PRVA FITNA – Previranja i bitke između ashaba

Bio je (Alija) vrstan vojni zapovjednik, pisac nadahnutih pisama – još i danas se smatraju klasičnim muslimanskim tekstovima – svojim činovnicima, u kojima zagovara nužnost pravednog i milosrdnog odnosa prema pokorenim narodima. No, uprkos njegovoj bliskosti s Poslanikom, njegova vladavina nije bila općepriznata. Aliju su podržavale ensarije iz Medine, pa i oni Mekanci koji su se protivili usponu Emevija. Također pridružili su mu se muslimani koji su još živjeli nomadskim načinom života, posebice u Iraku, gdje je utvrđeni vojnički grad Kufa bio jako Alijino uporište. Međutim, budući da je Osman, kao i Alija, bio Muhamedov zet, te je bio jedan od prvih koji su primili islam, njegovo je ubistvo bilo tako šokantan događaj da je uskoro nakon toga započeo petogodišnji građanski rat unutar umme, poznat i kao fitnet (fitna) – vrijeme iskušenja.

Muhamedova najdraža žena Aiša, zajedno sa svojim rođakom Talhom i Muhamedovim bliskim saradnikom iz Meke Zubejrom, napala je Aliju zbog nekažnjavanja Osmanovih ubica. Budući da je vojska bila raspoređena u provincijama, pobunjenici su bili u stanju da neometeni brzim maršem krenu iz Medine prema Basri. Alija je bio u vrlo teškom položaju. On sam bio je užasnut Osmanovim ubistvom i kao pobožan čovjek nije mogao takvo nešto opravdati. Međutim, njegove su pristaše smatrale da je Osman zaslužio smrt, jer nije vladao pravedno, niti u skladu s načelima Kur'ana. Alija se nije mogao odreći svojih sljedbenika, te je izbjegao u Kufu koju je učinio svojom prijestolnicom. Nakon toga krenuo je s vojskom prema Basri, gdje je lahko potukao pobunjenike u takozvanoj Bici kod deve, koja je tako prozvana jer je Aiša tokom bitke promatrala bojište jašući na devi. Alija je svim svojim pristašama nakon pobjede osigurao dobra namještenja, podijelio plijen među njima, ali im i dalje nije priznavao puna “vojnička prava”, ne dopustivši im preuzimanje Savada, bogatog poljoprivrednog kraja oko Kufe, koji je bivšem Perzijskom Carstvu donosio najveće prinose. Naposljetku, u Aliju više niko nije imao povjerenja, jer s jedne strane nije zadovoljio zahtjeve svojih istomišljenika, a s druge strane protivnici su mu zamjerali neosuđivanje Osmanovog ubistva.

U Siriji nisu priznavali Alijinu vlast, tamo je postojala snažna opozicija na čelu sa Muavijom koji je imao svoju vlastitu prijestolnicu u Damasku. Osman je bio njegov rođak, te je njemu kao novoj glavi porodice Emevija i arapskom plemenskom poglavaru bila dužnost da osveti njegovu smrt. Muaviju su podržavali bogati klanovi iz Meke i sirijski Arapi koji su cijenili njegovu odlučnu i razboritu vladavinu. Alija je vjerojatno čak bio sklon Muaviji, pa stoga na početku nije poduzimao nikakve korake protiv njega. Naime, i sama pomisao da bi Poslanikovi rođaci i saradnici napadali jedni druge bila je svakom muslimanu užasavajuća. Muhamedova misija imala je prvenstveni cilj uspostavu jedinstva među muslimanima i ujedinjenje umme, čime bi se približili jedinome Bogu. Da bi spriječile zastrašujuću mogućnost daljnjeg sukobljavanja, obje su se strane sastale kod mjesta Sifin na gornjem Eufratu 657. godine kako bi postigle primjerje, no pregovori nisu urodili plodom. Muavijine su pristaše stavile primjerke Kur'ana na vrhove svojih kopalja, i pozivali neutralne muslimane da u skladu sa Božijim načelima presude među suparnicima. Arbitraža je presudila protiv

Alije, i mnogi njegovi sljedbenici nastojali su ga navesti da prihvati tu odluku. Osjetivši pravi trenutak, Muavija je zbacio Aliju, vojsku poslao u Irak i proglasio se halifom u Jerusalemu.

Međutim, neke od radikalnijih Alijinih pristaša zaprepastilo je Alijino podvrgavanje arbitražnoj odluci i oni su odbili prihvatiti presudu. Po njima, Osman nije živio u skladu sa Kur'anom, a Alija je, postigavši kompromis s pobornicima nepravde, zapravo podržao Osmanove zablude i sišao s pravog puta, pa je stoga u njihovim očima i on prestao biti istinskim muslimanom. Ti su radikali uskoro napustili ummu, za koju su tvrdili da je izdala duh Kur'ana, te su podigli svoj vojni logor i izabrali svoga zapovjednika. Alija je vrlo brzo uspio savladati ekstremiste u svojim redovima, koji su postali poznati kao haridžije (otpadnici), ubivši organizatore pobune, ali je pokret zadobio mnoge simpatizere diljem carstva. Mnogi su od njih u stvari bili nezadovoljni nepotizmom Osmanove vladavine, te su željeli povrat kur'anskog duha jednakopravnosti. Haridžije nisu nikad postale neka brojnija skupina, ali je njihova uloga u islamskoj povijesti vrlo važna, bili su prvi slučaj nečega što bitno označava muslimansko društvo, a to je da su sve nove teološke zamisli i pokreti bujno nicali u trenucima kad je politika štetno djelovala na moral umme. Haridžije su smatrale da vladar islamske zajednice ne smije biti najmoćniji, već najpobožniji musliman; halife nisu smjele biti moćnici poput Muavije. Bog je ljudima darovao slobodnu volju, a kako je On pravedan, kaznit će zlotvore kao što su Muavija, Osman i Alija, koji su, izdavši islam, postali otpadnici od vjere. Haridžije su bile vrlo radikalne u svojim stavovima, ali time su natjerale muslimane da razmotre pitanje ko je uistinu musliman, a ko nije. Pitanje političkog vodstva imalo je toliku religijsku važnost da je ono oduvijek bilo povezivano sa idejama Božanske naravi, predodređenošću i ljudskom slobodom.

Alija je zbog svog okrutnog odnosa prema haridžijama izgubio mnogo pristaša, čak i u Kufi. Muavija je pak bio na dobitku stekavši nove sljedbenike iz Alijinih redova, ali je većina Arapa ostala neutralna. Drugi pokušaj arbitraže, kojim se nastojalo pronaći drugog kandidata za halifu, propao je; Muavijina je vojska naposljetku skršila svaki otpor njegovoj vladavini u Arabiji, a Aliju su ubile haridžije 661. godine. Oni koji su ostali vjerni Alijinoj stvari, u Kufi su proglasili njegova sina Hasana nasljednikom, ali Hasan je postigao dogovor s Muavijom, te se za priličnu novčanu naknadu povukao u Medinu, gdje je živio potpuno apolitično do kraja života 669. godine.

Tako je umma ušla u novu fazu. Muavija je učinio Damask svojom prijestolnicom, te je započeo obnavljati jedinstvo muslimanske zajednice. Međutim, posljednji su sukobi učinili svoje. Muslimani Iraka i Sirije bili su neprijateljski raspoloženi jedni prema drugima. Osim toga, muslimani su zapravo Aliju smatrali časnim, pobožnim čovjekom kojeg je porazila logika praktične politike. Ubistvo čovjeka, koji je bio prvi muškarac koji je prešao na islam i Poslanikov najbliži muški srodnik, s pravom se smatralo nečim izrazito nečasnim, te je potaknulo vrlo ozbiljna pitanja o moralnoj vjerodostojnosti umme. Kao što je već rečeno, prema arapskoj tradiciji muški su potomci nasljeđivali bitne karakteristike svojih očeva, pa se stoga smatralo da je i Alija morao nešto naslijediti od Poslanikovih jedinstvenih kvaliteta, a Alijini muški potomci su zbog toga uvažavani kao vodeći vjerski autoriteti. Kobna sudbina Alije, čovjeka kojeg su izdali njegovi prijatelji kao i njegovi neprijatelji, postla je simbolom stalne životne nepravde. S vremenom, muslimani koji su se protivili hilafetskom načinu vladanja, istupit će poput haridžija iz umme, te će pozvati sve istinske muslimane da im se pridruže u borbi (džihad) za viša islamska načela. Oni će se proglasiti pripadnicima Alijine stranke – Ši'atu Alijj. Drugi su muslimani pak zauzeli neutralan stav. Njih su strašile ubojite podjele koje su cijepale ummu, pa je za mnoge jedinstvo, kao nikada prije, postalo presudnom islamskom vrednotom. Mnogi su bili nezadovoljni Alijom, ali im je isto tako bilo jasno da je Muavija daleko od idealnog vođe. Muslimani su se često sa sjetom prisjećali vremena četvorice rašiduna, kao razdoblja kada su muslimanima vladali pobožni ljudi, koji su bili bliski s Poslanikom, ali su ih zlotvori upropastili. Događaji prve fitne zadobili su simboličan značaj, te su se suprotstavljene muslimanske strane tokom međusobnog sukobljavanja pozivale na tragične incidente toga razdoblja kako bi opravdale svoj islamski poziv. Pa ipak, svi su bili složni u tome da je zamjena Medine, prijestolnice Poslanika i rašiduna, emevijskim Damaskom bila više od obične političke smicalice. Izgledalo je da umma napušta Poslanikov svijet i da postoji opasnost da ona izgubi svoj temeljni smisao. Pobožniji i savjesniji muslimani bili su odlučni u tome da iznađu nove načine njezina vraćanja na pravi put.

Piše: Karen Armstrong

Odlomak iz djela: Pregled historije islamske kulture i civilizacije, str. 19-21.