Sloboda srednje klase i industrijska revolucija oblikovale su moderni svijet

U ovom eseju, ekonomska historičarka i kritičarka Deidre McCloskey tvrdi da rast modernog kapitalizma i svijeta koji je on stvorio ne možemo adekvatno pojasniti materijalnim faktorima: kako su ih generacije historičara pojašnjavali. To je bila promjena u načinu razmišljanja ljudi o poslovanju, razmjeni, inovacijama, i profitu koji je kreirao moderni svijet kao i o slobodnim ženama, homoseksualcima, vjerskim disidentima i nekada potlačenim masama čiji su životi bili brutalni, bolni, i kratki prije pronalaska i komercijalizacije moderne agrokulture, medicine, elektrike, i drugih dijelova modernog kapitalističkog života. Deirdre N. McCloskey je profesorica ekonomije, historije, engleskog jezika, to komunikacija na Univerzitetu Illinois u Čikagu. Autor je trinaest knjiga o ekonomiji, ekonomskoj historiji, statistici, retorici i književnosti kao i memoara zvanih Crossing. Bila je ko-urednik Journal of Economic History, a objavljivala je opširno u akademskim časopisima. Njena najnovija knjiga “Bourgeois Dignity: Why Economics Can't Explain the Modern World”, izdata je nedavno.

Promjene možemo uočiti u načinu kako se svijet odnosio prema tržištu i inovacijama koje su prouzrokovale industrijska revoluciju, a potom i moderni svijet. Stara konvencionalna mudrost, nasuprot tome, nema mjesta za stavove o trgovini i inovacijama, i nema mjesta za liberalne misli. Stara materijalistička priča kaže da je industrijska revolucija potekla iz materijalnih motiva, od investicija do krađe, od viših stopa štednje do imperijalizma. Čuli ste: „Evropa je bogata zbog svojih carstava”, “SAD su sagrađene na leđima robova”, “Kina se bogati zbog načina trgovine”. Ali, šta ako se industrijska revolucija zasniva na drugačijem mišljenju ljudi, pogotovo o tome kako jedni ljudi misle o drugim ljudima? Zamislimo da su parni strojevi i kompjuteri nastali zbog časti koja se dodjeljuje inovatorima – a ne kao rezultat redanja cigle na ciglu, ili mrtvog Afrikanca na mrtvog Afrikanca?

Ekonomisti i historičari počinju da shvataju da je bilo potrebno mnogo više od krađe ili akumulacije kapitala da se započne industrijska revolucija – bio je potreban pomak u razmišljanju Zapadnjaka kako trgovini tako i o inovacijama. Ljudi su morali stvoriti simpatije za polje; “kreativne destrukcije”, jedne nove ideje koja je zamijenila stare. To je poput muzike. Neki novi bend dobije novu ideju u muzici, i ako dovoljno ljudi podrži te njihove muzičke “inovacije”, onda oni zamjenjuju Rani bend. Ako ljudi odluče da je stara muzika loša, ona će biti uništena od strane te nadolazeće nove kreativnosti. Na isti način su električne sijalice “uništile” kerozinske lampe, kao što su i kompjuteri “uništili” pisače mašine. Sve za naše dobro.

Ispravna historija glasi ovako: sve dok Holanđani oko 1600. godine ili Englezi oko 1700. godine nisu promijenili svoj način poimanja svijeta, čast ste mogli zaraditi samo na dva načina, ili da budete vojnik ili da budete svećenik u crkvi ili na dvoru. Ljudi koji su samo kupovali i prodavali stvari kako bi preživjeli, ili ako su bili inovatori, bili su osuđivani kao grješne varalice. Tamničar 1200-tih godina je odbio milost jednog bogataša rekavši: “Dozvolite mi da kažem, gospodine Arnaud Teisseier, ležite na tolikom bogatstvu, pa kako možete biti bez grijeha?”

1800-tih godina širom svijeta je prosječan prihod dnevno iznosio od 1 do 5 $ (po današnjim cijenama). Pojednostavimo to pa svedimo na prosječno 3 $ po danu. Zamislite da sada živite u Riu de Janeiru, Ateni ili Johanesburgu s 3 $ dnevno (neki to i danas moraju.). To su tri četvrtine kapućina u Starbucksu. Bilo je, a i sada je grozno čuti da tako nešto postoji. Onda se nešto promijenilo, prvo u Holandiji, pa onda u Engleskoj. Revolucije i reforme u Evropi, od 1517. godine do 1789. godine, omogućile su da obični čovjek digne svoj glas, a ne samo biskupi i aristokrate kao što je bilo uobičajeno. Evropljani, a zatim i ostali dolazili su da se dive poduzetnicima poput Bena Franklin & Andrewa Camegieija i Billa Gatesa. Srednja klasa se počela smatrati dobrom, jer joj je bilo dopušteno da bude dobra, i uspješna. Ljudi su pristali na srednjoklasni dogovor koji karakterističan za mjesta koja su sada bogata kao npr. Britanija, Švedska ili Hong Kong: “Pusti me da inoviram i da stvaram gomile novca u kratkom periodu trajanja te inovacije, a nakon toga ću napraviti i tebe bogatim.” I to je ono što se dogodilo. Počevši od 1700-tih godina sa Frenklinovim gromobranom i Wattovom parnom mašinom, pa preko 1800-tih do 2000-tih godina i dalje, Zapad koji je stoljećima zaostajao za Kinom i islamskim svijetom, je postao zapanjujuće inovativan.

Date srednjoj klasi dostojanstvo i slobodu po prvi put u historiji, i eto šta dobijete, parni stroj, mašinu za tkanje, pokretnu traku, simfonijski orkestar, pruge, korporacije, abolicionizam, jeftini papir, veliku stopu pismenosti, jeftin čelik, jeftino staklo, moderne univerzitete, moderne novine, čistu vodu, armirani beton, ženski pokret, električna svjetla, liftove, automobil, naftu, odmore u Yellowstoneu, plastiku, pola miliona knjiga na engleskom jeziku, hibridni kukuruz, penicilin, avion, čist urbani zrak, operacije na otvorenom srcu, i kompjuter.

Rezultat je bio jedinstven u historiji, a odnosio se na dinjenicu da se ljudima, pogotovo siromašnim, situacija naglo poboljšala. Najsiromašnijih 5% Amerikanaca isto koristi klimu i automobile kao i 5% najbogatijih Indijaca. Vidimo i dešavanja u Indiji i Kini, koji čine 40% svjetske populacije. Velika ekonomska priča našeg doba nije velika recesija od 2007. godine do 2009. godine, jer bilo bi neprijatno da je tako. Velika priča je to da su Kina 1978. godine i Indija 1991. godine prihvatili liberalne ideje u njihovoj ekonomiji, i time izrazili dobrodošlicu kreativnom razaranju. Sada se njihove robe i usluge udesetorostručuju u svakoj novoj generaciji.

Do sada, mnoštvo mjesta na planeti je prihvatilo slobodu i dostojanstvo srednje klase, prosječna osoba zaradi i potroši oko 100 $ dnevno. Prisjetimo se samo, dva stoljeća unazad to je bilo 3$ po danu, po današnjim cijenama. Ne uzima se u obzir veliki pomak ka naprijed u kvaliteti mnogih stvari, od svjetla do antibiotika. Mladi u Japanu, Italiji ili u Švedskoj imaju čak i preko 30 puta više novca na raspolaganju nego li njihovi pra-pra-pra-pra-pra-pradjedovi. Sve ostalo također vodi u moderan svijet – više demokratije, sloboda žena, duži životni vijek, bolja edukacija, duhovni rast, umjetničke eksplozije – sve je to priključeno velikoj činjenici moderne historije – povećanju za 2.900 procenata u hrani, obrazovanju i putovanjima.

To je tako veliko, tako rekordno, to je velika činjenica da bismo na to gledali samo kao na izlazak iz rutine, jer je rezultiralo stvaranjem trgovine, eksploatacije, investicija i imperijalizma. To je nešto što ekonomisti lahko objašnjavaju: rutina. Ipak, sve rutinsko se desilo Kini i Osmanskom Carstvu, u Rimu i Sjevernoj Aziji. Robovlasništvo je bilo uobičajno na Bliskom Istoku, ogromna trgovina je bila u Indiji, a ogromno je bilo ulaganje u kineske kanale i rimske puteve. Ali, do tada se ipak Velika umna reforma nije dogodila. Nešto je moralo biti krivo sa shvatanjima ekonomista.

Drugim riječima, opisivanje modernog svijeta isključivo putem ekonomskog materijalizma, bilo kao ljevičarski ili desničarski ekonomista, je pogrešno. Ideje ljudskog dostojanstva i slobode su to “odradile” svoj posao. Kako to ekonomski historičar Joel Mokyr kaže: „Ekonomske promjene u svim vremenima zavise, više nego li to ekonomisti misle, o tome u šta ljudi vjeruju”. Gigantske materijalne promjene su rezultat, a ne uzrok. Bile su to ideje, ili “retorika”, koje su dovele do našeg bogaćenja, kao i do naše moderne slobode.

Piše: Deirdre N. McCloskey

Odlomak iz djela: Tom G. Palmer, Moralnost kapitalizma, Dobra knjiga, Sarajevo, 2014., str. 35-38.

Povezani članci

Back to top button