Socijalizam uvijek propadne

The Nation, koji je s entuzijazmom podržavao svaki totalitarni komunistički režim koji je postojao u prošlom stoljeću (a koji uključuje Pol Potovu Kambodžu i Sjevernu Koreju) sada je snažni proponent Bernie Sandersa. Ovaj članak, naslovljen „Zašto je američki socijalizam propao – i kako bi mogao trijumfovati danas“, nehotice odaje mentalitet američkih socijalista koji tvrdi da su sva ekonomska pitanja „riješena“ implementacijom socijalizma – bez obzira na stvarne ekonomske ishode.

Prije tri godine napisao sam „Kraj socijalističkog je socijalizam, a ne prosperitet“, i ovaj članak prati neke iste teme. U tom sam članku tvrdio da socijalisti ne vjeruju nužno da socijalizam donosi bolje ekonomske rezultate od kapitalizma – zaista bi neko morao biti namjerno slijep da ne prepozna razlike – ali socijalisti vjeruju da to nije važno. Socijalizam je moralni imperativ, a jedina stvar koja je sprječavala implementaciju ovog sistema u SAD-u je neuspjeh socijalista da predstave vjerodostojnu alternativu – nešto što socijalisti tvrde da se sada radi.

Ljudi koji prate argumente zasnovane na austrijskoj ekonomiji blisko su upoznati s problemom ekonomskih kalkulacija socijalizma koji su 1920. godine izložili Ludwig von Mises i Murray N. Rothbard, kao i sa sekundarnim argumentom „znanja“ koji je iznio Friedrich von Hayek 1945. Mises i Rothbard iznijeli su očigledno nepobitne tvrdnje da bi jedina vrsta socijalističke ekonomije koja može postojati bila primitivna, izuzetno prosta ekonomija koja ne može podnijeti bilo kakvu složenu ekonomsku aktivnost. Čak je i teški socijalista poput Roberta Heilbronera to priznao u svom komentaru u New Yorkeru iz 1989. godine:

Sovjetski Savez, Kina i Istočna Evropa pružili su nam najjasniji mogući dokaz da kapitalizam organizuje materijalne stvari ljudi bolje nego socijalizam: da koliko god neupitno ili neodgovorno tržište može distribuirati robu, to čini bolje nego redovi planske ekonomije (…) Veliko pitanje je, izgleda, koliko će biti brza transformacija socijalizma u kapitalizam, a ne obrnuto, kao što su stvari izgledale prije samo pola vijeka.

Međutim, kao što sam napomenuo prije tri godine, raspad SSSR-a i istočnoevropskih socijalističkih država nije „pretvorio“ Heilbronera u zagovornika kapitalizma, niti će Kina transformisana iz Maove gigantske komune u kvazikapitalističku ekonomiju (i kasniji ekonomski rast) promijeniti njegov stav. Zaista, socijalisti izgledaju gotovo imuni na činjenične argumente, i uprkos gomili članaka u publikacijama kao što je Jacobin, uprkos gomili pitanja „kako bi izgledala socijalistička ekonomija“, socijalisti nikada nisu osporili austrijske argumente. Što se toga tiče, socijalisti se zaista ne mogu žaliti na ekonomiju uprkos njihovoj tvrdnji da je njihov cilj da omoguće bolje ekonomsko društvo za sveprisutne radnike. Jacobin piše:

Za socijaliste, uspostavljanje povjerenja ljudi u izvodljivost socijalističkog društva sada je egzistencijalni izazov. Bez obnovljenog i utemeljenog vjerovanja u mogućnost ishoda, gotovo je nemoguće zamisliti oživljavanje i održavanje projekta. To, treba naglasiti, nije stvar dokazivanja da je socijalizam moguć (budućnost se ne može potvrditi) niti postavljanja temeljnog plana (kao što je projiciranje kapitalizma prije njegovog dolaska, takvi detalji se ne mogu znati), već predstavljanja okvira koji doprinosi opravdanosti socijalizma.

Drugim riječima, primjena socijalističkog poretka ne zavisi toliko od vjerodostojnog modela socijalističke ekonomije, već je prije vježba koja zavisi od ubjeđivanja ljudi da negdje iza sedam gora možemo učiniti da cijela stvar funkcioniše, uprkos neuspjehu prošlosti. I to je ono što noviji članci u časopisu The Nation i Daily Mail otkrivaju mnogo toga o socijalističkom mentalitetu.

U knjizi The Nation, Ross Barkan tvrdi da su prepreke za sprovođenje socijalističkog sistema političke, a ne ekonomske. Zapravo, u „Zašto američki socijalizam nije uspio“ piše da je postojalo previše političkog otpora u reorganizaciji Sjedinjenih Država u nešto slično onome što se u to vrijeme radilo u Sovjetskom Savezu. (Treba napomenuti da on izgleda Rusku revoluciju gleda sa mnogo simpatija – i ne primjećuje da možda Amerikanci u to vrijeme nisu bili zainteresovani da primijene režim koji bi odražavao zločine koje su počinile Crvena armija i nova sovjetska vlada.)

Umjesto da slijedi staru političku strategiju da se ljudi kandiduju kao članovi socijalističke partije, Barkan kaže da je bolji plan socijalistima da jednostavno preuzmu sadašnju Demokratsku stranku izborom socijalista iz predsjedavajućeg parlamenta. Piše:

Današnja Demokratska stranka je granata koja čeka da bude aktivirana od bilo koga ko traži da bude izabran za predsjednika. Ako Bernie Sanders, demokratski socijalista, bude izabran za predsjednika Sjedinjenih Država, Demokratska stranka će polahko postati njegova stranka. A ako izgubi, nadahnut će još više regruta DSA (Američki demokratski socijalisti) i podstaknuti pobjede, socijalisti mogu nastaviti da osvajaju skupštinska, zakonodavna, pa čak i kongresna mjesta na demokratskim listama, dobijajući time vidljiv utjecaj.

U Nju Jorku postoji jedan socijalista u državnom zakonodavstvu: članica DSA Julia Salazar. Pomogla je voditi kampanje za javnu kontrolu elektroenergetskih kompanija i univerzalno stambeno pravo. Pet kandidata koji podržavaju DSA ovog juna traže zakonodavna mjesta, preispitujući demokrate koje podržava vlast. Ako svi pobijede, dobit će zamah iz 1920-ih.

Ovog puta neće biti reakcionarnih zakonodavnih lidera koji bi uklonili nove socijaliste, niti Crvenog zastrašivanja koje bi hranilo javni bijes protiv njihovih antikapitalističkih stavova. Salazar je članica demokratske većine, saveznik progresivnog bloka, s izgledima da uskoro neće izgubiti izbore. Članovi DSA koji žele da joj se pridruže slobodno će se zalagati za radikalne promjene. Budućnost bi iznenadila grupu iz 1920. godine, jer socijalisti nikada nisu preuzeli Nju Jork, a kamoli Ameriku. Ali današnji socijalisti kreću u 2020. godinu bez zastrašujućih prepreka kao prije jednog stoljeća. Više im ne treba njihova stranka. Jednostavno, mogu uzeti tuđu.

Drugim riječima, cjelokupno pitanje socijalizma je političko; socijalisti mogu da govore o svojim utopijskim vizijama, da budu izabrani na osnovu tih platformi, ali zaista ne moraju da objašnjavaju kako će izvesti da socijalistička ekonomija daje rezultate slične rezultatima privatne poduzetničke ekonomije. Ipak, suočen s realnošću stvarnih performansi socijalističke ekonomije, sve što pisac može učiniti je da negoduje na izbore socijalista, što ne treba da čudi, jer je kraj socijalizma politička snaga i ništa drugo.

Smrt kanadske tinejdžerke od leukemije, dok je čekala dozvolu vlade da izvrši transplantaciju koštane srži, govori o efikasnosti socijalističkih sistema i o načinu na koji se ljudi u socijalizmu potčinjavaju sistemu. Laura Hillier (18) iz Ontarija umrla je prije nego je mogla da uradi transplantaciju, što nije posebno neobično u kanadskom sistemu, jer je tipično iskustvo „stajati u redu“ za liječenje, čak i kada je život u pitanju. Iz Daily Maila:

Laura je možda mogla još živjeti da je bolnica u Hamiltonu, Ontario u Kanadi, uspjela da obavi transplantaciju koštane srži ovoj mladoj djevojci. Brojni donatori podudarali su se s Laurom i bili spremni da doniraju, ali hamiltonska Juravinski bolnica nije imala dovoljno kreveta u sobama za intenzivnu njegu. Osoblje bolnice reklo joj je da već ima oko 30 pacijenata sa potencijalnim davaocima, ali su u mogućnosti da obave samo pet transplantacija mjesečno.

Iako je smrt Hilliere “uznemirila” redove za čekanje u Kanadi, bez obzira na to, ništa se neće preduzeti, jer je kanadski sistem “jedinstvenih platiša” istovremeno i svetogrđe i san socijalističkih političara. Svetogrđe je jer pruža „besplatnu zdravstvenu zaštitu“ koju socijalisti obećavaju i san političara jer pruža neprekidne mogućnosti „reformi“. U stvarnosti, problem ekonomske kalkulacije je prvi i glavni, onemogućavajući „popravljanje“ kanadskiog sistema “jedinstvenih platiša”, nešto što nijedan kanadski političar neće prihvatiti.

Neki sumnjaju da bi Hillier na isti način umrla i u Sjedinjenim Državama. Na sve kritike koje američki zdravstveni sistem prima od ljevice (a trenutni sistem teško odgovara socijalističkoj tvrdnji da je to “slobodno tržište”), s pravom se može reći da mlada žena ovdje ne bi umrla zbog nedostatka bolničkih kreveta.

U Kanadi je, međutim, takva smrt pitanje vremena, unatoč izjavama „ovo se nije smjelo dogoditi“ i političara i porodica žrtava, to će se i dalje dešavati. (Kanada, možda nije iznenađenje, ima relativno nisku stopu preživljavanja od raka.) U socijalizmu, jedni stoje u redu i ne protive se sistemu, jer se sistem ne zasniva na uspješnom pružanju usluga, već na očekivanju da će takva usluga biti dostupna „narodu“ besplatno, proizvod „saosjećajne“ socijalističke države.

Imajte na umu da Barkan ni u jednom trenutku svog članka ne piše o bilo kojem načinu na koji bi socijalizam poboljšao život Amerikanaca. Socijalizam nije pružanje potrebnih usluga onima koji ih ne mogu drugačije dobiti, niti u podizanju životnog standarda siromašnih, iako socijalisti tvrde suprotno. Socijalisti ne stvaraju robu i usluge; oni njima komanduju u političke svrhe, a takve stvari su korisne samo kao sredstvo postavljanja i održavanja socijalističkih političara na vlasti.

Nijedan političar u Kanadi neće napustiti funkciju zbog prerane smrti Laure Hillier, niti će bilo kakvi administrativni radnici bolnica biti otpušteni. Da su se medicinski službenici suosjećali i ubacili Hillier na spisak za transplantaciju, neko drugi bi umro jer nema mjesta. Ovdje je neprijatelj nestašica, a pod socijalizmom se nestašica umnožava. Kanađani su prihvatili ovu situaciju, istovremeno uvjeravajući sebe da je njihov sistem ne samo moralno superiorniji sistem u odnosu na sve što postoji kod njihovih južnih susjeda, već im omogućava i da primaju medicinske usluge za koje veruju da bi im bile uskraćene ukoliko ih njihova vlada ne bi plaćala. Postali su poput stanovnika pećina u Platonovoj alegoriji, vjerujući da medicinske sjenke koje vide na zidu predstavljaju najbolje moguće zdravstvo.

Socijalisti bi doista mogli da preuzmu Demokratsku stranku; Zaista, američki glasači su sposobni da nekoga poput Berniea Sandersa smjeste u Bijelu kuću. Oni bi mogli da postignu izborni dobitak za koji su decenijama žudili autori iz The Nationa. Ono što, međutim, ne mogu učiniti je reći istinu o socijalizmu. Drugi članak u Jacobinu, koji je napisao Sam Gindin, demonstrira ovaj posljednji stav:

Murray Rothbard, cjeloživotni učenik arkonzervativca Ludwiga von Misesa, prigovorio je da je, kada je nakon Drugog svjetskog rata, došao u srednju školu, „ekonomska vlast sve je odlučila, lijevo, desno i centar (…) tako da su jedini problemi socijalizma bili politički. Ekonomski, socijalizam bi mogao da funkcioniše jednako dobro kao i kapitalizam.“ Sa socijalizmom koji je imao takav stepen ekonomske vjerodostojnosti, razrađivanje detalja funkcionisanja socijalističkog društva činilo se manje presudnim za socijaliste nego za razvoj politike postizanja istog.

Zatim Gindin nastavlja da “opovrgava” Hayekov “problem znanja” – kritiku socijalizma (zanemarujući pitanje austrijske “ekonomske kalkulacije”). Ostatak djela se u osnovi može sažeti u ovu rečenicu: zaboravite na prošle neuspjehe socijalizma; ovog puta ćemo uspjeti. Ovakve stvari slušamo više od jednog stoljeća.

Socijalisti nam kažu da ako im dadnemo svu moć nad našim životima, ovog puta će pružiti prosperitet, a za razliku od prethodnih socijalističkih režima, neće nam oduzeti naše slobode. Trebali bismo imati toliko povjerenja u njihove riječi koliko je ljupka Laura Hillier imala u prazna obećanja kanadskih medicinskih zvaničnika.

Piše: William L. Anderson (Mises Institute / Dialogos.ba)

S engleskog preveo: Resul Mehmedović