Šta je ezan značio Bošnjaku prije stotinu godina

“Do pred 10-15 godina se je među nama b.h. muslimanima ezan mnogo bolje slušao i pratio, i mnogo mu se više odazivalo. Općenito se je cijenio ezan kao takav (min hajsu huve huve), a lijep glas je bio sam jedan plus (višak), koji je imao sporednu važnost. Čim bi se oćutio ezan, oturili bi se čibuci, popustile cigare, prestao razgovor, raspravljanje, debata, žamor, popustilo čitanje, prekinulo predavanje, pa i učenje Kur'ana (osim u džamiji), zamukla pjesma i svaka svirka, prekinulo kolo na svadbi, piru, teferiču, zabavi itd. Svi bi se radovi zaustavili, ezan se slušao i u sebi – tihim glasom pratio mujezina riječ po riječ. Tad bi ćefenci zaklepetali, a isto tako i kapije. Ko nije spreman, abdest je uzimao. Ulice bi do džamije oživjele. Ozbiljnim se licima išlo na dužnost – na namaz i opet vraćalo na svoje mjesto i posla laćalo. To je značilo silnu disciplinu, koja je predstavljala slogu i jednodušnost i tako nas činilo jakim faktorom, što su i drugi cijenili.”

Odlomak iz rada o ezanu, objavljenom u Hikmet br. 5, str. 133-134. davne 1929. godine.

Priredio: Resul Mehmedović