Slobodna trgovina između Bosne i Mletačke Republike u XV stoljeću

U Tvrtkovo doba, Mlečani ne pokazuju posebno veliki interes za trgovinu u Bosni. Oni su, doduše, u dva maha od Tvrtka dobili potvrdu nekih svojih prava, ali to još nisu bile povelje s pravim trgovačkim privilegijama, povelje kojima se uspostavljaju bliže trgovinske veze između zainteresovanih zemalja.

Početkom XV vijeka situacija se iz osnova mijenja. Iz više razloga, Mlečani počinju da vode aktivniju, pored teritorijalne, trgovinsku politiku na Balkanu. Međutim, u Bosni nailaze na jaku i ozbiljnu konkurenciju Dubrovčana. Zbog toga se ratnim sukobom koji je izbio između Dubrovnika i Bosne 1403. godine koriste za stvaranje što pogodnijih uslova za razvoj svoje trgovine na području Bosne. Uskoro s mnogo upornosti Venecija pristupa realizaciji svojih tendencija.

1. septembra 1403. godine odlučeno je da se pošalje bosanskom kralju poslanik, koji treba da ispita uslove i okolnosti pod kojima bi Mlečani mogli trgovati u njegovoj kraljevini. Za poslanika je određen Marko Dandolo, a 9. oktobra izdata su mu iscrpna uputstva o trgovinskim pregovorima koje treba da vodi u Bosni.

Ipak, do sporazuma nije došlo tako brzo, te su se pregovori protegii i na iduću godinu. Na osnovu uputstava koje Mletačka Republika 13. marta 1404. godine ponovo šalje svome poslaniku može se zaključiti da su Mlečani pretendovali na velike povlastice za svoje trgovce. Njihovi napori najzad su krunisani uspjehom, te kralj Ostoja 22. aprila 1404. godine izdaje povelju koja se, u stvari, može smatrati kao prvi pravi trgovinski ugovor između Bosne i Mletačke Republike i temelj daljem razvoju njihovih uzajamnih trgovinskih veza.

Ovom poveljom Ostoja je izišao Mlečanima uveliko u susret i dodijelio im veoma široke i zamašne privilegije. Razloge Ostojine širokogrudnosti prema Mlečanima treba tražiti u tadašnjoj spoljnopolitičkoj situaciji bosanske države, koja se nalazila u ratu s Dubrovnikom. Sukobi između Bosne i Dubrovnika na političkom polju prenijeli su se i na trgovinske odnose. Iz ovakve konstelacije političkih prilika Mletačka Republika uspjela je da izvuče za svoje trgovce velike povlastice koje bi, da su u praksi sprovedene, obezbijedile Mlečanima izuzetan položaj u bosanskoj privredi. Pored velikih garancija slobode trgovine i izvoza robe iz Bosne, oni su oslobođeni plaćanja carina i svih drugih dažbina u ma kome obliku. Zatim, naređeno je raznim službenicima bosanskog kralja da pomažu mletačke trgovce i da im u svakoj prilici izađu u susret; u svakom kraju Bosne treba da budu dobro primljeni i smješteni; Neretva i sve ostale rijeke slobodne su za njihovu trgovinu; ako se dogodi da budu opljačkani ili na neki drugi način orobljeni, nadoknadiće im se šteta.

Na kraju povelje kralj Ostoja iznosi svoje namjere o skorom izdavanju vlastitog novca. U slučaju da do toga ne dođe, Ostoja obećava da će ubuduće mletački novac, kao dosada dubrovački, kolati po čitavoj njegovoj kraljevini. Vrlo je vjerovatno da su Mlečani forsirali kovanje domaćeg novca s ciljem suzbijanja dubrovačkog uticaja u Bosni u korist svojih interesa. Do emisije Ostojinih dinara nije došlo, kao što nisu kovali svoj novac ni ostali vladari koji se poslije Tvrtkove smrti, u ovom posebno teškom periodu bosanske istorije, smjenjuju jedan za drugim. U upotrebi je uveliko bio dubrovački novac.

Iako kratko vlada, Stjepan Ostojić putem svojih poslanika obavještava Mlečane da želi s njima produžiti one ugovore koje je imao njegov otac. Razumljivo je da je ova ponuda naišla na dobar prijem kod Mlečana. jer su oni, sa svoje strane, i dalje ostali ustrajni u nastojanju da intenzivnije razviju svoju trgovinu u Bosni. U tom cilju rovare protiv Dubrovčana, svog glavnog konkurenta, tako da je Tvrtko II jedno vrijeme po dolasku na vlast odgađao da potvrdi dubrovačke privilegije.

U uputstvima poslaniku koji u maju 1422. godine ide novom bosanskom kralju i vojvodi Sandalju, mletačka vlada nalaže, između ostalog, da isposluje i privilegije u korist njihovih trgovaca. Pregovori nisu išli tako brzo kao što su Mlečani očekivali, jer je iz izvjesnih razloga Tvrtko II bio na njih ljut.

Najzad, 21. decembra 1422. godine dolazi do sporazuma. Tvrtko II izdaje Mlečanima povelju s vrlo širokim ovlaštenjima za slobodu trgovine. Dobrim dijelom, to su bile one privilegije koje su Mlečani ranije dobili od kralja Ostoje, na koga se inače Tvrtko II poziva u samom početku povelje. Nov momenat, koji on unosi, jeste da Mlečani mogu u Bosni zidati i kupovati kuće. Ali zato, za razliku od Ostoje, Tvrtko II ne oslobađa Mlečane plaćanja carina, i ostalih dažbina, jer nije kao Ostoja bio prisiljen spoljnopolitičkom situacijom da čini ovako velike ustupke. U pogledu novčanog prometa, Tvrtko II dozvoljava Mlečanima da mogu trošiti svoj novac.

Nasljednik Tvrtka II, Stefan Tomaš, izdaje Mlečanima 15. marta 1444. godine povelju s istim privilegijama, s tim da ih kao i Ostoja oslobađa carina i ostalih dažbina. Vjerovatno ga je na ustupke ove vrste navela potreba da traži oslonca na strani i da se što bliže poveže s ostalim svijetom zbog sve intenzivnijeg turskog pritiska. Pored toga se dodaje da će kralj nadoknaditi štetu ukoliko neko pohara trgovce.

I Mlečani su se sa svoje strane, i dalje koristili svakom prilikom da utvrde položaj svojih trgovaca u Bosni. U tom cilju prave i izvjesne ustupke, te tako, na primjer, dozvoljavaju bosanskom kralju da izvozi so iz Dalmacije. Tokom cijele prve polovine XV vijeka obnavljali su se i održavali zvanični vrlo dobri odnosi između Bosne i Mletačke Republike. Time su bili ostvareni pogodni uslovi za razvoj trgovine u režiji mletačkih trgovaca na području Bosne. Vjerovatno da su Mlečani, kao i ostali stranci koji borave u Dubrovniku, održavali povremene trgovačke kontakte s Bosnom. Takođe je bilo i Mlečana koji direktno iz Venecije posluju s Bosnom. Plemić ser Mapheus Fuscareno bio je poslao pecias sex pannorum di Francia ad partes Bosne, ali zbog ratnog stanja u Bosni nisu mogle tamo stići. I na osnovu nekih indirektnih vijesti može se naslutiti da se Mlečani znatno bave trgovinom tkaninama u Bosni.

Mletački plemić Guglielmo Guerini bio je trgovac velikog stila, koji održava trgovačke veze s Carigradom, Sirijom, sjevernom Afrikom, Španijom, južnom Francuskom, Brižom, Londonom. Trgovao je svim vrstama robe, naročito dragim kamenjem. On je s mnogo pažnje pratio kakve su se prilike pružale na bližim i udaljenijim trgovima za uspješno odvijanje trgovačkih poslova. Sačuvane su kopije njegovih trgovačkih pisama koje je slao svojim zastupnicima ili kompanjonima između 1428. i 1461. godine.

U junu 1442. godine on piše ser Girolamu Malipieru, koji putuje radi trgovine u Bosnu. Od njega traži obavještenja o mogućnostima isporuka bibera, ostalih začina ili robe svake vrste u tamošnja mjesta: zatim da mu kaže kolika bi suma bila potrebna za početak jedne takve trgovine. Nije poznato da li su se realizovali planovi ovog mletačkog plemića. Sigumo je samo da je on s vremena na vrijeme u Bosnu slao na prodaju drago kamenje. Tako je i spomenutom Girolamu Malipieru prilikom njegovog odlaska bio povjerio izvjesnu količinu. On u Bosnu otprema najviše rubine, a zatim drago kamenje uglavljeno u prstenje, i to kada mu se pruži prilika da ga povjeri osobi u koju ima puno povjerenje. Njegove poslove obavlja i Giovanni Malipiero, koji boravi u Bosni. Njemu piše da mu zamijeni drago kamenje za zlato ili srebro.

Na osnovu ovih podataka može se zaključiti da već dva člana porodice Malipiero borave u Bosni. To su Girolamo i Giovanni. Svakako da usluge koje oni čine ovom mletačkom plemiću predstavljaju samo jedan mali dio njihovih poslova u Bosni. Inače, porodica Malipiero ubraja se među najuglednije plemićke porodice poznate po svojoj razgranatoj trgovini sredinom XV vijeka. Tako je Bosna postala privlačna i za one mletačke trgovce koji u ovo vrijeme vode trgovinu velikih razmjera i koji su povezani s najvažnijim svjetskim tržištima.

I na osnovu nekih indirektnih vijesti može se pratiti mletačka trgovina u Bosni. Tako u odgovoru na obavještenja koja mletačka vlada 17. marta 1446. godine daje bosanskim poslanicima, ističe se da Mletačka Republika ne sumnja da se kralj brine za sigurnost njenih trgovaca i da dobro i ljudski s njima postupa. Isto i Split u jednoj predstavci od 31. maja 1452. godine upozorava Mlečane da će zbog nekih njihovih novih odredaba biti oštećeni mletački trgovci i da u bosanskim krajevima neće moći ni izdaleka da prodaju svoju robu kao ranije. U obzir se mora uzeti i stalno nastojanje Mlečana, naročito od početka XV vijeka, da održavanjem dobrih trgovinskih veza obezbijede u Bosni što povoljniji teren za odvijanje poslova svojih trgovaca. Oni takođe uvijek biraju momenat loših političkih odnosa između Bosne i Dubrovnika da se umiješaju i napakoste svom glavnom konkurentu na bosanskom tržištu. Ne zaustavljaju se samo na ovome već pokušavaju da konkurišu dubrovačkoj trgovini i snižavanjem carina na so, koja se uvozila u Bosnu. Mlečani se javljaju i kao ozbiljni pretendenti na zakup drijevske carine. Inače pokazuju živ interes za ovaj trg.

Interes Mlečana za Bosnu kao trgovačko područje više je nego očigledan. Tokom prve polovine XV vijeka, naročito u odnosu na ranija vremena, mletačka trgovina u Bosni nalazi se u stalnom razvoju. Pa ipak, obim mletačke trgovine u Bosni nije dostigao znatne razmjere. Prema tome ni neposredan uticaj Mlečana na bosansku privredu nije imao veći značaj. Istina, Venecija je u razvoju bosanske privrede odigrala važnu ulogu, ali na jedan drugi način, o kome će biti posebno govora.

Odlomak iz djela: Desanka Kovačević, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, str. 93-97.

Priredio: Resul Mehmedović