Salahuddin Ejubi kao ekonomski reformator

Salahuddinovo osvajanje Jerusalema i osvajanje Konstantinopolisa od strane Mlečana i krstaša stvorili su dvije različite sfere vojne dominacije na Istoku i Zapadu. Trgovina između ta dva bloka, shodno tome, mogla je biti smanjena. Doista, papa Inoćentije III nakon pada Jerusalema pozvao je na trgovački embargo Saracena, ali Mlečani su upozorili vatikanske izaslanike da će njihova vlastita ekonomija biti prva na udaru i odbili su to ispoštovati. S obzirom da su šanse za uspješno i potpuno krstaško osvajanje Palestine bile male, moglo se očekivati da Mlečani i njihove kolege Italijani pokušaju preokrenuti obrazac mediteranskog pomorstva nakon raspada Rimskog carstva kad su arapski gusari vršili upade na italijanske obale, i da bi sad bez ustručavanja mogli krenuti u pljačku i razaranje bogatih gradova istočnog Sredozemlja. Međutim, to nije bila poželjna venecijanska politika, ona je, uostalom, iznenadila kralja Luja IX kad je predložio pokretanje drugog krstaškog rata i zatražio od Mlečana da ponude svoje uslove za opskrbu brodova. Mlečani su odbili njegov prijedlog kazavši da ne žele ugroziti svoju trgovačku prisutnost u Aleksandriji i drugim gradovima gdje su održavali funduke. U ovom ključnom trenutku, kad se mediteranska trgovačka zona mogla raspasti u anarhiji, započinje nova faza trgovačke ekspanzije zbog odluka koje je donio vladar koji je zapovijeda vladajućim islamskim strukturama, Salahuddin.

Osvajanje Jerusalema nije otklonilo vojne prijetnje. Salahuddinu je bilo jasno da su krstaši trenutno fokusirani na odbranu, kao i to da bi mogli napasti Egipat da nadoknade gubitke u Palestini. Salahuddin nikad nije bježao od rješavanja potencijalnih sukoba diplomatiskim putem － njegovi pregovori s Bizantijom kako bi se ispitale mogućnosti da se krstaši suzbiju u Palestini dokaz su njegove fleksibilnosti － a ove prilike korištena je ista politika koju su Italijani nekad koristili za odbranu od arapskih gusara: umjesto borbe s neprijateljima, pozvao ih je da trguju. Salahuddin je u Egiptu uveo reforme koje su se ticale svake sfere društva, uključujući pravosuđe, visoko obrazovanje i finansiranje javnih usluga. U Kairu je srušen zatvor kojeg je izgradio poraženi fatimidski režim i napravljen je prostor za medresu u kojoj je izučavan zakon; obrazovni monopol univerziteta kojeg su utemeljili Fatimidi, al-Azhar, pretvoren je u medrese koje su podučavale različite pravne tradicije. Obrazovne institucije imale su uvakufljene poljoprivredne farme, trgovačke radnje i funduke. Budući da su komercijalne nekretnine, a ne državne subvencije, finansirale visoko obrazovanje, građani su uživali u poboljšanim javnim uslugama bez da su morali plaćati veće poreze. Muslimanski putopisac Ibn Džubej bio je impresioniran aleksandrijskim bogatstvom i visokim životnim standardom: “Što se tiče ljudi u ovom gradu, oni žive u spokojstvu i udobnosti. Od njih se ne iznuđuje nikakav porez, a sultanu se ne daju nikakvi prihodi osim vakufa koji su povezani i pod njegovom zapovijedi usmjereni u dobrotvorne svrhe, kao i danak Jevreja i kršćana.”

Međutim, sfera u kojoj su Salahuddinove reforme imale najveći utjecaj, bila je ekonomija, i te mjere su utjecale na domaću i globalnu trgovinu. Salahuddin je aktivno poticao Evropljane da uspostave funduke u Aleksandriji i drugdje u Egiptu, pristup koji je stvorio bogatstvo i imao je uporednu korist slabljenja apetita da se izvrši napad na zemlju. Salahuddinova politika davanja većeg udjela Evropljanima u egipatskoj ekonomiji bila je kontroverzna u političkim krugovima i morao se braniti od nezadovoljnog halife koji nije uviđao kakvo bi dobro moglo proizaći iz toga da se neprijateljima pružaju poslovne prilike. Salahuddin je, međutim, ponudio uvjerljive argumente u odbranu svog pristupa, konkretno, ukazao je kako je trgovina bila korisna ako ni zbog čega drugog onda zbog pristupa oružju. U pismu halifi istaknuo je svoje poslovne partnere iz Evrope koji “bez iznimke pružaju oružje koje su upotrijebili za borbu protiv nas i žele da nas udobrovolje, nudeći nam bogatstvo i izvrsne proizvode. Uspostavio sam valjane odnose sa svima njima, i potpisali su mirovne ugovore po povoljnim uslovima premda su oklijevali.” U Egiptu, prisutnost stranih trgovaca bila je dugogodišnja. Na primjer, Amalfijev funduk licenciran je u 10. stoljeću. Perzijski putnik Nasir Husrev koji je prolazio kroz Kairo u 11. stoljeću uočio je kršćanina koji je bio “jedan od najimućnijih ljudi u Egiptu, za kojeg je rečeno da posjeduju bezbrojne brodove, bogatstvo i imanje” i Jevreja koji je bio “vrlo bogat i kome je bila povjerena kupovina svih sultanovih dragulja.”

Salahuddin je nastavio s tradicijom kosmopolitske tolerancije, i između 1172. i 1177. godine, licencirao je funduke u Aleksandriji za Mlečane, Đenovljane i Pižane. Venecija je zadržala najveću prisutnost u Aleksandriji; Mlečani su otvorili funduk u Aleksandriji u roku od godine dana nakon masovnih hapšenja u Konstantinopolisu i na kraju su dodali još jedan. (…)

Salahuddinova promocija trgovine bila je izuzetno uspješna. Tokom zime 1187-1188, William od Tajre izbrojao je trideset i sedam italijanskih brodova usidrenih u Aleksandriji, a tokom ljetne sezone trgovanja taj broj je vjerovatno dostizao nekoliko stotina. (…)

Poslovni porezi

Salahuddin je promovirao trgovinu kroz fiskalne poticaje. Nije bilo poreza na zlato uvezeno u Egipat koje je moglo biti isporučeno u sultanovu kovnicu i pretvoreno u novac; ali trgovci koji su zlato iznosili iz zemlje, s druge strane, bili su dužni platiti porez i stoga su imali dodatni poticaj da svoj novac potroše prije odlaska. (…) Metode prikupljanja poreza bile su drastične. Vesla i kormila evropskih brodova bila su konfiskovana i bila bi vraćena tek nakon što su bi svi porezi bili u potpunosti podmireni. Egipatski sakupljači poreza bili su nametljivi, grubi i drski. Italijan Lionardo Frescobaldi opisao je svoj ulazak u Aleksandriju:

“(…) poveli su nas u luku u Aleksandriji i predstavili nas nekim službenicima koji su nas registrirali i numerisali kao životinje. Predali su nas već spomenutom konzulu nakon što su nas pažljivo pretresli, do gole kože, i stavili naše stvari na carinu; zatim su ih razvezali, raspakovali i pretražili svaki naš paket i torbu. I doista, išćuđujem se kako nisu pronašli šest stotina dukata koje sam ostavio u odjeljku mog kovčega, bez kojih bi ostao, a mi bismo bili još gore tretirani. Dali su nam da platimo dva odsto na novac od srebra i zlata, i natjerali su nas da platimo dukat kao danak na naše stvari. Tada smo otišli s konzulom u njegovu kuću, koja je vrlo velika i lijepo namještena.” 

Carinski službenici, bez obzira na njihov način postupanja, nisu vršili diskriminaciju na temelju vjere. Španski musliman Ibn Džubejr izvijestio je da hodočasnici iste vjere nisu prolazili ništa bolje:

“Na dan našeg dolaska, jedna od prvih stvari koje smo vidjeli bio je dolazak sultanovih činovnika na brod kako bi popisali sve što se nalazi na brodu. Svi muslimani na njemu izvođeni su jedan po jedan. Njihova imena i opisi, zajedno s imenima njihovih zemalja, bili su zabilježeni. (…) Muslimanima je tada naređeno da uzmu i odnesu svoje stvari, i ono što je ostalo od njihovih namirnica, do obale, gdje su bili pratioci odgovorni za njih i za nošenje na carinu svega što su oni donijeli na kopno. Tamo su bili prozivani jedan po jedan, a sve što su posjedovali bilo je pokazano. Carina je bila krcata. Sva njihova dobra, velika i mala, pretražena su i bačena na gomilu, dok su gurali ruke između odjeće i kaiševa u potrazi za onim što bi mogli skriti ispod. Vlasnici su se tada morali zakleti da nemaju ništa uza se što već nije pronađeno. Tokom svega toga, u zbrci ruku i nepregledne mase, mnoge stvari su nestajale. Nakon ovakve ponižavajuće i sramotne scene (…) hodočasnicima je bilo dopušteno da idu.”

Međutim, nakon što bi putnici prošli muke ulaska u Aleksandriju, gradska veličanstvenost bi ih zapanjila i učinila da zaborave na patnje prilikom graničnog prelaza. Ibn Džubejr je uzviknuo: “Nikad nismo vidjeli grad sa širim ulicama, višim građevinama, stariji i ljepši. Njegove tržnice, također su veličanstvene.”

Karimi

Salahuddin je dopunio ekonomsku liberalizaciju unutar Egipta protekcionizmom u inostranstvu: koliko god da je popustljiva njegova politika bila prema evropskim trgovcima koji su tražili ulazak na egipatsko tržište, bio je bezrezervno restriktivan u zabrani da niko osim muslimana ne uđe na tržište istočno od Egipta. Zapisi o trgovini u Indijskom okeanu prije Salahuddina uključivali su muslimane, Jevreje, hinduse i kršćane. Nakon Salahuddina, međutim, zapisi o trgovini između Egipta i Azije više ne spominju jevrejske ili kršćanske trgovce. Trgovačke rute koje povezuju Egipat s Azijom postale su ekskluzivno rezervirane za muslimansku trgovačku elitu, karime. Salahuddinov nećak osnovao je funduk al-karim u Kairu; muslimanski trgovci uspostavili su funduke duž puta svile u Kinu. Slali su trgovačke karavane sjeverno od Crnog mora; stizale su čak i do Baltika (odatle je stizao jantar, kamen koji je cijenjen u islamskom načinu izrađivanja nakita). Međukontinentalna trgovina bila je unosna. Neki ‘Abdurrahman (oko 1300. godine) imao je početni kapital od oko 500 dinara, najmanje tri puta je putovao u Kinu i ostavio imetak vrijedan 50.000 dinara.

Obim trgovine na svjetskom nivou postao je zamisliva mogućnost i privukao je maštu perzijskog autora Sadi Širazija iz 13. stoljeća. U Đulistanu, knjizi koja opisuje autorove susrete s izvanrednim ljudima, nepovjerljivi je autor slušao trgovca koji je objašnjavao kako će povezati sva tada poznata tržišta svijeta kroz lanac transakcija koji su imali šest veza: prvo, izvozom sumpora iz Perzije u Kinu; drugo, da će se potom vraćati s kineskim porculanom na prodaju u Konstantinopolis; treće, da će zatim kupovati bizantski brokat i prodavati ga u Indiji; četvrto, da će se iz Indije vratiti s čelikom koji će prodati u Siriji; peti, da će tamo kupiti proizvode od stakla za isporuku u Jemen; i šesto, posljednje, da će zatvoriti krug vrativši se u Perziju s jemenskom tkaninom.  Đulistan je ponudio ono što je možda bio prvi opis globalne trgovačke mreže, a Širazi ne bi mogao izmisliti ovu priču da nije živio u društvu u kojem je koncepcija globalne trgovine postojala barem kao ideja. Salahuddinova slava se oslanjala na vojna i diplomatska dostignuća; ali, mogli bismo slobodno kazati da je njegov najveći utjecaj bio kao ekonomskog reformatora.

Odlomak iz knjige: Benedikt Koehler, Rani islam i početak kapitalizma

Knjigu RANI ISLAM I POČETAK KAPITALIZMA, koja krajem mjeseca izlazi iz štampe možete naručiti po promotivnoj cijeni od 13 maraka (besplatna poštarina) na fejsbuk stranici DIALOGOS.ba ili na broj 062 649 536 (viber ili whatsapp).