Trebaju li milijarderi uopće postojati

Mantra koju su popularizirali Bernie Sanders i njegovi progresivistički istomišljenici drži da “milijarderi ne bi trebali postojati.”

Ova izjava služi istovremeno i kao deklaracija o “nemoralu” imovinske nejednakosti, i kao opravdanje za oštre konfiskacijske poreze na bogatstvo za koje zalažu Sanders i Elizabeth Warren.

Tokom prošlogodišnje kampanje, Sanders je rekao: “Mislim da milijarderi ne bi trebali postojati”, dodajući da njegov prijedlog o reformi poreza “ne eliminiše milijardere, ali eliminiše veliki dio bogatstva koje milijarderi imaju, i mislim da bismo upravo to trebali raditi.”

Cilj je, prema Sandersu, “smanjiti nečuveni i groteskni i nemoralni nivo dohotka i nejednakosti u bogatstvu.”

Smanjivanje nejednakosti započinje tako što država oporezuje bogatstvo onima koji posjeduju neprihvatljiv iznos, nakon čega slijedi preraspodjela u korist domaćinstava sa manjom količinom bogatstva. Bogati će imati manje, ali ostali će imati više, tvrdi ova teorija. Super! Nejednakost je smanjena!

Ali, kako je Ludwig von Mises naglasio u svom djelu Human Action, konfiskacijski porezi za bogate zaista mogu dovesti do toga da milijarderi budu u malo težem stanju, ali to će u konačnici više naštetiti nama ostalima.

“Zakon koji zabranjuje bilo kojem pojedincu da akumulira više od deset miliona ili da zarađuje više od jednog miliona godišnje ograničava aktivnosti upravo onih preduzetnika koji su najuspješniji u ispunjavanju potreba potrošača”, napisao je Mises svojevremeno.

Pod takvim konfiskacijskim oporezivanjem, nastavio je Mises, „mnogi koji su danas multimilioneri živjeli bi u nešto skromnijim okolnostima. Međutim, sve one nove industrijske grane koje opskrbljuju mase proizvodima za koje ranije nismo ni znali, djelovale bi, ako bi uopće djelovale, u mnogo manjem obimu, a njihovi proizvodi bili bi izvan dosega običnog čovjeka.”

Zašto bi to bio slučaj? Pa, prema Misesu, “Veći dio onih prihoda koji bi se oporezovali bio bi iskorišten za akumulaciju dodatnog kapitala.”

Veća produktivnost omogućena je samo većim ulaganjem kapitala po glavi stanovnika, pa kada je akumulacija kapitala zaustavljena konfiskacijskim porezima, količina robe i usluga koja se iznose na tržište biće manja nego što bi inače mogla biti. Kako roba postaje sve rjeđa, tako ona postaje nedostižna za prosječna domaćinstva i domaćinstva sa nižim prihodima.

Uobičajeni artikli koje uzimamo zdravo za gotovo, poput klima uređaja, interneta, računara i pametnih telefona, ostaće luksuzna roba dostupna samo onima koji su već bogati.

A planovi poput Sandersovog ne samo da ne bi poboljšali životni standard običnog čovjeka, upozorio je Mises, nego bi oni dodatno preusmjeravali i političku vlast iz ruku građana u ruke vlade.

“Ovdje je opet pitanje ko bi trebao biti iznad, potrošači ili vlada? Na neometanom tržištu ponašanje potrošača, njihova kupovina ili suzdržavanje od kupovine u konačnici određuju dohodak i bogatstvo svakog pojedinca. Da li neko u vladi treba steći takvu moć da nadvlada izbor potrošača?” pitao se Mises.

Takva intervencija u funkcionisanje tržišne ekonomije, dodao je Mises, učinila bi da društvena raspodjela resursa bude manje efikasna. “Ko najbolje služi javnosti, taj ostvaruje najveći profit. U borbi protiv profita, vlade namjerno sabotiraju rad tržišne ekonomije”, pisao je Mises.

Manje efikasna raspodjela resursa svima nam otežava, što je rezultat nesrazmjerno štetan baš za siromašne, za koje Sanders i kompanija tvrde da se zalažu za njih.

Konačno, Mises ističe da konfiskacijski porez na bogatstvo služi za zaštitu ionako bogatih poduzetnika od konkurencije.

“Istina je”, zaključuje Mises, “porez na dohodak sprečava i njih (bogate) da akumuliraju novi kapital. Ali ono što je za njih važnije jest da on sprečava i opasnog pridošlicu (tj. nekog novog poduzetnika) da akumulira bilo kakav kapital.”

U tom pogledu, oštri porezi na bogatstvo štite postojeće kompanije od konkurencije, što onemogućava dinamički aspekt tržišne ekonomije. “U tom smislu progresivno oporezivanje zaustavlja ekonomski napredak i stvara krutost”, zaključio je Mises. “Iako je pod neometanim kapitalizmom vlasništvo nad kapitalom obaveza koja vlasnika prisiljava da služi potrošačima, moderne metode oporezivanja pretvaraju to vlasništvo u privilegiju.”

Želju nekih da nametnu konfiskacijske poreze bogatima u velikoj mjeri pokreće zavist koja ih zasljepljuje pred činjenicom da bi takvi porezi na kraju naštetili običnom čovjeku mnogo više nego milijarderu. Štaviše, porezi bi mogli poslužiti za zaštitu ionako bogatih od konkurencije i time ometati ekonomski napredak.

Favorizovanje poreza na bogate kao sredstva kojim će se naštetiti milijarderima mnogima može predstavljati emocionalno zadovoljstvo, ali razum nas upozorava da bi na taj način najskuplju cijenu platili najsiromašniji.

Piše: Bradley Thomas (Mises / Dialogos)

S engleskog preveo: Amir Krpić

Related Articles

Back to top button