SVI VOJNI UDARI U TURSKOJ: Vojska se pod krinkom očuvanja sekularizma borila za vlastite privilegije

U modernoj Turskoj, armija je na sebe preuzela ulogu zaštitnika sekularne države i parlamentarizma, odnosno naslijeđa Mustafe Kemal-paše Ataturka, generala i državnika, prvog predsjednika Turske Republike.

Turska vojska tako već skoro čitav vijek brani ustavni poredak, definiran Ustavom iz 1924. godine.

No, sve vojne ntervencije u politiku, od ′60-ih godina 20. vijeka do danas, u pravilu su završavale akumuliranjem novih privilegijja oficirskog kadra i jačanjem njihove moći, materijalnog i političkog utjecaja u turskom društvu.

U povijesti Turske Republike, koju je utemeljio Mustafa Kemal-paša Atatürk, vojska je u tri navrata intervenirala u politiku.

Prvi put to se dogodilo 1960. godine, vojnim udarom generala Cemala Gursela, kojim je srušena vlada prvog demokratski izabranog premijera Adnana Menderesa, koji je nakon puča osuđen na smrt vješanjem.

Na pritisak vojske, 1961. godine donesen je novi Ustav, koji je utemeljio Drugu republiku na tradiciji kemalizma.

Vojska se ponovno umiješala u turske političke prilike 1971. godine. Zbog velikih unutrašnjih nemira koji su potresali zemlju, vlada Suleymana Demirela je bila prisiljena podnijeti ostavku, nakon što je vojska, pod zapovijedanjem načelnika Glavnog štaba, generala Memduha Tagmaca, uputila predsjedniku Cevdetu Sunayu ultimatum za njegu smjenu.

U drugoj polovini ‘70-ih je zemlja je bila suočena s jačanjem vjerskog ekstremizma i lijevog radikalizma. Organizacije kao Sivi vukovi, vojno krilo ultranacionalističke Stranke nacionalnog pokreta, sudjelovale su u napadima na simpatizere ljevice, koji su također uzvraćali političkim atentatima. Smatra se da je u tom razdoblju ubijeno više od 5 000 ljudi.

Na čelu zemlje se izmijenilo nekoliko vlada koje nisu uspijevale stabilizirati situaciju. 1979. godine na čelo vlade ponovo je izabran Demirel iz Stranke pravde, koji je zamijenio Bulenta Ecevita iz Republikanske narodne stranke.

U septembru 1979. godine načelnik glavnog štaba, general Kenan Evren, generalu Saltiku je zapovjedio da sastavi izvještaj o stanju u zemlji, u kojem je Saltik preporučio rušenje vlade.

Na sastanku Evrena s četvoricom najviših oficira, 7. septembra je donesena odluka o zbacivanju vlade. Vojni udar je počeo u jutarnjim satima 12. septembra 1980. godine, kada je vojska zaposjela sve važne institucije u zemlji.

U kratkom vremenskom razdoblju nakon vojnog udara, oko pola miliona ljudi je bilo privedeno, od kojih je oko 230.000 bilo suđeno. Izrečeno je i 50 smrtnih kazni. Među uhapšenima se nalazila i većina vodećih turskih političara, kao što su premijer Demirel, Bulent Ecevit i Necmettin Erbakan.

Nakon donošenja novog Ustava 1982. godine, vojni režim je raspisao i održavanje parlamentarnih izbora za 1983. godinu, a vladu je formirao Turgut Ozal iz Stranke domovine.

Međutim, 1997. godine dolazi do posljednje intervencije vojske u politiku, kada je vojni vrh prisilio demokratski izabranog premijera Erbakana da napusti taj položaj. Razlozi leže u tome što je Erbakan tvrdio da istinski sekularizam ne smije značiti samo državnu, već i vjersku autonomiju.

U skladu s kriterijima Evropske unije, te prema dokumentu poznatom kao “Kopenhagenški kriteriji”, Turska je provela niz reformi kako bi civilna vlast prevladala vojnu. Uz pomoć EU Ankara je s Erdoganom na vlasti uspjela uspostavila prevlast civilnih vlasti i ograničiti moć vojske. Već reforme iz 2003. godine su zahvatile Vijeće nacionalne sigurnosti (VNS), s ciljem da se u tom tijelu osigura civilna većina, ali isto tako, VNS u Turskoj više nema neograničen pristup civilnim institucijama.