Stradanja u Bosni i početak istrebljenja Bošnjaka u Crnoj Gori potkraj 17. stoljeća

„Na dan 23. oktobra rasporedio sam postrojbe na uzvisini koja dominira samim gradom. Odatle sam uputio pojedine odrede da poharaju grad. Turci su već bili sklonili najvrednije stvari, ali su svejedno ostavili za sobom veliku količinu svakojake robe. Pred večer je grad planuo. Inače se nalazi na široku prostoru i potpuno je otvoren; ima 120 lijepih džamija. Sutradan sam još ostao u Sarajevu. Prepustili smo grad i svu okolicu vatri. Naš jurišni odred koji je progonio neprijatelja vratio se s bogatim plijenom i mnogo žena i djece, nakon što su pobili svu silu Turaka. Kršćani nam jatimice dolaze i mole za dopuštenje da se sklone u naš tabor sa svojim stvarima jer žele napustiti ovu zemlju i poći s nama. I ja se nadam da ću povesti sve kršćane iz ove zemlje i prebaciti ih preko Save.“[i]

Tako je u svojim memoarima posjetu Sarajevu zabilježio Eugen Savojski, za kojega kažu da Italijan po narodnosti, student matematike, koji nije uspio da stupi u francusku armiju, pa je iz tog razloga postao član austrijske armije i jedan od njenih najsposobnijih činovnika.

Zima je bila na pomolu, pa je princ Eugen sa vojskom, plijenom i zarobljenicim, te mnogo kršćanskog stanovništva, većinom trgovaca krenuo ka Savi. Na putu je pljačkao i palio sva bošnjačka imanja, a Bosnu je napustio 5. novembra 1697. godine.[ii]

Iza Eugena Savojskog od Sarajeva je ostala ruševina i palež, a iz jedne molbe upućene sultanu, da se zaključiti da su u požaru izgorjele skoro sve džamije, a većina njihovih imama i mujezina su izginuli.

U minulim godinama, Bosna je pretrpjela velika ekonomska razaranja, znatan broj bošnjačkog stanovništva je istrijebljen u pljačkaškim pohodima Eugena Savojskog, a muslimani iz okolnih zemalja usljed povlačenja Osmanlija su ili istrijebljeni ili nasilno pokršteni, poput muslimana Like, gdje je 1687. godine protjerano 30.000 muslimana, a „1.700 koji su ostali silom su preobraćeni na katoličku vjeru“.[iii]

 „Od Bečkog rata pa tokom cijelog XVIII stoljeća sve se susjedne kršćanske sile i njihovi domaći pomagači bore da iskorijene i zatru Bošnjake kao muslimane… U tom smislu, ideološki izvori genocida nad Bošnjacima u moderno doba leže u želji balkanskih, prije svega srpskih i crnogorskih vladajućih struktura da njihovim istrebljivanjem stvore svoje etnički čiste teritorije, odnosno države.“[iv]

Nedugo nakon pomenutih dešavanja, nekoliko stotina kilometara južnije, slična sudbina je zadesila i Bošnjake Crne Gore. Ovoga puta, akteri nisu bili austrijski pljačkaški odredi, nego je riječ o domaćem stanovništvu, crnogorskim plemenima.

Tokom cijelog XVII, XVIII i XIX stoljeća, crnogorska plemena su se bavila stočarstvom i ratovanjem, obzirom da reljef Crne Gore nije dopuštao drugačiji način privređivanja. Puška im je, kako mnogi autori ističu , u to vrijeme „donosila“ daleko više negoli motika i stočarstvo, pa su crnogorska plemena međusobno ratovala, ali najčešće protiv Osmanlija.

Nije im trebalo dugo, pa da krenu u organiziranu borbu protiv Osmanlija, nažalost, crnogorska plemena nisu samo ustala protiv Osmanlija, nego i protiv svojih sunarodnjaka i susjeda islamske vjere, sve sa ciljem pokrštavanja, uništenja ili izgona.[v]

Cijeli proces nasilnog nasilnog pokrštavanja, uništenja i izgona bio je pod blagoslovom cetinjskih mitropolita uz velikodušno odobravanje crnogorskih plemena, a nazvan je „istragom poturica“. Prema historijskim izvorima, krajem XVII stoljeća u staroj Crnoj Gori, koja se sastojala od svega četiri nahije: Cetinjske, Riječke, Crmničke i Lješanske, živjelo je između 800-1000 Bošnjaka, od kojih, poslije 1711/12. godine na tom prostoru nije ostao nijedan.

Pokolj Bošnjaka u Crnoj Gori izvršen je za vrijeme vladike Danila Ščepčevića Petrovića, kojega su plemenski glavari izabrali 1697. i od tada, položaj vladike crnogorskog, kao crkvenog i svjetovnog poglavara postao je nasljedan u kući Petrovića-Njegoša.

„U historijskoj se literaturi spominju različite godine u kojima je izvršen pokolj nad Bošnjacima, od 1702. do 1708. godine. Većinom se smatra da je vladika Danilo na Božić 1702. na samo Badnje veče ili pred zoru, isjekao „sve Turke“ u Crnoj Gori.“[vi] To je mišljenje, na osnovu zapisa za kojeg kažu da navodno potiče od samog vladike Danila.

Sa etičkog i historijskog stanovišta, čin pokolja oko 1.000 Bošnjaka muslimana stare Crne Gore, nije nikakav junački čin, a na osnovu samih zapisa vladike Danila primijetno je, da je sam pokolj i progon bio „zavjerenički i surovi“ čin, koji nema nikakve veze sa junaštvom.

Unatoč tome, o „istrazi poturica“ književno-historijski spomen ostavio je poznati crnogorski vladika Petar II Petrović Njegoš u djelu „Gorski vijenac“, predstavivši nasilna pokrštavanja, ubijanja i progone muslimana kao junački i etički čin. Obzirom da je opjevani genocid u „Gorskom Vijencu“dogodio na Badnje veče, takva praksu su nastavili i u svim narednim pokoljima i progonima.

Iako „Gorski vijenac“ zločine nad muslimanima uzdiže na nivo viteštva i epskih poduhvata, to djelo je u proteklom stoljeću bilo obavezno školsko štivo u obrazovnim ustanovama bivše Jugoslavije, a o kakvom generatoru nacionalne i vjerkse mržnje je riječ, najbolje oslikavaju sljedeći stihovi:

„s Muhamedom i glupost u glavu“

„nekršću se i gore usmrdješe“

„kako smrde ove poturice“

„'odža riče ravno na Cetinje“[vii]

Petar II Petrović Njegoš je ako ne prvi, onda barem među prvim, koji je pozvao narod na rušenje bogomolja i etničko čišćenje na Balkanu, a to bez sumnje potvrđuju sljedeći stihovi:

„Udri za krst, za obraz junački“

„Da krstimo vodom ali krvlju“

„Trijebimo gubu iz torine“

„No lomite munar i džamiju“[viii] itd.

Pjevanje stihova iz „Gorskog vijenca“ uz gusle postat će neizostavna praksa Crnogoraca za sijanje mržnje prema muslimanima, a od prvog objavljivanja „Gorskog vijenca“ 1847. pa do 1913. godine,  djelo je doživjelo nevjerovatnih dvadeset izdanja.

„U organizaciji crkve, 1852. godine izvršeno je pokrštavanje oko osam stotina vasojevačkih muslimana u selima Konjusi, Božići, Donja Ržanica i na ušću Ržaničke rijeke. Čin nasilnog pokrštavanja obavljen je grupno, na otvorenom prostoru, u prisustvu pripadnika crkveno-državne hijerarhije…“[ix]

Sa progonom muslimana Crne Gore nastavljeno je i u narednim desetljećima, pa čak i nakon Berlinskog kongresa u kojemu je jasno zabranjena praksa nasilnog pokrštavanja, a posljednja nasilna pokrštavanja u Crnoj Gori zabilježena su pred sami početak Prvog svjetskog rata, u kojima su pokrštavani muslimani Plava i Gusinja.

Piše: Resul S. Mehemdović

Bilješke:

[i] G. Mraz, Prinz Eugen: sein Leben, sein Wirken, seine Zeit, Beč, 1985., str. 40.

[ii] Pogledati: Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Preporod, Sarajevo, 1997., str. 288.

[iii] Noel Malcolm, Kratka povijest Bosne, Buybook, Sarajevo, 2011., str. 170.

[iv][iv] Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Preporod, Sarajevo, 1997., str. 291.

[v] Pogledati: Rasim Halilagić, Bosna i Hercegovina i Crna Gora (1790-1918), El-Kalem, Sarajevo, 2001., str. 57.

[vi] Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Preporod, Sarajevo, 1997., str. 291

[vii] Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac, Nolit, Beograd, 1973.

[viii] Ibid

[ix] Rasim Halilagić, Bosna i Hercegovina i Crna Gora (1790-1918), El-Kalem, Sarajevo, 2001., str. 60.