Psihologija populizma

Ideologija je jaka upravo zato što je više ne doživljavamo kao ideologiju … osjećamo se slobodni jer nam nedostaje jezik koji bi artikulirao našu neslobodu. Slavoj Žižek

Uvod

 Istraživači se sve više slažu sa supstancijalnom, “idejnom” definicijom populizma, jer populisti u protivnom smislu nemaju zajednički stil bavljenja politikom ili određeni oblik organizacije koji ih razlikuje od drugih. Populističke se stranke razlikuju u pogledu ideologije. Neke se zalažu za pravo na abortus, dok ga druge doživljavaju kao ubistvo. Neki se klanjaju nevidljivoj pesnici tržišta, a drugi propovijedaju univerzalnu socijalnu državu. Bitni zajednički sadržalac ovih stranaka su njihove anti-establishment poruke (Rooduijn, 2014), koju kombiniraju s ideologijom “domaćina” – i koja ovisi o konkretnom političkom kontekstu. Dakle, ono što ovim strankama zajedničko je njihovo prikazivanje političke elite – u Washingtonu, Hagu, Berlinu i tako dalje – kao zla, što hoće reći da oni rade samo za sebe i da ih “obični” puk ne zanima (Mudde, 2004). Preciznije, populizam je “ideologija koja smatra da je društvo na kraju razdvojeno na dvije homogene i antagonističke skupine, čisti ljudi nasuprot korumpirane elitei koja tvrdi da bi politika trebala biti izraz volonté générale (opće volje) naroda (Mudde, 2004: 543). Što se tačno podrazumijeva pod “narodom” ili “elitom” ovisi o određenom političkom kontekstu unutar kojeg se okuplja populistička stranka (Canovan, 1981). Elita – arogantna, pohlepna, lijena, korumpirana, ne reagira na obične ljude i zaokupljena vlastitim interesom (Mudde, 2004) – može biti politička elita (političari i stranke), ekonomska elita (bankari i “bogati”), kulturna elita (akademici i pisci), medijska elita (novinari) ili pravna elita (sudije). S obzirom na vrijednost narodnog suvereniteta kao konstitutivnog načela, treba očekivati da će volja naroda uživati apsolutni primat u političkom odlučivanju. U stvarnosti, međutim, ova pozitivna asimetrija ugrožava tu ideju ili su je već preokrenule elite koje su izigrale “sistem” kako bi služio njihovim ciljevima. Prema tome, populisti pozivaju narod da se mobilizira i vrati svoj suvereni status (Aslanidis, 2018). Prema toj definiciji, populizam nije ni ljevičarski ni desničarski, ni progresivan ni konzervativan (Bakker, Rooduijn i Schumacher, 2015). Problem populizma leži upravo u njegovoj fluidnosti i lakoći s kojom u njega penetriraju destruktivne ideologije.

Šta kaže socijalna psihologija?

 Prije nešto više od pola stoljeća, Muzafer Sherif, američki psiholog turskog porijekla, odveo je 22 dječaka u ljetni kamp. Savršeno prosječni i savršeno “normalni” dječaci dovedeni su na izolirano, šumovito mjesto u planinama na jugoistoku Oklahome, gdje su raspoređeni u dvije kolibe – dovoljno udaljene jedna od druge da se nisu mogle ni čuti ni vidjeti. Svaka koliba je imala svoje zasebne prostore za plivanje, vožnju brodom i kampovanje. Ono što ta djeca nisu znala, jeste da su učesnici eksprimenta koji će postati jedan od najvažnijih u historiji socijalne psihologije. Ni stanovnici jedne kolibe (Orlovi), ni stanovnici druge kolibe (Zvečarke) nisu znali da oni drugi postoje. Tako je Sherif naveo djecu da izgrade svoj grupni identitet koji se sastojao od imena, hijerahije, pravila i normi. Nakon određenog vremena grupe su postale svjesne jedna druge i odmah su razvili negativna mišljena o onim “drugim”. Tada je Sherif odlučio “začiniti” situaciju dovodeći grupe u situacije u kojima su se morali natjecati za nagradu.  Nakon što su se Orlovi i Zvečarke počeli takmičiti na turniru, odnos dviju skupina brzo je postao zategnut. Uvrede su odmah postale glavno oružje, a sukob se brzo oteo kontroli. Svaka od ekipa spaljivala je zastavu i pretresala kolibe druge grupe. Istraživače je zatim zanimalo da li je došlo do pojave neprijateljstva među grupama: naravno, djeca su vlastitu grupu ocjenjivali pozitivnije od druge grupe. Još je interesantnije da su se i unutargrupni odnosi izmijenili, odnosno grupa je postala kohezivnija (Sherif et al, 1961).

Dva desetljeća kasnije Henri Tajfel i njegove kolege (1979) su proveli eksperiment u kojem su ispitanike podijelili sasvim slučajnim odabirom u dvije grupe, dok su oni mislili da su formirani na osnovu ličnih preferencija slika ili Paula Kleea ili Wassilya Kandinskog. Istraživače je zapravo zanimalo koji su najmanji mogući uvjeti za formiranje predrasuda prema drugoj grupi. Kako bi istražili moguće pojavljivanje diskriminirajućih ponašanja, Henri Tajfel i suradnici zatražili su od učesnika da drugim učesnicima koji su sudjelovali u studiji dodijele bodove, u vrijednosti od desetine jednog  penija, kao “nagradu za sudjelovanje u istraživanju”. Ukupni osvojeni bodovi mogli su donijeti popriličan broj penija u džepu svakog sudionika kao naknadu za njihovu suradnju. Pokušavajući istražiti pojavu diskriminacije među društvenim skupinama, pod ovim minimalnim uvjetima, odveli su ispitanike u zasebne kabine i rekli im u kojoj su skupini. Sudionici su dobili knjižicu matrica i rečeno im je da će se zadatak sastojati u tome da drugima daju nagrade i kazne u stvarnom novcu. Dječaci nisu znali stvarni identitet pojedinaca kojima će dodijeliti ove nagrade i kazne jer je svima dodijeljen kodni broj, međutim znali su da li taj pojedinac pripada njihovoj ili drugoj grupi. I u ovim minimalnim uvjetima, bez da su ikada upoznali osobu, ispitanici su dodjeljivali više novca svojoj grupi, čak i kada je zarada mogla biti podjednaka za obje grupe.

Tajfelov (1979) najveći doprinos psihologiji je teorija socijalnog identiteta. Socijalni identitet se odnosi na pojedinčev odgovor na pitanje “ko sam ja” baziran na pripadanju grupi ili grupama. Pripadnost grupi je prema ovom socijalnom psihologu važan izvor ponosa i samopouzdanja; na neki način ona predstavlja svojevrsni vodič kroz haotični socijalni život i donosi nam osjećaj sigurnosti i svrhovitosti. Kako bi sebi pojednostavili taj izuzetno kompleksan i kognitivno zahtjevan zadatak, pribjegavamo jednostavnom procesu socijalne kategorizacije, odnosno dijelimo ljude na one koji pripadaju “nama” i one koji pripadaju “njima”. Kategorizacija je izuzetno primitivan proces koji nam pomaže da razumijemo svijet oko sebe, pa tako ćemo vrlo lako moći razlikovati kravu od drveta, jer jedno spada u kategoriju životinja, a drugo u kategoriju biljaka. Na vrlo sličan način kategoriziramo ljude (uključujući i sebe) kako bismo razumjeli društveno okruženje. Koristimo društvene kategorije poput crnac, bijelac, bogat, siromašan, musliman, kršćanin, jer su korisne; daju nam određene smijernice kako se trebamo ponašati. Slično tome, saznajemo stvari o sebi znajući kojim kategorijama pripadamo. Odgovaramo ponašanjem u skladu s normama grupa koje pripadamo, ali to možemo učiniti samo ako možemo razaznati ko je pripadnik naše grupe (ili grupa, jer pojedinac može pripadati raznim grupama).

Nakon tog skoro heurističkog procesa slijedi identifikacija gdje usvajamo identitet, norme, hijerarhiju i pravila grupe koju smatramo svojom i u skladu s tim prilagođavamo svoje ponašanje. Postajemo izuzetno emocionalno vezani za “one koje smatramo svojima”, pa će se svaki napad na grupu doživjeti lično, jer vrlo često baziramo svoje samopouzdanje na osnovu članstva u grupi (Sjetite se zadnjeg puta kada je neko uvrijedio vaš omiljeni fudbalski tim). Kroz sve ovo se provlači i koncept depersonalizacije u kojem osoba prestaje vidjeti sebe kao posebnu jedinku, a preuzima grupni identitet, odnosno postaje zamjenjiv član grupe kojoj pripada.

Tajfel kaže da je zadnji proces u tvorbi “mi” versus “oni”  svijeta socijalna usporedba, u kojoj našu skupinu uspoređujemo s drugim. S obzirom da je naše samopouzdanje u pitanju, mi činimo sve da ga održimo na optimalnom nivou. Izdizanje i hvaljenje svoje grupe (“Mi smo sjajni”) i omalovažavanje vanjske grupe (“Oni su loši”) osiguravaju da socijalna usporedba ide u korist naše vlastite grupe. Prema teoriji društvenog identiteta, grupa će tražiti negativne aspekte i karakteristike vanjske skupine kako bi ojačala vlastiti imidž.Naša urođena kognitivna sklonost grupiranju stvari čini nas sklonima pretjerivati glede ​​sličnosti u grupi – bilo da se radi o pozitivnim osobinama unutar vlastite skupine ili o negativnim osobinama među “drugima” ̶ i preuveličava razlike između “nas” i “njih”.

Kakve to veze ima s populizmom?

 Moderni poplizam teži brisanju kulturalnih i socijalnih razlika, namećući jedino dvije kategorije “obični narodi” i “elita”. Cilj je “ujediniti” različite socijalne skupine pod jedan krovni identitet (recimo “puk”), čime se uništava pluralizam i postaje lakše manipulirati masama.

“Osim što su anti-elitistički, populisti su i anti-pluralistički. Tvrde da oni i samo oni predstavljaju narod. Svi ostali politički konkurenti u osnovi su nelegitimni, a ko ih ne podržava, nije dio naroda. Kad su u opoziciji, populisti će nužno inzistirati na tome da su elite nemoralne, dok je narod moralni, homogen entitet čija volja ne može pogriješiti.” (Muller, 2016: 101)

Populističke vođe vrlo su često obdareni izuzetnom harizmom, a njihovi govori su puni raznih obećanja koja će “promijeniti položaj običnog čovjeka”, a čovjek je ultimativna kategorija iznad koje ne postoje nikakve diobe. Hugo Chávez, bivši predsjednik Venecuele obraćao se “svojim ljudi” tvrdeći da je “pomalo od svih njih”. Tokom izborne kampanje njegova personifikacija svih ljudibila izražena u parolama poput “Chávez je narod!”. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan dao je primjer populističkog modus operandi, s ciljem da isključi sve one koji se ne slažu s njim, pitajući brojne domaće kritičare: “Mi smo ljudi, a ko ste vi?”. Iz populističke perspektive, obični ljudi su suprotstavljeni manipulativnim elitama (Palaver, 2019). Kad je ruski Kongres oduzeo moć Yeltsinu, on je  insistirao da svoj slučaj iznese izravno pred  birače kroz referendum. “Ja se povinujem samo volji ljudi”, proglasio je Yeltsin. Njegova moć je bila osobna. Narod je podržavao njega, a ne njegovu stranku. Jednostavno je nije trebao; imao je televiziju. Yeltsin se redovito pojavljivao na televiziji kako bi svoj slučaj iznio pred ruski narod. Zapravo, stari Kongres narodnih poslanika preuzeo je kontrolu nad ruskim medijima kao čin odmazde protiv Yeltsina (Schneider, 1994).

Jansen (2011) kaže da je populizam oblik političke mobilizacije u okviru kojega se nastoje mobilizirati marginalizirane skupine i od njih stvoriti političku snagu, koristeći se pritom nacionalističkom i protuintelektualnom retorikom koja veliča obične ljude. Crnac i bijelac će napustiti svoje primarne identitete (rasne) ukoliko to situacija od njih zahtjeva, pa će se tako ujediniti pod jednim krovnim nazivom “običan čovjek” kada se suprotstavljaju “elitama” ili kao “Amerikanci” ukoliko se suprotsavljaju drugim nacijama. Neprijatelj je uvijek potreban, jer bez vanjske prijetnje, nema ni mobilizacije.

Klandermans (1984) smatra da se uspješno regrutiranje u bilo koju vrstu kolektivnog političkog cilja oslanjana sljedeće mobilizacijske faze:

  1. Priopćavanje postojanja unutarnje grupe ciljanom pojedincu
  2. Prenošenje njene  podobnosti za uključivanje
  3. Uspostavljanje društvenog značaja unutarnje grupe za aktualna politička pitanja
  4. Pozivanje i uvjeravanje pojedinca u normativnu vrijednost simboličkog uvrštavanja ugrupe
  5. Nagovaranje novog člana na usvajanje i provođenje normi grupe u smislu očitog političkog ponašanja ( u glasačkoj kabini i slično)

Analitički bi se trebalo očekivati da će populistička mobilizacija koristiti isti diskurs koji je vođen izbornim populizmom. Izvlačeći elemente iz ideološkog pristupa, populistički društveni pokreti mogu se promatrati kao neinstitucionalna kolektivna mobilizacija uz sveobuhvatnu političku platformu koja društvo dijeli na dvije ogromne skupine: “čistih ljudi” i “korumpiranih elita”, zahtijevajući vraćanje suvreniteta narodu. Populistički pokreti razlikuju se od drugih vrsta mobilizacije u dva glavna aspekta:

  1. a) Oni tvrde da predstavljaju društvenu cjelinu, a ne interese određenih društvenih slojeva, kao što su, recimo pokreti radničke klase ili pokreti prava žena
  2. b) Oni se uglavnom suzdržavaju od pregovora o uskim političkim ustupcima od države, jer traže reformu političkog režima na većoj skali s ciljem vraćanja suvereniteta narodu (Aslandis, 2017).

Populistički lideri, dakle, koriste naše bazične ljudske potrebe: potrebu za pripadanjem i potrebu za samopouzdanjem. Vanjska grupa je uvijek neprijatelj (bilo da je riječ o vladajućoj eliti, kada su u opoziciji ili vanjskoj skupini s kojom postoji historija sukoba), a predizborni govori su uvijek fokusirani na negativne strane protukandidata, nikada na vrline i snage samog populističkog lidera (Lau iPomper, 2004; Geer 2006; Nai i Walter, 2015).U skladu s Tajfelovom teorijom socijalnog identiteta populistička retorika naglašava i odražava nepomirljive razlike u normama, identitetima i interesima, istodobno pretjerano ističući unutargrupnu homogenost i međugrupne razlike. Socijalni identiteti su relativni, jer je socijalni identitet, recimo, radnika izgrađen u smislu mreže društvenih odnosa koja radnika povezuje i razlikuje od drugih radnika, poslodavaca, države i sindikata, među mnogim drugim socijalnim akterima. Zakon o zapošljavanju, propisi fabrike ili firme i radne prakse oduzimaju identitet radnika i “stavljaju ih na njihovo mjesto” u okviru šireg institucionalnog konteksta. Socijalni (i lični) identiteti su nepotpuni jer nikad ne mogu ispuniti telos subjektivne identifikacije (Panizza, 2017).

Za populistički identitetski okvir od ključne je važnosti subjektivni osjećaj uskraćenosti unutar grupe na koju se cilja: dok politička elita ima koristi, narod je ugrožen (Elchardus & Spruyt 2016).U skladu s nedavnim istraživanjima mehanizama na kojima počiva populistička komunikacija Bos i suradnici (2020) smatraju da prebacivanje krivice igra središnju ulogu u populističkom narativu. Unutarnja skupina običnih ljudi često su “mučenici” koji pate i kojima je mnogo toga uskraćeno, a istovremeno ih se oslobađa odgovornosti. Za razliku od njih, za probleme s kojima se susreću obični ljudi krivi su pripadnici vanjske skupine.

Paralelno s osjećajima uskraćenosti javlja se i osjećaj privilegije, odnosno osjećaj da grupa zaslužuje više i bolje. Adorno (1998) kaže da bi to moglo potaknuti obrambene ideje o vrijednosti unutarnje grupe kojoj nedostaje validacija drugih. Vjera u izvrsnu, ali podcijenjenu unutarnju grupu bi mogla pomoći izbjegavanju neugodnih osjećaja prijetnje koji bi se doživjeli kada bi unutarnja grupa prihvatila da zaslužuje svoj podređeni položaj. Takav oblik pozitivnost u grupi zahvata koncept kolektivnog narcizam ̶ nerealno vjerovanje u superiornost grupe koja je ovisna o vanjskoj validaciji.  Kolektivni narcizam proširuje koncept individualnog narcizma na grupnu razinu. Dok lični narcizam predviđa međuljudsku agresivnost, kolektivni narcizam predviđa negativne stavove prema drugim skupinama, posebno prema skupinama koje se percipiraju kao prijeteće. Kolektivni narcizamima tendenciju da korelira s mjerama uobičajene identifikacije s grupom ili kolektivnog samopoštovanja. Ova vrsta samoljubivosti prediktor je raznih predrasuda prema vanjskim grupama i populističkim nacionalizmom (Marchlewska et al., 2017).

Zaključak

Iz psihološke perspektive populizam je tipičan ishod masovnih psiholoških reakcija, koji odražavaju psihološko stapanje pojedinca u masu u tranzicijskom društvu. U svojoj esenciji on je ideologija, a ona se može tumačiti kao niz diskursa koji  ljude tjera da gutaju lažne ideje. Kada se ljudi upuste u te lažne ideje, razvijaju “lažnu svijest” o svijetu, načinu na koji on funkcionira i svom mjestu u njemu. Žižek ide korak dalje i uparuje ideologiju s psihologijom, pa kaže da je to nesvjesni mehanizam koji nam pomaže da oblikujemo svijet u kojem egzistiramo. Međutim, kao što je historija pokazala, nije svaka ideologija plodonosna i revolucionarna. Populizam nas udara tamo gdje smo “najtanji”, odnosno na našu potrebu da budemo dio neke grupe, da nas se validira i da prihvati. Kritički duh i iracionalna priroda populizma zapravo su izraz masovnih psiholoških tendencija, poput razornih interesa, jedinstva i promjena. Postoji širok dijapazon objašnjenja razloga uspjeha populizma u različitim konsolidiranim demokratskim društvima i za sve veći jaz između “nas” i “njih”. Pri daljoj analizi trebalo bi se u obzir uzeti sljedeći faktori: promjene u kulturi, posebno u političkoj javnoj sferi; slabljenje tradicionalnih institucija upravljanja u predstavničkim demokratijama; ekonomske promjene, kako dugoročne (npr. rastuća nejednakost, opadanje realnog dohotka), tako i novije (tj. finansijske krize ); i društvene promjene statusnog poretka. Međutim, svi ovi razlozi temelje se na našim bazičnim ljudskim potrebama. Sama riječ populizam izvedena je iz latinske riječi “populus” što znači narod, te je njegova glavna pokretačka snaga upravo kognitivna slabost mase. Padanje u ralje populizma znači gubitak bitke sa ljudskom prirodom kojoj svaki čovjek treba da teži. Cilj svakog pojedinca bi trebao da bude sposobnost donošenja političkih odluka svojom i jedino svojom glavom nakon opsežne analize svih dostupnih podataka, jer populizam računa na vaš nedostatak kognitivne snage da se iznesete s raznoraznim pritiscima. Jedino tada možete reći za sebe da imate potpunu kontrolu.

Piše: Emir Džambegović, Populizam (knjigu u pdf izdanju možete skinuti ovdje)

Emir Džambegović, rođen u Tuzli 1975. godine. Profesor na IPI Akademiji u Tuzli i docent na Fakultetu za medije i komunikacije IU Travnik. Objavio knjige Odnosi s javnošću ili žongliranje informacijama i Kreiranje imidža Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Povezani članci

Back to top button