Šehid – Svjedok veličanstvenog cilja svoje smrti

Znaš li ti mladiću, pravo i prvotno značanje riječi ŠEHID?“ Ovo pitanje svečano i strogo postavio mi je rahmetli hafiz Ibrahim efendija Trebinjac prije petnaest godina, na ispitu iz islamske tradicije (hadis) koja se sluša osam semestara na Fakultetu Islamskih nauka u Sarajevu. Sjećam se da je pritom ovaj učeni profesor srkao čaj i pripravljao cigaretu uvoznoga „Kenta“. Sve to on je radio polahko i otmjeno, baš kako i dolikuje čovjeku koji je savršeno dobro znao napamet Kur’an. Znao je u svakom trenutku da vam odgovori gdje je spomenuta neka kur’anska riječ, na kojoj stranici i u kom retku. Pričao mi je jednom prilikom da je proučio napamet cijeli Kur’an u avionu tipa „Boing 707“, kad je išao na hadž…

Sjećam se da je naš razgovor o riječi ŠEHID bio prije svega razgovor o vidiocu, svjedoku, sudioniku, o onom prisutnom. „Allah je svjedok (ŠEHID) svake stvari, svega.“ – kaže Svevišnji u Kur’anu. Naime, nikada stvar, nikada stvor(enje) ne može biti izvan beskrajnog vidokruga svemogućeg Stvoritelja Koji je posvuda, koji svemu svjedoči, koga sve svjedoči. Allah je svjedok svijeta, a svijet svjedoči Boga, vele islamski mistici. Eto zašto je svjedočenje (ŠEHADET) u islamu prvi uslov vjerovanja. „Svjedočim da je – samo Jedan Bog!“ – rečenica je koju muslimani najčešće izgovaraju (EŠHEDU EN LA ILAHE ILLA’ALLAH) dok saučestvuju sa svijetom u predanosti Bogu. Komentari Kur’ana opisuju riječ ŠEHID (svjedok) navodeći mnoge riječi izvedene iz istog stabla (ŠHD). MEŠHED je, npr, mjesto gdje se skuplja mnogo ljudi (doslovno: mjesto gdje se svaki čovjek osvjedočava u postojanje mnogo ljudi) Inače, u Kur’anu se nahodi mnoštvo mjesta gdje se ljudi vide kao svjedoci, gdje se ističe značaj čovjeka kao svjedoka izbori o odvažnosti izricanja ljudskog svje-dočenja i na ovom i na Onom svijetu. Također, čovjek je opisan i kao biće koga prate svjedoci, Allahovi meleki/anđeli. Kad bi čovjek samo znao koliko je mnoštvo svjedoka, što vidljivih što nevidljivih: u njemu, ispod i iznad njega, i sa strana njegovih, predano bi pazio na čine ruku svojih i skrovite misli duše svoje. U Hiljadu noći i jednoj noći pjesnik jedan, tek aludirajući na skrovite svjedoke oko čovjeka, veli: Mnogo li je u Allaha blaga skrivenoga da ga umni shvate odveć tanahnoga!


II
Čovjek je, prema tome, svjedočeće biće, ali je nad svjedocima Bog koji se u Kur’anu opisuje atributom Bdijući (al-Qahhar). Božije bdijenje je uslov javljanja stvari i bića na javu, u bivstvovanje. Sve su stvari, i sva bića,i cijeli svemir, samo trag Božji, trag koji se ne može zamesti! – kažu islamski mistici. On nema sna, sve drugo ima svoj san i svoj drijemež (tj. stanje kad nije svjedokom ni sebi ni drugome).

Ali, kako je pred čovjekom golema zadaća da se približava Bogu na Putu vječnog svjedočenja (na ovom svijetu pobožnim zagledanjem u dubine nebeskog plavetnila, a na Onom svijetu vječnim razgovorom licem u lice i razdraganošću zbog radosnog Gledanja u Njega), to čovjek, onda, ima zadaću ostati budnim pri svakom svom činu, pa, dakako, i na smrtnom času. I tada čovjeku ostaje da bude svjedokom, svojim svjedokom. U islamu je smrt opisana glasovitom Poslanikovom Predajom kao buđenje. „Ljudi spavaju, kad umru probude se!“ veli Poslanik. Od toga, možda, trebalo bi krenuti kad god se objašnjava riječ ŠEHID u svom značenju mučenika, šahita/šehita, poginulog, palog (na Božijem Putu), žrtve, postradalog… Jer i u tom značenju riječ ŠEHID sadrži intenciju vidioca, svjedoka, sudionika, onog prisutnog. Vidioc je jer mu oči, najčešće, ostaju širom otvorene (kažu da dušom zagledane u tom pravcu uprte), svjedok je jer se u tom trenu osvjedočava u Onaj svijet, čijim postaje sudionikom. Po islamu, ne samo šehid (mučenik), već i svaki čovjek na umoru i nakon smrtnog trena znade ko je kod njega, ko ga ispraća na Put i ko ga na prvim „koracima“ s one strane prihvaća. To je poput povratka sjemenke, zrna u zemlju, u brazdu, u ralu, to je nalik zametanju klice, znaka novog buđenja i ukotvljenja s tom biljke pupčanicom. ŠEHID je, prema tome, čovjek koji je posjednik svjedočenja (šehadeta) i koji je svjedok veličanstvenog cilja svoje smrti, svoje pogibije. (Jer, u islamu, premda smrt i život nisu čovjekova djela, nego Božija, čovjek ipak može uveliko, određivati ciljeve svoga života i smrti). Koji su to veličanstveni ciljevi šehade (tj. pogibije na Putu Božijem)?

Tradicionalna islamska literatura spominje gotovo redovito prvi rang ŠEHIDA – pogibija u odbrani vjere (mjesta vjere, zavičaja vjere, pripadnika vjere, istina vjere..) Onaj ko tako gine smrtni bol ne osjeća. „Šehid osjeća bol pogibije koliko i svaki od vas bol uboda (trna), ugriza (sitne životinje)“, kaže Muhammed, Allah ga blagoslovio i podario mu mir. Šehidske duše u raju/džennetu dočekaju zelene ptice, po džennetu ih nose kud god duše zažele. Oni šehidi koji poginu u boju ljutome tako da im i konj pod njima bude sasječen a i njima samima krv da šiklja – to su šehidi stepena velikoga! Ali, ne samo da je pogibija na Božijem Putu garancija šehidskoga ranga, već i sama prirodna smrt na Božjem Putu nosi iste takve granice. U tom smislu se navodi Predaja: Men kutile fi sebilillahi fe huve šehid, men mate fi sebilillahi fe huve šehid… Dakako, širok je spektar osoba koja se ubrajaju u kategoriju „umrlih na Božijem Putu.“ Uglavnom prevladavaju osobe koje umru učeći nauku i znanje u ime Boga, tj, znanje koje nema za posljedicu proizvodnju nereda i haosa na svijetu. Takvi su ljudi u svom naumu pazili na granice koje je postavio sam Allah i nisu ih prestupali. Zatim su tu i one osobe koje umiru ili poginu u strašnim mukama (neke Predaje nabrajaju trudnicu koja izdahne od porođajnih bolova, osobu koja umre od kuge, osobu koja strada od rušenja zida, itd.). Međutim samo onaj prvi rang ŠEHIDA zaslužuje da mu krv njegova bude nadomještaj za obredno kupanje pred dženazu/sahranu, a odjeća nadomještaj za bijele čaršafe/ćefine. Jer, ŠEHID se na Danu Sudnjem pojavljuje sa svojim ranama i svojom krvi, ozarena lica i oka vesela. Govoriće: „Da sam, bogdo, deset puta poginuo i toliko puta proživljen bio!“ Toliko je, naime, velika nagrada i blaženstvo koje pripadaju ŠEHIDU!“

III
Predaje iz tradicionalnih islamskih vrela još spominju da među niže rangove šehida spadaju osobe koje poginu braneći svoj dozvoljenim sredstvima stečeni imetak (mal), zatim braneći svoju krv (dem), te porodicu i njenu čast (ehl). No, komentatori prosuđuju da je vrlo teško procijeniti kakvim se ko motivima rukovodio braneći navedene vrijednosti, naime, vrlo je važno prisjetiti se kriterija koji u islamu vrlo visoko fungira – namjera djelovanja, tj. nijjet. „Ljudi sude po vanjštini stvari, a Allah zna ono unutarnje (nakanu)!“ – veli Muhammed a.s. To u isti mah znači da samo Bog znade ko jeste uistinu ŠEHID, a ko to nije. Kriteriji koje ljudi uspostavljaju, ukoliko na početku ne stoluje Božji kriterij, često su ništavni. Upravo u vezi s tim prenosi se jedna Predaja o četvrtom halifi ‘Aliji ibn Ebi Talibu. Naime, grupa nevjernika i idolopoklonika iz Mekke opkolila je i pod opsadom držala Medinu i njeno stanovništvo (muslimani i Jevreji). Muslimani su se branili tako što su iskopali širok hendek sa strana koje su bile napadu najviše izložene. Sukob je trajao danima bez značajnijeg pomjeranja linije branilaca i napadača. Jednoga dana jedan idolopoklonik izađe na dvoboj mladom ‘Aliji ibn Ebi Talibu. Borba je dugo trajala i naposljetku ‘Alija nadvlada idolopoklonika i paganina, obori ga i zamahnu da ga usmrti. U taj mah, međutim, paganin odozdo na nj’ pljunu i Alija odmah zastade. „Zašto me ne ubiješ?“ – upita ga paganin. A ‘Alija odgovori: „Kad bi te sada ubio, nakon što si pljunuo na me, ja bih postupio po osobnoj mržnji, a ne u i me Boga. Kako se sada u moj cilj (odbrana slabode i vjere u ospjednutoj Medini) uplela i mržnja prema tebi, ja te neću ubiti!“ Ovaj motiv razvila je islamska mistika u sklopu svojih snažnih podsticaja viteštva u islamu. Rani ratovi u islamskoj historiji obiluju ovakvim primjerima tadašnjeg „kodeksa ratovanja“. Ovdje je također nužno spomenuti da se ŠEHID bori da živi a ne da umre, naime, on ne hlepi, naslijepo za smrću, niti glavu nudi naslijepo „za džennetska blaženstva“. Pogrešno je, naime, poistovjećivati instituciju šehida sa samoubojstvom koje je u islamu najstrožije zabranjeno.

Postoji na stotine klasičnih islamskih djela koja o tome govore i stalno insistiraju na očuvanju izvorne intencije riječi ŠEHID. ŠEHID se, tvrde ta djela, bori zarad uzdizanja Istine Božje, riječi Božje. Na tom putu šehida prvi je uslov moralni – da njegovo djelo bude lišeno lične požude, gramzivosti, pljačke, osvete. Jer, „Allah prima samo ono djelo koje je u ime Njega iskreno urađeno“. Za to se, kažu komentatori islamske klasike, sam čovjek mora sa samim sobom na dvoboju naći i dobro svidjeti račune da li je izvojevao pobjedu u velikom džihadu (el-džihadu-l-ekber), tj. borbi protiv strasti duše svoje. Ne može se valjano boriti ni nositi sa neprijateljem onaj ko nije pobijedio u tom Velikom Ratu, kažu islamske knjige. Nije šehid, izričito kažu, islamska djela, onaj ko pogine boreći se za položaj (menasib), za ratni plijen (maganim), niti onaj ko pogine a pritom se razmeće junaštvom (izharuš-šadžah), niti pak onaj ko hoće da stekne slavu (šuhrah)… Na Onom svijetu takva osoba neće imati nagrade niti udjela.

IV
U gradovima čiju je arhitekturu opečatila arhitektura islama lahko je uočiti tzv. šehitluke (ili šehitlike) mjesta gdje su sahranjeni branitelji tih gradova iz minulih vremena. Pravi šehidi su živi, oni ne umiru i ne smatraj ih mrtvima! – to je poruka islama. Ko to ne vjeruje nek uzme pregršt zemlje sa mezara jednog od njih i nek stavi kraj svoje postelje. U jednoj od nadolazećih noći sanjaće šehida kako mu izgovara neke riječi… (sjećam se da su mi u djetinjstvu tako govorili). U ovim danima kad smo svakojako stavljeni na kušnju: i strahom, i glađu, i uništavanjem imetka, i života, i plodova (kad se dakle u potpunosti ispunila prijetnja Božja iz Kur’ana, sura II, ajet 155), na brdima oko Sarajeva ginu banitelji, većina njih iz istočne Bosne (Foča, Goražde, Višegrad) i većina njih siromašna. Na mezarju šehida na Kovačima njihovi su mezari izdaleka nalik na zasijanu bašču. Daj Bože da ih na Danu Sudnjem vidimo nasmijane i ozarene i iznikle poput travki, koje svjedoče Božje postojanje. A tako će biti sa istinskim šehidima jer, „koje to sjeme ne nikne kad se u zemlju baci? Pa zašto sumnjati u sjeme čovjekovo?!“

P S.
Ovaj tekst posvećujem Ismetu Šljivi, sarajevskom imamu i vanrednom studentu III godine na Fakultetu Islamskih nauka. Poginuo je na Vracama u mjesecu lipnju 1992.

Tekst je objavljen u: „Preporod – islamske informativne novine“, br. 1/2, 560/561, januar-februar 1994. god.

Close