Fratricid, osmanski običaj bratoubistva u borbi za prijestolje

U ljeto 1553. godine Sulejman El-Kanuni napustio je osmansku prijestolnicu zajedno sa svojom vojskom i krenuo u treći pohod protiv šiija Safevija, koji su Osmanlijama sve više pravili problema i bili sve veća prijetnja sa istoka.

Prije nego je krenuo u pohod, poslao je izaslanika upravitelju Amasije, Šehzade (princu) Mustafi (1515-1553), u kojem mu je poručio da pripremi vojsku za vojni pohod. Na putu za Ereli sultan Sulejman je poslao drugo pismo u kojem mu je poručio gdje da mu se pridruži. Nakon što se sultan Sulejman ulogorio sa svojom vojskom, čekao je dolazak princa Mustafe. Unatoč upozorenjima savjetnika, princ Mustafa je ipak odlučio da se pridruži očevom pohodu, koji mu je svojim tonom u pismu nagovijestio da mu se ne piše dobro.

Njegov dolazak i ono što se kasnije dogodilo opisuje je Zahit Atčil:

„6. oktobra 1553. godine, princ je došao u kamp kako bi poljubio očevu ruku; sjahao je sa konja, a svog mirahura (konjušara) i mač sa sultanskim stražarima. Kada je ušao u četvrti dio sultanovog šatora, vidio je oca kako sjedi na prijestolju držeći strelicu u rukama. S poštovanjem je pozdravio oca, ali je dobio šokantan odgovor: „Ah, pseto! Usuđuješ se da me pozdraviš!“ Zatim su na sultanov znak trojica stražara zgrabila princa Mustafu i počeli da ga dave. U jednom trenutku je skoro pobjegao, ali je ipak savladan i pogubljen. Njegov konjušar i aga, koji su čekali ispred šatora, također su pogubljeni.“[1]

Ova tradicija ubijanja muških nasljednika u osmanskoj historiji nazvana je bratoubistvo (od latinske riječi frater “brat” i cida “ubica”, ili cidum “ubistvo”) ili filicid (ubistvo vlastitog djeteta), i bila je naširoko prakticiran običaj u borbi za prijestolje. Uveden je i legaliziran od strane sultana Mehmeta II, poznatog kao Fatih (Osvajač), koji je 1453. osvojio Konstantiopolis, a 1463. godine Bosnu. U svom „Zakonu o upravljanju državom“ legalizovao je bratoubistvo riječima: „Koji god od mojih sinova dođe do prijestolja, prihvatljivo je da ubije svoju braću za zajedničku dobrobit naroda“, a ovu praksu je odobrila većina uleme. Dakle, Osmanlije su legalizirale zakon o nedjeljivosti vlasti, stoga ni ne treba čuditi što muslimani uglavnom naginju ka diktaturi, jer se takav sistem stoljećima provlačio kroz generacije muslimana i institucije u ovom slučaju Osmanskog carstva.

Osnivač Osmanske imperije Osman Gazi bio je prvi koji je počinio jedno takvo ubistvo 1298. godine, kada je naredio da se pogubi njegov amidža Dundar Bey, koji je optužen da je na svoju ruku sarađivao sa bizantijskim feudalcima. Nakon Bitke kod Ankare 1402. godine carstvo je pala u ruke četverice sinova: Sulejman, Musa, Isa i Mehmed I, jer je sultan Bajezid I zarobljen i naredne (1403) godine umire u zarobljeništvu. Carstvo je zadesio građanski rat, obzirom da je pravilo sultana bilo da pošalju prinčeve na jednaku udaljenost od prijestolnice carstva, gdje su odgajani, obrazovani i stječu prve vještine upravljanja nekom oblasti, a sin koji nakon očeve smrti prvi stigne u glavni grad do prijestolja, automatski postaje sultanom.

Svaki onaj osmanski princ kome bi pošlo za rukom da za sebe obezbijedi prijestolnicu Carstva, državnu blagajnu i arhive i da zadobije podršku janičara, uleme, birokrata i dvorskih dostojanstvenika smatran je zakonitim sultanom. U praksi, od 1421. godine podrška janičara bila je glavni faktor pri zauzimanju prijestolja.

Ishod bratoubilačke borbe za prijesto smatran je božanskom odlukom. Poraženi prinčevi obično su nalazili utočište u neprijateljskim zemljama, pa se Osmansko carstvo neprekidno suočavalo sa prijetnjom građanskog rata.[2]

Treba napomenuti da ovaj svirepi običaj nema nikakvog uporišta u islamu, a njegovo glavno opravdanje u većini slučajeva je bilo očuvanje javnog reda i sprječavanje mogućih sukoba prijestolonasljednika u budućnosti.

Fetve za blagoslov fratricida

Kada su sultani htjeli da pogube svoju braću ili neku drugu prijetnju po prijestolje, obavezno su tražili fetvu od šejhul-islama, koji bi uglavnom odobravali takav čin. Međutim, sultan Osman II (vladao od 1618-1622) tražio je od tadašnjeg šejhul-islama fetvu u kojoj će mu odobriti da ubije svog brata, međutim, tadašnji šejhul-islam Es'ad Efendi mu nije dao fetvu, ali je on otišao do Qadi Askera (vojnog kadije), koji mu je blagoslovio takav čin.

Ovakvu praksu osmanska ulema je pravdala riječima da se „fratricid nalazi u Kur'anu“, u suri Kahf 80-81. ajet, gdje se kazuje kako je Musaov, a.s., saputnik ubio dječaka, pa kada ga je kasnije upitao zašto je to učinio, odgovorio mu je: „što se onoga dječaka tiče – roditelji njegovi su vjernici, pa smo se pobojali da ih on neće na nasilje i nevjerovanje navratiti,  a mi želimo da im Gospodar njihov, mjesto njega, da boljeg i čestitijeg od njega, i milostivijeg…“[3]

Međutim, ovo kur'ansko kazivanje apsurdno je uzimati kao opravdanje gnuskih fratricida, obzirom da je Musaov, a.s., saputnik bila osoba, koja je posjedovala tajno znanje, kojoj je Allah dao znanje i mudrost o stvarima koje npr. ni Musa, a.s., nije znao, dok su osmanski sultani bili obični smrtnici i uglavnom naklonjeni sufizmu.

Sljedeći kur'anski argument fratricida bio je 191. ajet sure Bekara, gdje stoji: „I napadajte takve gdje god ih sretnete i progonite ih odande odakle su oni vas prognali. A fitna je gora od ubijanja![4]

U citiranom dijelu ajeta iz sure Bekara govori se da je fitna (smutnja, nered) gora od ubijanja, što su Osmanlije shvatale kao: „Ubistvo jednog ili više braće, bolje je, negoli smrt hiljada u slučaju borbe za prijestolje“.

Vodeći se ovom logikom sirijski učenjak hanbelijskog mezheba Karmi (u. 1624) govorio je da je fratricid mudrost osmanske dinastije. On je odobravao fratricid, smatrajući to općim dobrom za društvo. Karmi je govorio da je marokanski sultanat propao jer nisu praktikovali fratricid.[5]

Ovakva praksa bila je svirepa i suprotna islamskim načelima, jer, smisao šerijata jeste očuvanje mira i nadvladavanje zla, ali,  sigurno ne na makijevalistički način – „Cilj opravdava sredstvo“.

S druge strane, nisu svi prinčevi pretendovali da budu sultani, međutim, ako se nisu na vrijeme sklonili u neko susjedno carstvo, čak i bez želje za vlašću, kao takvi su ubijani i smatrani kolateralnom štetom.

Šta je sa kur'anskim načelom: „ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao.“[6]

Stoljeća fratricida i traume sultana Sulejmana II

Selim I se 1511. godine latio oružja protiv svoje braće, a 1553. i 1561. Sulejman I je pogubio svoje sinove, Mustafu i Bajazita, zato što su se protiv njega pobunili. Izvukavši pouku iz ovih događaja, Selim II (1566-1574) i Murat III (1574-1595) samo su svoje najstarije sinove postavili za namjesnike.

Poslije smrti oca, svaki od njih bi bez ikakvog otpora sjeo na prijestolje i lahko uklonio svoju braću, koja su se nalazila u konfinaciji (zatočeništvu) na dvoru. Ono što je Murat III kao prvo učinio postavši sultan bilo je da zadavi petericu svoje braće…[7]

Kada je Selim II umro (vladao 1481-1512), iznenada se njegov sin Selim I našao u Istanbulu. Odmah se proglasio sultanom i pozvao je svoju braću Ahmeda i Korkuta zajedno sa porodicama na dvorsku večeru, ali kada su došli na dvor dao ih je sve pogubiti. Zbog toga je i dobio nadimak Yavuz (svirepi).

Međutim, najsvirepiji zločin počinio je Mehmed III (1595-1603) kada je izdao naređenje da se izvrši smrtna kazna nad devetnaestoricom njegove braće. On je i prekinuo običaj da se prinčevi postavljaju za namjesnike. Umjesto toga, zatvarao ih je i ograničio kretanje u posebno određenim prostorijama u haremu dvora, koje su poznate pod nazivom kafes — kavez. Prinčevima je zabranjivano da napuštaju kafes i imaju potomstvo. Živeći u stalnom strahu od pogubljenja, većina njih je patila od duševnih poremećaja. Kada su Sulejmana II (1687-1691) pozvali da zauzme prijestolje, zajecao je pred velikodostojnicima Porte koji su bili došli da ga kao njegova pratnja izvedu iz kafesa:

„Ako je naređeno da umrem, recite samo. Dopustite mi da obavim namaz, a onda izvršite svoje naređenje. Od detinjstva, punih četrdeset godina, nalazim se u zatočeništvu. Bolje je umrijeti odjednom no umirati pomalo svakog dana. Kakav užas trpimo jednog jedinog daha radi.”[8] S mukom su ga izvukli iz kafesa i postavili na prestolje.

Dvorske intrige, a posebno spletke valide-sultanije, majke vladajućeg sultana, počele su da igraju značajnu ulogu u sudbini sultanata. Javno mnjenje, međutim nije odobravalo da se ubijaju bespomoćna djeca. Kada je po stupanju na prijestolje Mehmeda III iza mrtvačke nosiljke njegovog oca izišlo iz dvora devetnaest kovčega sa tijelima njegove braće, prema riječima jednog savremenog historičara, „anđeli na nebu čuli su uzdahe i ridanje carigradskih stanovnika”. Poslije smrti Mehmeda III, njegov najstariji sin Ahmed I (1603-1617) postao je vladar. Saslušavši molbe nekih svojih visokih podložnika, on nije pogubio svog mentalno zaostalog mlađeg brata Mustafu. Kada je Ahmed umro, njegovi sinovi su bili još nedorasli, te je prijestolje zauzeo Mustafa, koga su tri mjeseca kasnije svrgnuli u korist Ahmedovog sina Osmana II (1618-1622).

Uprkos Mustafinom primjeru, bratoubistvo prinčeva nastavljalo se tokom sedamnaestog stoljeća. Prije nego što će krenuti u pohod na Poljsku, Osman II se postarao da se donese fetva kojom je sankcionisan čin pogubljenja njegovog mlađeg brata Mehmeda. Kako su 1622. janičari ubili Osmana, Osmanov amidža Mustafa ponovo je postao sultan. Mustafa je ubrzo potom po drugi put zbačen sa prijestolja, na koji je sjeo Osmanov brat Murat IV (1623-1640). Murat IV je poubijao trojicu svoje braće, a poštedio život četvrtom, Ibrahimu, zato što sam nije imao djece.

Poslije Muratove smrti, Ibrahim je postao sultan. Kada je u sedmoj godini života ustoličen Mehmed IV (1648-1687), poštedio je svoju braću Sulejmana i Ahmeda. Poslije Mehmedovog svrgnuća, za sultana je proglašen Sulejman, koga će poslije smrti naslijediti Ahmed II (1691-1695). Ovi sultani nisu poubijali sinove Mehmeda IV koji će vladati poslije njih, i to najprije Mustafa II (1695-1703), a zatim Ahmed III (1703-1730). Tako je nasljeđivanje prijestolja po principu senioriteta zamijenjeno običajem da sultanat nasljeđuje sin od oca. Međutim, sve do proglašenja prvog ustava 1876. godine, nije bilo zvaničnog zakona koji bi određivao postupak pri stupanju na prijestolje.[9]

Piše: Resul Mehmedović

Bilješke:

[1] Zahit Atçil, “Why Did Süleyman the Magnificent Execute His Son Şehzade Mustafa in 1553?,” Osmanli Araştirmalari /The Journal of Ottoman Studies (XLVIII, 2016), str. 68.

[2] Pogledati: Halil Inalcik, Osmansko carstvo; Klasično doba 1300 – 1600, Utopija, Beograd, 2003., str. 91.

[3] Sura Kehf 80-81.

[4] Sura Bekara 191.

[5] http://www.dailysabah.com/feature/2015/08/08/the-history-of-fratricide-in-the-ottoman-empire–part-2.

[6] Sura Al-Maida 32.

[7] Pogledati: Halil Inalcik, Osmansko carstvo; Klasično doba 1300 – 1600, Utopija, Beograd, 2003., str. 92-93.

[8] Findiklili, Mehmed Aga (izd. A. Refik), Silähdär Tarihi, Istanbul, 1928, II, 297.

[9] Pogledati: Halil Inalcik, Osmansko carstvo; Klasično doba 1300 – 1600, Utopija, Beograd, 2003., str. 93-94.