Rani islam i tržišta bez vlade

Biznis u Arabiji nastavio bi svojim putem nakon što su kratkotrajni poremećaji u Medini krenuli svojim tokom－ moguće da su takva predviđanja bila u glavnim prijestolnicama svijeta kad je 632. godine stigla vijest o smrti Muhammeda ibn ‘Abdullaha, arapskog vladara koji je nekoliko godina ranije zahtijevao od svjetskih lidera da priznaju njegov status Allahovog poslanika i prigrle islam. Izdavanje takvog ultimatuma bizantskom caru, činio se kao pretjerano samouvjeren gest. Međutim korespondencija, kao takva, ni u kom slučaju nije predstavljala kršenje diplomatskog protokola, već upravo suprotno. U Muhammedovoj porodici, komunikacija s poglavarima država, trajala je već nekoliko generacija, a diplomatija i trgovina su prevladavali u porodici. Hašim ibn ‘Abdulmenaf, pradjed Muhammedov, sklapao je međunarodne trgovinske ugovore, a njegov djed ‘Abdulmuttalib, bio je tako bogat da su tri kilograma zlata utrošena na njegovu pogrebnu odjeću. I Muhammed je, prvobitno, pratio porodičnu tradiciju i nastavio poslovnu karijeru prije nego je prekinuo s njom, posvetiši se vjerskom pozivu više nego trgovini. Bizantski car nije olahko shvatio Muhammedovo smiono pismo i smatrao je pametnom odlukom da prikupi informacije o njemu. Ebu Sufjan ibn Harb, glavni arapski protivnik Muhammeda, obavijestio je bizantske vlasti da Muhammed jeste privukao mnoge sljedbenike, ali njegova nova religija privukla je uglavnom niže klase društva, redove mladih, siromašnih i žena. Lukavi Ebu Sufjan prepustio je slušateljima da zaključe da je vjera koju propovijedaju takvi marginalci najvjerovatnije prolazan fenomen. Međutim, Ebu Sufjanovu procjenu bilo je teško usaglasiti s izuzetnom Muhammedovom karijerom, a Bizantijci su imali sve razloge da drže na oku Muhammeda ibn ‘Abdullaha, bar zbog njegove trgovinske diplomatije － ovaj potomak dinastije poduzetnika bio je najbogatiji čovjek u Arabiji.

Muhammedovo bogatstvo, u njegovim kasnijim godinama, nije proizašlo iz trgovine. Nekada uspješan poduzetnik bankrotirao je nakon što su njegovi sunarodnjaci bojkotovali njegovo poslovanje i protjerali ga iz Mekke. Međutim, Muhammed je zarađivao još veće bogatstvo tokom svoje poslaničke misije, što je, zajedno s vojnim i političkim ovlastima, uključivalo pravo da uspostavlja poreze u ratu i miru. U ratu, najveći dio pobjedničkog plijena išao je Muhammedu, a u miru, prikupljao je porez na bogatstvo, upravljao je ovim prihodom onako kako je smatrao da je najbolje. Ovaj budžetni okvir prijetio je da se raspadne nakon smrti Muhammeda. Zajednice širom Arabije dale su do znanja da su poreski sporazumi poništeni, a Medini je prijetila podjela u konfederaciju dviju odvojenih zajednica, muslimana i nemuslimana, od kojih bi svaka izabrala svog vođu. Zabrinjavajuće je bilo to što je u ovom trenutku krize, Muhammedov najbliži krug rastrgat zato što je Muhammed umro, a da nije imenovao nasljednika i nije bilo jasno ko bi mogao naslijediti njegovu moć, imovinu ili oboje. Sve tri sporne tačke － u Arabiji, unutar Medine i u Muhammedovom unutrašnjem krugu povjerenika － trebalo je odmah riješiti, ako ne žele da islam ne nestane zajedno sa svojim Poslanikom. Posmatrači koji su gledali dalekosežnije u trenutku Muhammedove smrti, možda su predviđali da će Muhammed biti zapamćen, ako ni po čemu, onda barem kao gubitnik koji se trebao držati svoje poslovne karijere.

Ovo nije bio prvi put da se islam suočio s nestankom. Deset godina ranije, Muhammed je napustio Mekku bježeći od ubica i imao je sreće što je ostao živ. Muhammedovo pozivanje udaljilo je vodeće trgovce Mekke koji su bojkotovali njegovo poslovanje i uništili njegov društveni položaj, pa je nekada uspješni biznismen na dnu svoje poslovne karijere stigao u Medinu kao siromašna izbjeglica. Ali od tog trenutka, počinje kazivanje o Muhammedu kao uspješnom vjerskom lideru, političkoj snazi i vladaru svog rodnog grada i velikog dijela Arabije. Postići političko ujedinjenje Arabije u jednom desetljeću bio je nevjerovatan podvig, još veći, nakon što se ujedinjenje pokazalo održivim. Muhammedova iseljenička zajednica u Medini bila je nukleus imperije koja se u jednom vijeku rasprostranila od Kine do Atlantika. Vjera je držala ovu zajednicu na okupu. Jedna od prvih stvari koje je Muhammed uradio pri dolasku u Medinu bilo je pronalaženje lokacije za džamiju; međutim, gotovo istovremeno, druga priča se počela otkrivati; Muhammed je ubrzo nakon što je izgradio džamiju osnovao tržnicu, a potom je uspostavio pravila za pravednu trgovinu. Uz novu vjeru, Muhammed je svojoj zajednici pružio i okvir za novu ekonomiju. Muhammedova ekonomska politika promovirala je poduzetničke inicijative, efikasnu distribuciju resursa i stvaranje bogatstva － okvir za stvaranje bogatstva koji je trajao stoljećima. Muhammedovim sljedbenicima, njegovo pridavanje pažnje praktičnosti poslovanja i odredbama trgovine i poreza, nije bilo iznenađujuće; nisu ništa manje ni očekivali od uspješnog biznismena koji je došao iz porodice s dugom tradicijom poduzetničkog liderstva. Međutim, u trenutku Muhammedove smrti, njegova zajednica bila je bez lidera, a sudbina islama ponovo je bila uzdrmana. Buntovnici su imali za cilj da sruše nametanje jed(i)ne vjere, lidera i poreskih nameta. Muhammedov nasljednik Ebu Bekr, hitro izabran, suočio se s pobunama širom Arabije, uspješno ih je prevladao. Islamska historija možda je zabilježila slične pojave arapskoj historiji － vjerski zanos koji prerasta u politički nemir, i nestaje brže nego se i pojavio － no, uprkos svemu, islam je opstao. Biznis više nikad nije bio isti, ni u Arabiji niti bilo gdje drugo.

Muhammedova karijera, njegova porodična baština i njegovo poznavanje trgovačkih konvencija Arabije, omogućili su mu da formulira ekonomiju koju je htio izgraditi. Njegovi rani sljedbenici u Mekki ostavili su sve kako bi pratili svog vođu u izgnanstvo u Medinu, znajući da su se odlučili na opasan poduhvat za koji slijedi izuzetna nagrada. Muhammed je bio optimističan da će preživjeti i prosperirati. kad je čuo da je njegov sljedbenik Suhejb ostavio iza sebe pozamašnu imovinu u Mekki kako bi pratio svog vođu u izgnanstvo, Muhammed je rekao: “Zaista je uspjela Suhejbova trgovina.” Imovina koju je Muhammed donio sa sobom da izgradi novu zajednicu u Medini, sastojala se od njegovog samopouzdanja i poslovnog iskustva, i nije kasnije bio jedini musliman koji je umro bogat. Mnogi njegovi bliski sljedbenici uskoro su stekli značajno bogatstvo, iako ga ranije nisu posjedovali. Rasvjetljavanje Muhammedove uspješne ekonomske priče zahtijeva vraćanje na ranija dešavanja.

Odlomak iz djela: Benedikt Koehler, Rani islam i početak kapitalizma

Preveo: Resul Mehmedović