Svećenici u četničkoj odori – Uloga SPC-a u četničkom pokretu

U poslijeratnom razdoblju i dio klera ostalih vjeroispovijesti tvrdoglavo je nastojao uvući vjerske zajednice u frontu kontrarevolucije. Bio je to pokušaj produžavanja one Zlokobne linije koja je pridonijela razvijanju nacionalne i vjerske mržnje i političkog ekstremizma, iz kojeg su proizlazili bratoubilački rat i silni zločini.

U predratnoj državi bilo je desetak zakonom priznatih vjerskih zajednica, ali su na duhovnom i svjetovnom planu dominantnu ulogu imale Srpska pravoslavna crkva (SPC), Rimokatolička crkva (RKC), Islamska vjerska zajednica (IVZ) i nekoliko njih iz reda evangeličkih (protestantskih, luteranskih) crkava. Doduše, bilo je i više malih zajednica (sekti), ali su one zbog šikaniranja (kako od vlasti, tako i od jačih kršćanskih zajednica) životarile poluilegalno, pa čak i ilegalno. Ni među priznatim vjerskim zajednicama nije bilo baš pune ravnopravnosti. Država je deklarativno izjednačavala prava, ali se u praksi ponašala drukčije. Od oko 200 milijuna dinara, s koliko je uoči rata dotirala priznate vjerske zajednice, 168 milijuna dobila je Srpska pravoslavna crkva. Već i ta neravnopravnost, a da se o drugima ne govori, stvarala je povode i uzroke za raznovrsne antagonizme i političke igre.

Nepobitna je činjenica da je iz redova mnogih vjerskih zajednica iznikao priličan broj izdajnika vlastitog naroda i suradnika okupatora, mnogo podstrekača i izvršilaca zločina genocida. Nerijetko su takvi, poput Stepinca, nastojali čitave vjerske zajednice, dakle crkvu u cjelini (kler i vjernike), usmjeriti prema onom političkom pravcu koji su sami izabrali. Ne treba podvlačiti koliko je to bilo kobno za narod i crkve u višenacionalnoj i višekonfesionalnoj zemlji kakva je Jugoslavija i u uvjetima strane, fašističke okupacije.

Brojni ostaci nosilaca takvih opredjeljenja u vjerskim zajednicama dugo su pokušavali nastaviti neprijateljsku djelatnost i nakon oslobođenja. Oštrica njihova napada bila je uperena protiv svega novog, socijalističkog. Nisu se ustručavali ni od najgrubljih akata kako bi crkvu povukli na stranu kontrarevolucije.

Doprinos klera Srpske pravoslavne crkve

I dio episkopata i svećenstva Srpske pravoslavne crkve (SPC) našao se neposredno poslije rata u oprečnom i neprijateljskom stavu prema novom društvenom sistemu. Bio je to zapravo samo produžetak odnosa koji ima dublje korijene.

U Kraljevini Jugoslaviji Srpska pravoslavna crkva bila je u povlaštenom položaju. Velikosrpske nacionalističke pozicije, vezanost uz monarhiju, manje-više istovjetan stav o bitnim pitanjima društvenog uređenja — bili su osnovni motivi opredijeljenosti klera i u ratnim danima. Time se objašnjava činjenica da je dio svećenstva te vjerske zajednice surađivao s četnicima Draže Mihailovića i da su se iz njezinih redova regrutirali i ratni zločinci.

S druge strane, i organizacija Draže Mihailovića nastojala je s crkvom uspostaviti što bolje odnose i aktivirati je na svojoj kontrarevolucionarnoj liniji. Preko crkve, njezinih funkcionara i klera, Mihailović je nastojao da uhvati vezu sa narodome. Iz raznih dokumenata koji govore o nizu Organizacijskih i drugih mjera koje je poduzimao četnički vođa vidi se angažiranje Srpske pravoslavne crkve u akcijama četničkog pokreta i u raspirivanju nacionalizma.

Ta suradnja datira još iz prvih dana okupacije i trajala je sve do oslobođenja zemlje. Očitovala se u posrednom i neposrednom kontaktu funkcionara organizacije Draže Mihailovića s vrhovima SPC, udjelu znatnog broja nižih svećenika u četničkoj organizaciji, od kojih su neki zauzimali i važne komandne i druge položaje, te u vjerskoj organizaciji unutar četničkih jedinica, počevši od Vrhovne četničke komande pa naniže.

U toj suradnji isticali su se žički episkop Nikolaj Velimirović, cetinjski vladika Joanikije Lipovac, dalmatinski vladika Irinej Đorđević, Nektarije Krulj, Valerijan Stefanović, Dionisije Milivojević. Posebno je Joanikije Lipovac tijesno surađivao s četničkim izdajnicima, Dražinim komandantima Blažom Đukanovićem, Bajom Stanišićem, Pavlom Đurišićem i drugima.

Ni jedna važnija manifestacija pokreta Draže Mihailovića nije prošla bez sudjelovanja pravoslavnih svećenika. Na ravnogorskom kongresu u siječnju 1944. godine u selu Ba, nedaleko od Valjeva, bili su prisutni kao delegati SPC svećenici Dušan Gajić, Mihailo Jevđević, kaluđer Jovan Rapaić i drugi. U kolovozu 1944. godine održana je Skupština sveštenstva Srpske pravoslavne crkve, na kojoj je usvojena rezolucija koja su ime sveštenstva SPC zahteva od narodnog i vojničkog četničkog vođstva da nastavi borbu sa partizanskim pokretom do pobedonosnog krajae. U istoj rezoluciji se asa zadovoljstvom konstatuje činjenica da velika većina od samog početka učestvuje u radu ravnogorskog pokreta, pa su pozvani i ostali svećenici da pristupe i rrevnosno rade u pokretue. Nije propuštena prilika da se napišu slavopojke Draži Mihailoviću i održi molitva za njegov život i zdravlje.

U ožujku 1945. godine pripreman je sveštenički kongres Srbije, Bosne, Crne Gore, Sandžaka i ostalih srpskih krajevae. Na taj kongrese, zamišljen da se održi u Trebavi (Bosna), pozvani su svi sveštenici vojni i parohijski, kako mirskog tako i monaškog redae. Za kongrese, međutim, nije više bilo dovoljno vremena, jer su se jedinice Narodnooslobodilačke vojske nalazile pred pobjedonosnim završetkom rata protiv okupatora i domaćih izdajica. No taj pokušaj, sam po sebi, dovoljno govori da su mnogi svećenici Ostali do kraja uz pokret Draže Mihailovića, a poznato je da se priličan broj povlačio s četnicima pred jedinicama Narodnooslobodilačke vojske.

Mnogi manastiri, parohijske i svećeničke kuće bili su pretvoreni u četničke punktove, svratišta četničkih kurira i oficira. Propovijedi po crkvama nerijetko su bile tribine s kojih se izlijevao nacionalistički otrov, proklinjali komunisti i širila otvorena neprijateljska propaganda. U Mihailovićevoj četničkoj organizaciji dobar dio svećenika nalazio se na rukovodećim komandnim položajima. Ilustracije radi, dovoljno je navesti imena komandanata — koljača i poznatih slugu okupatora: popa Radojice Perišića u Crnoj Gori i Hercegovini, popa Momčila Đujića u Dalmaciji i Lici, Save Božića u Bosni, a da se i ne govori o nizu onih koji su bili komandanti brigada, vojnih okruga, obavještajci, politički agitatori.

Suradnja s četničkim pokretom Draže Mihailovića nije jedina crna mrlja ove vjerske zajednice, iako je — ne treba zaboraviti — oko 300 svećenika palo kao žrtve fašističkog terora, a dio i kao borci NOV-a. Impozantan broj svećenika, zadojen protužidovskom i antikomunističkom ideologijom koju je propovijedao žički vladika Nikolaj Velimirović, surađivao je s fašističkim pokretom Zbor Dimitrija Ljotića, a mnogi i s vlastima kvislinga Milana Nedića. Te se činjenice ne mogu zaobići ni kada se analiziraju korijeni poslijeratne političke orijentacije jednog dijela hijerarhije i klera te vjerske zajednice.

Naime, držanje i opredjeljenje u godinama rata uvelike je utjecalo i na odnos pravoslavnog klera prema novoj narodnoj vlasti i društvenom sistemu u cjelini. Dugo nakon svršetka rata u toj je vjerskoj zajednici bilo pojedinaca i skupina (na svim razinama njezine hijerarhije) koji su se neprijateljski ponašali. Takvi su socijalistički kurs u razvoju zemlje kvalificirali kao anajveće zlo koje preti srpstvu i pravoslavlju. Polazeći od uskih, klasnih interesa, kao vjerska zajednica koja je u buržoaskom društvu bila povlaštena, favorizirana i, uz to, posjednik velikih materijalnih dobara, ustala je protiv agrarne reforme i nacionalizacije. Željela je sačuvati i svoje nekadašnje pozicije u svjetovnim pitanjima. Nije se mirila s tim da je u zemlji učinjen i korjenit društveni preobražaj i da ne može biti povratka na staro. Podržavajući politikantsku liniju razvlaštene buržoazije, predstavnici pravoslavnog klera dugo su se zanosili iluzijama o privremenosti novog društvenog sistema, o sskorom preokretue, molili se za kralja i podržavali one snage u zemlji i inozemstvu koje su se borile za povratak na staro. Zato nije iznenadilo što je SPC provodila opstrukciju Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, kojim je i praktički provedena ustavna odredba o odvojenosti crkve i države te škole od crkve.

U poslijeratnim godinama, posebno u prvom desetljeću (1945—1955), zabilježeni su mnogi oblici neprijateljskog djelovanja klera Srpske pravoslavne crkve. Deseci svećenika surađivali su i pomagali četničke bande, kojih je, u manjim ili većim grupama, bilo na terenu sve do 1955. godine. Mnogi su im svećenici bili jataci, davali im hranu, odjeću, utočište, obavještenja.

Ne može se zanemariti ni činjenica da je bilo dosta svećenika (čak i episkopa) koji su tijesno surađivali s onim predstavnicima starog klasnog društva koji su se ilegalno organizirali za borbu protiv novog društvenog sistema. To je, u neku ruku, bila i logična sprega, jer su ekstremni svećenici u njima vidjeli jamstvo povratka onih povlastica koje je crkva uživala ranije. Tome su bile podređene propovijedi u crkvama i besjede vjernicima, u kojima su svećenici napadali društveno uređenje, državno rukovodstvo i razne mjere narodnih vlasti. Katkad su znali organizirati procesije kako bi isprovocirali vlasti i pretvorili te manifestacije u demonstracije protiv društvenog uređenja pod parolom progona crkve i vjere. Jedna od takvih provokacija dogodila se 1953. godine pred Sabornom crkvom u Beogradu, prilikom posjeta jednog anglikanskog biskupa. Stvaranjem nereda, uvredljivim i prijetećim parolama, sudionici su narušili javni red i isprovocirali organe sigurnosti, što se kasnije iskorištavalo u propagandi protiv Jugoslavije.

Povezivanje s reakcinarnim i neprijateljskim elementima u inozemstvu bio je također jedan od oblika izražavanja stava dijela pravoslavnog svećenstva. To se posebno odnosi na veze s neprijateljskom emigracijom, koja se nastojala infiltrirati u crkvene općine dijaspore Srpske pravoslavne crkve. Odbjegli četnici, i reakcija uopće, činili su grčevite napore da crkvu u dijaspori iskoriste kao središte okupljanja. Htjeli su da dijaspora postane poligon za napad na Jugoslaviju, sredstvo pomoću kojeg će utjecati na crkveni vrh i kler u zemlji da zauzme nepomirljiv stav prema državi. To se potpuno podudaralo sa stavovima dijela episkopa i svećenika u novoj Jugoslaviji. U inozemstvu su značajnu ulogu u tom smislu imale crkvena općina u Trstu, na čelu koje se dugo nalazio stari agent njemačke obavještajne službe, ljotićevac Dragoljub Vurdelja, u Londonu pop Miloje Nikolić, u SAD episkop Dionisije Milivojević i drugi. Tom se spregom, u kojoj se nalazio dosta svećenika i poneki episkop iz zemlje, poticala neprijateljska djelatnost protiv Jugoslavije, zaoštravanje odnosa između crkve i države, čak i emigriranje pod izlikom popune upražnjenih mjesta u parohijama dijaspore. Širila se prava kampanja protiv naše zemlje, u okviru koje su se slale i razne peticije međunarodnim organizacijama i državnicima (npr. ona predsjedniku SAD Eisenhoweru, koju je podržao i cetinjski vladika Arsenije Bradvarević).

Jedan od povoda zaoštravanja odnosa SPC s državom bilo je i tzv. makedonsko pitanje. Riječ je o stvaranju Makedonske pravoslavne crkve, tj. o izlasku makedonskog svećenstva iz jurisdikcije Srpske pravoslavne crkve. Taj akt izvršen je 1958. godine, na crkveno-narodnom Saboru u Ohridu, čemu je prethodila plebiscitarna odluka makedonskog klera i vjernika. Srpska pravoslavna crkva, međutim, osporila je taj čin, proglasila ga shizmom i zaprijetila svećenstvu izopćenjem. To je poslužilo mnogim episkopima i svećenicima SPC kao povod za raznovrsnu neprijateljsku, nacionalističku i šovinističku djelatnost. Crkva je za ovakav stav pobrala pljesak najreakcionarnijih elemenata, uključujući četničku i drugu neprijateljsku emigraciju.

Nosioci politike zaoštravanja odnosa s državom i raznih drugih oblika neprijateljskog djelovanja dugo su bili episkopi Vasilije Kostić, Arsenije Bradvarević, Simeon Stanković, Varnava Nastić, Makarije Đorđević i Dionisije Milivojević. Njihovim odlaskom smanjen je pritisak na crkvu da zadrži opozicijski stav prema državi, čime je otvoren prostor onim snagama koje žele skinuti tešku hipoteku suradnje s izdajnicima i zadržati epitet narodne crkve.

Na kraju, nužno je spomenuti i slučaj patrijarha Srpske pravoslavne crkve, Gavrila Dožića. Njega su Nijemci u toku rata, zajedno sa žičkim vladikom Nikolajem Velimirovićem, internirali u manastir Vojlovicu, nedaleko od Pančeva. Prije bijega iz Srbije prebacili su ih u Bavarsku. Međutim, potkraj 1944. godine, kada je Srbija već bila potpuno oslobođena, Nijemci su činili silne napore da poglavara SPC uključe u neke svoje političke kombinacije. Rodila se ideja da se od raznorodnih odbjeglih elemenata, kolaboracionista i izdajnika stvori nekakva vlada koja bi ujedinila i mobilizirala preostale snage u borbi protiv komunista. Po zamisli režisera toga nacističkog plana, patrijarh bi bio podoban da se nađe na čelu takve svladee.

U to vrijeme Beč je bio središte kamo su se stjecali svi odbjegli izdajnici iz Srbije. Ondje je bio Nedić sa svojim ministrima, Ljotić s cijelim Zborom i niz drugih. Ubrzo su, u cilju realizacije zacrtanog plana, u Beč dovodeni patrijarh Gavrilo i vladika Nikolaj. O tim kombinacijama general Nedić je na saslušanju pred istražnim organima izjavio:

Doktor Neubacher (predstavnik Reicha kod Nedićeve vlade — prim. aut.) pozvao je mene, Dimitrija Ljotića i Milana Aćimovića, te ministre Jonića i Olćana, da prisustvujemo dolasku patrijarha i vladike Nikolaja u Beč. Oni su došli u pratnji Kronholtza i smešteni u hotel ‘Imperial’. Službeno je objavljeno da su oni gosti nemačkog Rajha. Ja sam ih posetio iste večeri, mada su bili umorni od puta. Cilj mi je bio da ih vidim i obavestim o situaciji. Uveliko se govorilo da će se sazvati sabor svih pravoslavnih crkava, ruske, rumunske, hrvatske, srpske, kako će se na tom saboru osuditi boljševička pravoslavna crkva. Dalje, tražiće se od patrijarha da uputi poslanicu srpskom narodu radi otpora komunistima. Neubacher je smatrao da dovođenje srpskih crkvenih velikodostojnika predstavlja veliki politički uspeh za Rajh. Odmah sam primetio da su i patrijarh i vladika već pripremani za jednu političku kombinaciju — za sastav vlade. Ovo je, izgleda mi, trebalo da svrši Ljotić po uputstvima Neubachera. Ideja je bila da neko od crkvenih velikodostojnika bude predsednik vlade, ili kluba sa delokrugom vlade. Govorilo se kako će na proleće početi odlučujuća ofanziva, u kojoj će učestvovati i naše snage. Ovo je najviše dolazilo iz Neubacherova ureda u Beču. Obrazovaće se, rečeno je, odbor trojice za rukovođenje operacijama, svi će biti jednaki, neće biti predsednika. Odbor bi sačinjavali Dimitrije Ljotić, vojvoda Đujić i vojvoda Jevđević. Govorilo se kako će naše jedinice obići i Neubacher zajedno sa patrijarhom i vladikom Nikolajem…”

O tim njemačko-kvislinškim kombinacijama govori se i u telegramu što ga je 31. siječnja 1945. godine Dobrosav Jevđević poslao Draži Mihailoviću. U njemu stoji:

“U sredu stiže ministar Nojbaher sa Ljotićem i Nedićem. Izgleda da dolazi i patrijarh. Preduzeo sam sve da mi politički ne budemo izigrani i tražio sam u vezi s tim objašnjenje sa Đujićem…”

Međutim, 23. travnja 1945, u prometnoj nesreći u Istri, nedaleko od Bistrice, poginuo je vođa Zbora, jedan od najdosljednijih njemačkih slugu i izdajnik srpskog naroda, Dimitrije Ljotić. Prilikom sahrane vladika Nikolaj je u svom govoru, između ostalog, rekao:

“Da je odsečena samo jedna grana, i nama je nanesen veliki bol. Aj, Bože! To je tvoja volja i mi joj se moramo pokoravati. Ljotić je bio ne samo naš, on je pripadao čovečanstvu, Evropi, svetu. Dimitrije Ljotić je bio državnik, učitelj i hrišćanin. On nije bio samo državnik, on je bio hrišćanski državnik. To je bio političar sa krstom. Mi blagodarimo njemu, njegova svetost i ja, zahvaljujemo mu što smo došli do Beča i ovamo. Mi ne možemo to nikad zaboraviti najvernijem sinu srpstva. Jedan veliki vojvoda (odnosi se na četničkog vojvodu, popa Momčila Đujića — prim. aut.), koji je ovdje među nama, rekao mi jednom prilikom pre kratkog vremena: ‘Ne mogu se od njega odvojiti. Reči iz njegovih usta teku kao med. On je pravi predstavnik srpske politike. On je dao toliko od sebe, pa da je živeo još pedeset godina, ne bi više imao šta da da. On je dao odgovor na sva pitanja. On je u svojoj ideologiji obuhvatio sve grane narodnog života.”

Vladika Nikolaj vrlo je dobro znao za teške zločine koje su Dimitrije Ljotić i njegovi edobrovoljci, zajedno s okupatorima, počinili u Kragujevcu, Kraljevu, Šapcu, Smederevu i širom Srbije. Znao je i za njihove namjere da ubacivanjem raznih špijunsko-terorističkih grupa nastave svoju zločinačku djelatnost u oslobođenoj zemlji.

Pa ipak, planovi Nijemaca i domaćih izdajica nisu se ostvarili. Usprkos svim nastojanjima, nije došlo do formiranja vlade. Patrijarh Gavrilo Dožić je, izlažući se velikoj opasnosti, i ovaj put izbjegao zamke koje su mu namjestili Nijemci i kvislinzi. Isto onako kako je od 1941. do 1944. godine odbijao pritiske, tako je i 1945. godine bio odlučan. Nije pristao da se upusti u bilo kakvu igru s okupatorima i njegovim slugama.

Istini za volju treba reći da se patrijarh Dožić nakon svršetka rata nije baš previše žurio kući. Vršilac dužnosti poglavara SPC u zemlji, mitropolit Josif, u nekoliko ga je navrata 1945. i 1946. godine pozivao, a poruke su mu slali i predstavnici nove vlasati. On nije odbijao povratak, a odugovlačenje je obrazlagao bolešću. Više od dvije godine zadržavao se u nekim zapadnoevropskim državama (najviše u Italiji). U tom vremenu sastao se s mnogim odbjeglim ličnostima iz Jugoslavije. Iz Italije je inkognito putovao u London da bi se sastao s Petrom Karađorđevićem i krstio mu “prestolonaslednikae. Očito, i on je nešto očekivao. Nije bio imun na propagandu o skorom preokretue.

Ipak, Gavrilo Dožić je sagledao svu bijedu emigracije i emigranata te postupio realistički, kako se od njega i očekivalo. Već ostario i oronula zdravlja, nakon liječenja u Švicarskoj, vratio se u zemlju 1947. godine. Ponovno je sjeo na čelo crkve, odakle su ga, šest godina ranije, Nijemci silom odveli i konfinirali. Do kraja života, 1953. godine, bio je među onima u hijerarhiji SPC koji su zauzimali lojalan stav prema novom društvenom sistemu.

Nasuprot patrijarhu Gavrilu Dožiću, vladika Nikolaj Velimirović pridružio se četničkoj i ljotićevskoj emigraciji. Otišao je u Sjedinjene Američke Države i ondje s Dionisijem Milivojevićem, Đujićem i drugima postao ideolog protujugoslavenske djelatnosti. Znatno je pripomogao da se gotovo svih 170 svećenika emigranata, koliko ih je pobjeglo iz te vjerske zajednice, uključi u opće emigrantske, često vrlo militantne i terorističke, organizacije koje su vršile, i vrše, subverzivnu djelatnost protv SFRJ. Pod rukovodstvom Nikolaja, Dionisija, Đujića i drugih vršen je snažan pritisak i na kolonije naših iseljenika u smislu njihova pridobijanja za borbu protiv matice zemlje.

U redovima ekstremnog klera SPC u zemlji i izvan granica, u dijaspori, Nikolaj Velimirović je (i poslije smrti) po stao sinonim antikomunizma i spiritus movens onih snaga koje i dalje vode antijugoslavensku djelatnost. Prešutno, sa znanjem službene crkve, godinama se razvija kult Nikolaja Velimirovića i vodi kampanja za njegovo proglašenje blaženim, a onda i svetim. U kampanju su uključeni eminentni predstavnici crkve, ali i četnici i ljotićevci. Štampaju se njegove besjede, članci i govori (Poruke srpskom narodu, Kroz tamnički prozor i druge), stvaraju se društva i otvaraju domovi koji nose njegovo ime. U Londonu je jedan od takvih domova blagoslovio episkop Lavrentije, a prigodan govor održao je ratni zločinac Momčilo Đujić u prisutnosti brojnih ljotićevaca i četnika. To donekle govori da unutar te vjerske zajednice — u zemlji i inozemstvu — još ima snaga koje se napajaju duhom mračne prošlosti i mržnjom.

Odlomak iz djela: Đuro Rebić, Špijuni, diverzanti, teroristi, str. 190-199.

Priredio: Resul Mehmedović

Related Articles

Close