Sezonci traže veće plaće – zašto ne bi
Tamo negdje kada iziđete izvan granica Županije Zagrebačke, pa sve do Dunava – pravila se početkom svibnja znaju. Ako ne spadate u one sa zajamčenim državnim poslom ili sretnike kojima privatna firma još uvijek funkcionira – netko u familiji spremit će komplete rublja, radnu odjeću, sanitarnu knjižicu, zubnu četkicu, punjač za mobitel i par boljih majica za onih nekoliko sati slobodnog kada uhvate – pa na autobus za more.
Noćna linija grabit će autocestom A1 od Zagreba prema jugu, neki prema Rijeci i Istri, drugi pak do Zadra, Splita, Ploča, Dubrovnika. Za ove koji idu južnije, negdje pred zoru autobus će se početi spuštati onom serpentinom prije Maslenice, no samo par putnika će biti budno i možda će samo poneki osjetiti romantiku ponovnog susreta s morskom obalom. Rano jutro ih čekaju odredišta, a neke i još jedno putovanje – Jadrolinijinim trajektom do obližnjeg ili malo udaljenijeg otoka.
Oni su najniža kategorija hrvatskih radnika – sezonci. Samo neki od njih, pretežito oni koji rade za hotele, imaju potpuno uređene odnose, primjereni smještaj i prihvatljivu plaću. Raditi za veliki hotelski centar, u kojemu se radi, ali se i zna neki osnovni red i radna prava – za većinu je san. Većina ide kod sitnih poslodavaca koji misle da su za nekih 4000 kuna na mjesec kupili radnikova i prava i vrijeme i dušu – raditi će i po 12 sati, uz slobodno možda samo 2-3 dana u mjesecu.
I sve je to bilo tako godinama. Dok neki revni službenik Federalne vlade Savezne Republike Njemačke nije nakon nekoliko pažljivo napisanih i argumentiranih stranica napisao otprilike: „Stoga, preporučuje se Federalnoj vladi da ne produžava ograničenje kretanja radne snage za državljane Republike Hrvatske.“ Dvije godine nakon ulaska u Europsku uniju – Hrvati mogu bez posebnih dozvola, ograničenja i kvota pridonijeti njemačkom gospodarskom čudu. Među prvima, odazvali su se upravo Slavonci. Mnogi od onih koji su radili za 4000 kuna po 12 sati čisteći apartmane i što li sve ne – našli su se ponovno u noćnim autobusima. No, ovaj puta, umjesto prema jugu – autobusi prolaze alpske tunele. Novo odredište je – Slobodna Država Bavarska i ostale savezne države Njemačke u kojima su Hrvati već davno poznati i dobrodošli radnici.
Pojavio se – manjak sezonaca
Prvi puta u povijesti – u Hrvatskoj se pojavljuje manjak sezonaca. Istina, ima puno nezaposlenih na Zavodu, broj je i dalje preko 230.000, no nisu svi ni sposobni ni raspoloženi za sezonske radnike. Nisu uostalom tu baš svi radi rada, uvijek ima neki broj ljudi koji se vode među nezaposlenima radi socijalnih i drugih prava.
Na Jadran dolazi – manje sezonaca. Ponuda radnih mjesta više nije gotovo beskonačna, jer alternativa postoji – ako ste već daleko od doma, nema neke razlike radili iz Našica ili Broda u Splitu ili Münchenu, osim što ćete, ako pažljivo pratite low cost kompanije, možda i do Münchena jeftinije doći avionom. I u Münchenu će vas više platiti, a često i više brinuti za vas kao radnika. Stan je tek malo skuplji nego u Hrvatskoj, hrana je i jeftinija.
Manje je dakle potencijalnih sezonaca, još manje onih koji stvarno znaju posao – i ljudi počinju postavljati uvjete. Nema ništa logičnije – i radna snaga ima tržište, ako je nečega malo onda tome cijena raste. Međutim, poslodavci su time „iznenađeni i uvrijeđeni“, k`o Šojić iz Tesne kože. Radnici postavljaju uvjete – za neke naše poslodavce nečuveno!
Piše tako prije par dana Vinko Vuković, Slobodna Dalmacija, o žurnom sastanku predstavnika Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) s resornim ministrima, Nadi Šikić, ministrici rada, i Antonu Klimanu, ministru turizma. HUP-ovci bi htjeli puno više radnih dozvola za strance – jer eto nema dovoljno sezonaca. Kaže Natali Komen Bujas, direktorica HUP – udruge ugostiteljstva i turizma: „Kad bi se odblokirao sustav izdavanja radnih dozvola za radnike iz Bosne i Hercegovine, sve bi bilo puno lakše.“ A onda dolazi i prilično znakovita rečenica: „Prvi put se suočavamo s ucjenama. Radnici doslovno ucjenjuju poslodavce i traže od njih isplatu dnevnica, plaću u neto iznosu, plaćen smještaj, režije…“
Dame i gospodo iz HUP-a to što radnici traže nije ucjena – to je pregovaranje u uvjetima rada, nešto što su neki od naših poslodavaca čini se zaboravili. Stvar je u tome, učili smo još u marksizmu, da osim tržišta roba i usluga, postoji i tržište rada. Pa kao što netko tko nudi hotelski smještaj mora naći izračun koji mu se isplati, mora naći zainteresirane goste spremne platiti određenu količinu eura ili kuna za dan u hotelu, tako i radnik ima pravo pregovarati o uvjetima svog zaposlenja.
Svaki radnik u ovoj državi ima pravo zatražiti uvjete koje želi – i plaću od 20.000 kuna i službeni auto, i hidromasažnu kadu nakon posla i sve drugo što je legalno, dakle ne ulazi u ne znam područje droge ili prostitucije. Ako se to poslodavcu ne sviđa – ne mora zaposliti takvog radnika. Neka traži nekog jeftinijeg. Kada se na nekoj granici nađu poslodavac i radnik – onda potpisuju ugovor o radu.
Ukoliko dakle radnik traži bolje – onda to nije „ucjena“ nego njegovo pravo. Poslodavac kojemu se to ne sviđa – neka si posao radi sam. Jer, kao što poslodavac misli na svoju zaradu, svoje apartmane i koliko će zaraditi od turizma ove godine – to ima pravo i radnik. Šok je čini se kod nekih nastao u tome što se eto radnik usudio pitati – i što nije zadovoljan minimalcem uz ostalo „na ruke“, dva neradna dana u mjesecu i noćni smještaj tipa kauča pokojne prababe negdje u kantunu konobe.
Ljudi traže plaću, naknadu za odvojeni život (uredno postoji u Zakonu, imaju je saborski zastupnici, pa zašto ne bi i sezonci!), prehranu i primjereno spavanje – jasno je, ako se npr. u Zadru ili Dubrovniku, ako nemate uređen smještaj ni od natprosječne plaće vam neće ljeti ostati ništa.
Ne treba davati radne dozvole za sezonce
HUP-ovci bi eto radne dozvole za strance – kako bi umjesto naših koji su se eto udostojili tražiti neki primjereni minimum, dovukli (slobodno budimo politički nekorektni) Srbe i Bošnjake iz BIH. Hrvatima iz BIH radne dozvole naime ne trebaju jer imaju HR-državljanstvo (i uostalom sve više i sami odlaze u Njemačku), pa se spas po HUP-u nalazi u zadnjoj sirotinji – onim građanima susjedne BIH koji ne mogu raditi u Europi.
Činjenice su jasne – gospodarski uvjeti u BIH su užasni, naš minimalac je tamo pristojna plaća, mnogi iz Sarajeva ili Banja Luke će pristati na ono što su Hrvati pristajali do prije godinu – sitnu plaću i nikakav smještaj jer nemaju bolje.
No, HUP-u u ovom slučaju ne treba pomoći. Ne treba davati dozvole za rad stranaca iz bivše Jugoslavije (jer oko njih se priča i vrti) za sezonske poslove u turizmu. Liječnici, inženjeri informatike i slična radna snaga iz BiH i zašto ne iz Srbije, treba biti dobrodošla – ali što se tiče sezonaca, krajnje je vrijeme da se i neki hrvatski poslodavci nauče što znači tržište rada.
Hrvatski poslodavci od kvalitetnih do kokošara
Da ponovimo što smo ovdje već puno puta napisali – poslodavci i poduzetnici su iznimno bitni. Sve u društvu kreće od toga da se netko uhvati posla, zapošljava ljude, ti ljudi dobivaju plaću i na ovaj ili onaj način, ovisno o sustavu, država dobiva porez. Nema poslodavca – nema mogućnosti zaposlenja, osim u nekoj primitivnoj civilizaciji na početku razvoja poljoprivrede gdje svaka obitelj radi za sebe.
Poduzetnici, ljudi od jednog Gatesa preko Muska pa preko industrijskih legendi tipa Forda – ljudi su koji su stvorili društvo u kojemu živimo. U Hrvatskoj nažalost postoji loš odnos prema poduzetništvu i poduzetnicima – jer su u tu kategoriju upali i mnogi koji se u njoj u normalnim okolnostima nikada ne bi našli. Imamo, istini za volju osim onih koji se brinu i za firmu i za radnike i one druge, koji su do imovine došli dok su drugi bili na bojištu, imamo i one koji svoje „poduzetničke vještine“ svode na janjetinu i kapulicu s načelnikom općine, a imamo i kategoriju koju možemo slobodno nazvati poduzetnici-kokošari.
Poduzetnici-kokošari su oni koji maksimalno koriste loše stanje na tržištu rada i koji iskorištavaju radnike debelo iznad onog zakonskog, dozvoljenog, pa i moralnog – kojima je „normalno“ da sezonac nema slobodni dan u tjednu, kojima je „normalno“ da sezonac spava na kauču manje udobnom od vreće za spavanje i kojima je „normalno“ da se sezonac hrani paštetama jer si ne može priuštiti lošu pizzu za 70 kuna, kakva se nudi u mjestu, a da o normalnoj večeri i ne govorimo. Takvim poduzetnicima-kokošarima je i normalno tražiti da se radi po 12 sati, jer eto sezona je kratka, a treba zaraditi za cijelu godinu.
E, pa vidite poduzetnici-kokošari, to vam nije normalno. Od sezonskog radnika se naravno očekuje da zapne, jer je to u samoj prirodi sezonskog rada, ali takav radnik treba odmor, treba primjerenu sobu, uredan tuš i naravno – primjerenu plaću. Dosta višu od onoga koji radi cijele godine jer ovaj je – sezonski. Zapet će kada je smjena turista subotom i 12 sati (što nije strano bilo kome od nas koji smo radili u turizmu), ali posao ne očekuje da je tako baš svaki dan – pa ako je u nedjelju manje posla, čovjeka treba pustiti da se odmori.
I da – kao što poslodavac određuje čime će se baviti – to pravo ima i radnik. Može otići kod drugog poslodavca na drugoj strani koji mu nudi 500 kuna više. Može otići čak i u Njemačku. To je radnikovo pravo, koje je za neke naše poslodavce doslovno pa – revolucija. E, pa vidite – na to radnikovo pravo se nemate što ljutiti.
Naravno, naći će se milijun opravdanja poslodavaca-kokošara: „porezi su visoki“ (slažemo se, zovite Sabor da to riješi), „sezona je kratka“ (opet – rješavajte s političarima, ali nemojte misliti da je normalno u dva mjeseca zaraditi za cijelu godinu), „radnici su neškolovani“ (znamo i sami, pa time više čuvajte one koji znaju i mogu).
Napokon smo dobili – tržište rada
Trebalo nam je pola stoljeća, ali radi Europske unije, krize i Njemačke – da dobijemo tržište rada, izvan onih specijaliziranih sfera visokoškolovanih IT i sličnih stručnjaka kojih uvijek nedostaje pa su uvijek mogli postavljati uvjete za svoj rad. Naravno da se mnogi poslodavci tu ne snalaze – jer su navikli na drugo: beskonačan niz očajnika koji traže posao, rade za minimalno i šute kao da su kmetovi, a ne radnici.
Sada – mnogi radnici odlaze raditi kod nekog Hansa, jer Hans plaća redovno i poštuju se dogovori. No, kao i uvijek – kod Hansa ili još dalje, negdje u Norvešku ili Kanadu ne idu oni lijeni, neradnici, nesposobni – idu najbolji, oni koji znaju, mogu i žele. Negdje upravo s ovom godinom – 2016. došao je manjak, od umješnih kuhara do svakog drugog osoblja. I oni koji sada idu u sezonce – već mogu neke stvari pregovarati. Kuhari i pizza-majstori više, ali i pomoćno osoblje, barem čistu sobu i kakvu naknadu za odvojeni život ili dnevnicu. I to je njihovo pravo na tržištu rada.
Država bi napravila pogrešan korak ako sada otvori granice za strane radnike bez kvalifikacija – jer da bi Hrvatska napredovala, da bi krenula putem kojim ide i Češka i Slovačka i Poljska i mnogi drugi – i poslodavci trebaju naučiti svoj dio priče: dobar radnik vrijedi, dobar radnik košta i prema dobrom radniku se odnosi s poštovanjem. Svi oni koji su uspjeli na tržištu, sve države koje su danas na vrhu, uspjele su dijelom baš radi toga. A ako netko baš eto „ne može“ bez da mu radnik radi 12 sati bez slobodnog dana – ne mora ni svatko biti poduzetnik. Poduzetnici-kokošari čine nelojalnu konkurenciju poduzetnicima koji poštuju i cijene radnike – i stoga nikakva šteta da poduzetnici- kokošari postanu povijesna kategorija hrvatske poduzetničke scene.
Unija stvara nova pravila
Jedna od temeljnih postavki Europske unije upravo je sloboda kretanja radne snage. Dakle, radnik ima pravo raditi tamo gdje mu se ćefne i za koga mu se ćefne. A na poslodavcu je da ga privuče dobrim uvjetima – od sezonskog konobara preko stručnog kuhara do profesora fizike. Ako poslodavac ima s time problem – onda je to prvenstveno i upravo problem poslodavca, pa neka se malo reformira i složi svoje prioritete, postavi plaćanje radnika na višu razinu, a recimo vlastiti novi auto na nižu.
Ako poslodavac radnika baš želi „vezati“, imaju zapadnjaci i za to model: zove se „menadžerski ugovor“, dogovori se nekoliko tisuća eurića plaće, bonusi, službeni automobil na 24 sata i evo ti radnika koji skače 12 sati na dan!
Ovo što se dogodilo s nedostatkom sezonaca govori još jednu važnu stvar – unatoč tome što kmeče hrvatski sindikati, radnika kvalitetno ne štiti ni rigorozno radno zakonodavstvo (kojeg imamo), ni minimalac (kojeg imamo), ni radni sudovi (koje imamo). Najbolja zaštita je kada radnik ima alternativu – pokazati lošem i bahatom poslodavcu srednji prst i otići raditi tamo gdje će ga dobro cijeniti i pristojno platiti. To vam se zove – tržište rada i kapitalizam.
A našim poslodavcima-kokošarima jedna obavijest: nema vam više druga Tita da zatvori granice radnicima koji žele bolje, dakle ili platite radnike koliko vrijede ili radite sami.
Piše: Goran Vojković
Izvor: www.index.hr