Slobodna trgovina ne uništava biznise

Ekonomski argument za slobodnu međunarodnu trgovinu je u osnovi da ljudi proizvode ono što se konzumira, a ne obrnuto, pa bi ekonomski sistem trebao biti usmjeren na dobrobit potrošača, a ne proizvođača. U ekonomskom smislu, proizvođači uključuju radnike i vlasnike kapitala ili zemlje, koji se često pridružuju udruženjima koja se nazivaju “firme”. Više je potrošača nego proizvođača, jer su svi ljudi potrošači, ali nisu svi ljudi proizvođači; neki žive od rada svojih roditelja, donatora ili poreskih obveznika. Dakle, ima više potrošača nego proizvođača; ali to nije bitna stvar.

Slobodna trgovina više koristi nego što šteti

Važno je da slobodna trgovina koristi potrošačima više nego što njen konkurentski pritisak šteti proizvođačima. Ekonomska teorija pruža lijepu geometrijsku demonstraciju tvrdnje da su ukupni troškovi protekcionizma za potrošače veći od njegove ukupne koristi za proizvođače. To se može (nesavršeno) demonstrirati na jednostavnom engleskom jeziku: ako je slobodna trgovina štetila proizvođačima više nego što koristi potrošačima, prvi bi mogli nadmašiti svoje inostrane konkurente podmićujući domaće potrošače boljim cijenama, time profitirajući u poređenju s ustupanjem tržišta stranim proizvođačima – i protekcionizam bi bio nepotreban. Kad domaći proizvođači nisu u stanju da kompenziraju potrošače što ne kupuju od stranih dobavljača, to znači da slobodna trgovina više koristi potrošačima nego što šteti proizvođačima.

Da slobodna trgovina donosi neto koristi, nije nikakvo iznenađenje, što je dokazala teorija usporedne prednosti, ekonomiste Davida Ricarda iz 19. stoljeća. Ako dvije države – odnosno svi proizvođači u dvije zemlje – proizvedu ono u čemu su najefikasniji, ukupan obim robe dostupne za razmjenu i potrošnju bit će veći.

Popularni prigovor na ove ekonomske argumente je da potrošač ne može imati koristi od nižih cijena ako nema posao. Pošto slobodna trgovina uništava radna mjesta, ne može se reći da pomaže potrošačima uopće. Ne možete da trošite ako izgubite posao – ili morate manje da trošite radeći slabije plaćen posao ili oslanjanjem na transfere, javne (osiguranje za slučaj nezaposlenosti, socijalnu zaštitu i slično) ili privatne (pomoć porodice ili dobrotvorne organizacije). Dozvolite mi da ovo nazovem “populističkim” prigovorom slobodnoj trgovini.

Prvi odgovor je da je dostupnost posla simptom, a ne uzrok prosperiteta. Da su radna mjesta uzrok prosperiteta, zabrana poljoprivredne tehnologije stvorila bi veliki prosperitet dramatičnim povećanjem zaposlenosti u tom sektoru. Skoro 12 miliona Amerikanaca radilo je u poljoprivredi 1910. godine (godine kada je zaposlenost u poljoprivredi dostigla vrhunac), dok danas broji manje od 2.5 miliona (za tri puta veću populaciju). U međuvremenu, ukupan broj radnih mjesta u američkoj ekonomiji povećao se sa 37 na 151 milion. Trebali bismo se čuvati opsesije otvaranja novih radnih mjesta, posebno vladinim dekretima.

Čak i pod pretpostavkom da je broj radnih mjesta dobar pokazatelj blagostanja, populistički prigovor nije validan. Iako neki radnici mogu, poput drugih proizvođača, naštetiti konkurenciji, slobodna trgovina ne uništava neto radna mjesta. Pojavi se najmanje onoliko novih radnih mjesta koliko starih nestane.

Otvaranje i uništavanje poslova

Razmotrimo primjer proizvodnje. Broj radnih mjesta u američkoj proizvodnji opao je sa svojih 19 miliona 1979. godine na 12 miliona danas. Najnoviji gubici radnih mjesta u proizvodnji proizlaze više iz utjecaja tehnološkog napretka nego zbog konkurencije u uvozu; ekonomisti Michael J. Hicks i Srikant Devaraj procjenjuju da međunarodna trgovina čini samo 13% ovih gubitaka. Ali – ovo je važno – dok se zaposlenost u prerađivačkoj industriji smanjivala, ukupna zaposlenost u ekonomiji povećala se s 99 na 151 milion između 1979. i danas, s neto otvaranjem 52 miliona radnih mjesta. U međuvremenu, ovo je zaista važno, BDP po stanovniku (najopsežnija mjera životnog standarda) povećao se za 79%. Drugi način da se pristupi populističkom prigovoru da slobodna trgovina uništava radna mjesta je uočavanje da je glavni faktor zaposlenosti rast stanovništva. Zaposlenost prirodno raste u skladu s brojem stanovništva.

Svaki novi radnik koji stigne na tržište rada stvara svoj posao u stvarnom smislu troši onoliko koliko zarađuje (ili se ostatak ulaže, stvarajući i radna mjesta); zaista, upravo da bi potrošio ekvivalentnu sumu, on počinje da radi i zarađuje (odraz Sayovog zakona, nedavno objavljenog u magazinu The Economist). Novi radnik kreira sopstveni posao kreiranjem drugog posla na drugom mjestu u ekonomiji kroz sopstvenu potrošnju. Donja slika ilustruje opći stav pokazujući nivo civilne zaposlenosti u odnosu na američko radno sposobno stanovništvo (od 15 do 64 godine) tokom proteklog pola stoljeća. Svaka tačka na grafikonu predstavlja godinu dana. Uočite koliko blisko rast zaposlenosti prati rast stanovništva. Jednostavna regresiona analiza potvrđuje vizuelni utisak: koeficijent korelacije je 0.992 i izuzetno je statistički značajan (na nivou značajnosti mnogo nižem od 1%). Budući da se radno sposobno stanovništvo vremenom povećava, horizontalna osa se gotovo poklapa s hronološkim redom. Pad zaposlenosti prema kraju krive odgovara recesiji 2008-2009 i sporom oporavku koji je uslijedio.

Stoga imamo i neposredan ekonomski argument i empirijske dokaze da ekonomska sloboda uopćeno i spoljna trgovina, konkretno, ne uništavaju neto radna mjesta u ekonomiji. Broj radnih mjesta se mijenja s brojem ljudi koji žele da rade, izuzimajući regulatorne prepreke koje stvara vlada.

Piše: Pierre Lemieux (FEE)

S engleskog preveo: Resul Mehmedović (Dialogos)