Tako je govorio Bošnjak fra Antun Knežević
“Zadnjeg vremena pripisali su se glasovi, a i novine – osobito susjedne – trubile su pried cielim svietom o budućoj sudbini Bosne, i Bošnjaka. Neka naša bratija zahtijevaše nek se njima Bosna brez ikakva ugovora, i uprav u robstvo pridade; njeki htjedoše ju uprav proždrti, i s lica zemlje dignuti, te joj jedan dio dadoše Crnojgori, a jedan Srbiji, jedan Dalmaciji, a jedan Hrvatskoj, te tako “Bosne ponosne” i spomen u vieke utrnuti.
Vaša preuzvišenost! Sila može svašta učiniti, ali sila silniku nigda nikakvo pravo ne daje; zato Bošnjaci nigda dopustiti neće, da se tako od njih i od njihove dične Kraljevine učini, to će se boriti za svoja prava, dok jedan živ bude! Mi bolnim srcem gledamo u dvoličnost naše visoke Vlade, koja naš jezik zove “Zemaljskim”, i dopušta da se njeki zovu “Srbi” a njeki “Hrvati” umjesto da pravedno, i iskreno rekne “zemlja Bosna”, “žitelji Bošnjaci”, a njihov jezik “bosanski”.
A zar ćemo dopustiti da se spomen nas, i naše kraljevine uništi! Nigda! To nigda dopustiti nećemo! Nek se naš Sbor sazove, i na njem će Bošnjaci slobodnom svojom voljom izjaviti šta žele, i s kim hoće da budu; uvijek prije osiguravši prava svoja, i svoje Kraljevine.”
/Pismo Fra Antun Kneževića pisano 1885. u ime varcarskih, jajačkih i liskovačkih župljana, a koje je trebalo biti predano Benjaminu Kalaju, upravitelju Bosne i Hercegovine za Austrougarsku Vladu./