Razvoj hadiske znanosti u vrijeme Abasija

“Tokom prva dva vijeka vladavine dinastije Abbasida (otprilike 750.-1258.) događaji su se mnogo brže odvijali, te se može reći da su se u ovo doba oformila i oblikovala specifična područja islamskih nauka: društveni i politički problemi proizveli su brigu i opasnost da muslimanska zajednica postane zaboravna u pogledu zahtjeva vjere, da bi mogla izdati svoje izvore i, konačno, da sve to može dovesti do njenog uništenja. Prvih sto godina ovog doba, poznato je kao vrijeme velikih imama (750.-850.): to je bio period cvjetanja islamskih nauka posebno u oblasti pravne nauke (fiqh) i kriticizma hadisa. Rane abbasidske halife pokazale su visoko poštovanje prema islamskom pravu i njegovim učenjacima. Brojne halife, kao što su Harun al-Rašid (vladao 786-809 n.e.) ili Al-Mansur (vladao 754.-775.) i sami su bili učenjaci ili su angažirali učenjake da sačine autoritativne knjige Sunneta. U to doba vladala je znatna sloboda mišljenja i širom Hilafeta u brojnim centrima mišljenja, poučavanje i diskusije odvijali su se u punoj živosti i produktivnosti. Osim toga, u ovo vrijeme pojavio se impresivni broj velikih učenjaka koji nisu samo poučavali druge negosu također bili angažirani u dubokim međusobnim diskusijama. Na ovaj način postojali su svi elementi koji objašnjavaju intelektualnu vitalnost ovog vremena.

Brojne škole mišljenja oformile su se oko poznatih učenjaka kao što su bili Abu Hanifa (703-767.) u Kufi, al-Awzai (708-774.) u Siriji, Malik (717-801.) u Medini, Zayd (700- 740.) u Kufi i Wasitu, al-Layth (716-791.) u Egiptu, ath-Thawri (719-777.) u Kufi, aš-Šafii (769-820.) u Bagdadu i Kairu, Ibn Hanbal (778-855.) u Bagdadu, Abu Dawud (815-883.) u Kufi ili at-Tabari (839-923.) u Egiptu i Tabaristanu. Svi ovi učenjaci predstavljali su instrumente putem kojih je učinjen napredak u islamskim studijama. Svaki od njih u toku svoga života dao je specifičan doprinos i pomogao razvijanje pozitivnog pravca u razumijevanju islamskih izvora. Svaki od njih smatra se – htio to ili ne htio – osnivačem mezheba (škole mišljenja): neke su nestale tokom historije, a druge škole su poznate danas širom muslimanskog svijeta (posebno hanefijski, malikijski, zejdijski, šafiijski i hanbelijski mezheb). Za ove rane učenjake, kao što su bili Abu Hanifa, al-Awzai Malik, razlika između pojedinačnih nauka nije bila veoma jasna. Poznato djelo Malika Al-Muwwatta (“Utrveni put”) bilo je kompozicija pravnih pravila, hadisa i mišljenja drugova Božijeg Poslanika ili njihovih sljedbenika.

Historijske prilike podržane uticajem velikih civilizacija sa kojim su se muslimani sreli – grčkom, rimskom, perzijskom ili indijskom – uveliko su promijenile način razmišljanja i prezentiranja radova učenjaka. Malo pomalo, fenomen razlikovanja i specijalizacije u islamskoj misli pojavio se čak i unutar područja kao što je bio fiqh. Od tada ulema je počela u fiqhu razlikovati al-usul (temeljni principi) i al-furu’ (sekundarni principi). Na mnogo općjem nivou, aš-Šafii je djelom Ar-Risala postao prvi učenjak koji je sistematizirao opće principe i odredio okvir unutar kojeg i putem kojeg specifična pravna pravila treba da budu formulirana. Uslijed udaljenosti u vremenu i mjestu od neposrednog razumijevanja izvora, aš-Šafii je osjećao da učenjacima trebaju pravila i metodi putem kojih će izbjeći – ili zaustaviti – neutemeljena i neovlaštena tumačenja. Njegova odluka da ustanovi okvir i formulira opća pravila označila je nastanak nove islamske nauke od najvećeg značaja čiji je cilj bio “da odredi i definira opća pravila koja se koriste za izvođenje specifičnih normi – ili fiqha iz izvora.”63 Ova vrsta istraživanja, koja je zahtijevala blisko, duboko i tehničko proučavanje Kur'ana i Sunneta, ne samo da je podstakla razvoj i unapređenje unutar ostalih područja, nego ih je također usmjerila prema novom načinu bavljenja izvorima, načinu koji je zahtijevao memoriju, preciznost i utvrđivanje vjerodostojnosti uporedo sa potpunim vladanjem arapskim jezikom.

Tokom ovoga perioda, nauka hadisa doživjela je brzi svoj razvoj. Ibn Hanbal i Malik, slijedeći Vjerovjesnikove ashabe, sakupili su brojne hadise (više od 30.000 hadisa sabrano je u Ibn Hanbalovom Musnadu), ali je specifični posao utvrđivanja njihove vjerodostojnosti počeo tek sa Al-Bukharijem (810.-870. n. e.) i njegovim studentom Muslimom (817.-875.), koji su tragali za hadisima, skupljali ih, utvrđivali njihovu autentičnost a zatim ih klasificirali prema temama i formi koja je uobičajena za nauku fiqha. Oni su, nakon toga, ustanovili odgovarajuće cjeline pravila koja se odnose na postupak utvrđivanja vjerodostojnosti predaja i koja omogućuju da se odluči da li se pojedini hadis može prihvatiti kao sahih (vjerodostojan) ili ne.”

Odlomak iz djela: Tarik Ramadan, Biti evropski musliman, Udruženje ilmijje Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 2002., str. 48-50.

Povezani članci

Back to top button