Tuzla: (Besmislenim) Zakonskim olakšicama do prve nekretnine

U Tuzli haman ničega novoga. U fokusu je problematika kvalitete zraka, no ispod radara prolazi jedna tanana odluka koja iako vrlo krhka se predstavlja ozbiljnim korakom ka poboljšanju života mladih. U izvještaju Asocijacije mladih GO SDA Tuzla a kako vidim i u javnim istupima posebni panegirici su upućeni potezima Vlade TK kada je riječ o ”subvencioniranju kamata za rješavanje stambenog pitanja. Zakon o porezu na promet nepokretnosti je zakon koji je već usvojen gdje smo kazali da oni mladi bračni parovi koji prvi puta rješavaju svoje stambeno pitanje su oslobođeni 5% poreza na promet nepokretnosti..”

Ako je suditi po javnim obrazloženjima mladih SDA ove odluke treba da ”pomognu” mladim bračnim parovima. Prvobitno, a što dovoljno govori o potrebi da ekonomske teme postanu mnogo prisutnije u javnosti, neovisno o ideološkim i političkim opredjeljenostima suludo je argumentirati uvođenje mjera koje bi trebale da olakšaju put ka stjecanju nekretnine ”pomoću”. Ukoliko se odlučilo na ovaj potez i ako mu se dala podrška prvo treba imati na umu da su načinjene dvije stvari: 1) trošak mladih bračnih parova u vidu kamate na stambeni kredit se kolektivizira – dakle građani Tuzle generalno preuzimaju trošak te akcije. 2) zakon kojim se definiše plaćanje poreza na prvu nekretninu od 5% isključuje se jedna grupacija – mladi bračni parovi.

Dakle, u ukupni trošak se uključuje kolektiv + jedna grupa postaje privilegirana u odnosu na druge = trošak postaje kolektivan a dobitak ostaje individualiziran. Ne može se jedan ovakav potez predstavljati odlukom ”treba mlade da pomognemo”, već se prvobitno prije bilo kakve rasprave javnosti treba obrazložiti koji su to mogući benefiti ove odluke po sve građane Tuzle pa da se time opravda kolektiviziranje troška u svrhu privatne koristi. Šta se toliko dobro krije u ovom potezu pa da se mladi bračni parovi privileguju u odnosu na druge, tako da se zakon ne primjenjuje jednako ne sve.

Zakon sam po sebi nije uopće kreativan, uostalom susjedna Hrvatska je ako se ne varam početkom ove godine uvela ”Zakon o subvencioniranju stambenih kredita” s opravdanjem da on treba da igra pozitivnu ulogu u kontekstu demografskih kretanja. Izdvoji li se skupina građana koja je mogla direktno profitirati ovim zakonom teško da je on imao bilo kakve ozbiljne efekte na trenutne demografske trendove. No, barem postoji razlika. Dati zakon se u Hrvatskoj (šta god o njemu mislili) uvodio nekim kakvim takvim argumentom u svrhu poboljšanja demografske slike, no na našem lokalnom nivou dati zakon se obrazlaže nekim apstraktnim terminima ”treba pomoći mladima”.

E da se iole šta pisalo, govorilo o tome šta ova data politike treba da realizira, moglo bi se onda prozboriti i o ekonomskim faktorima ove odluke, no kako uopće išta prozboriti kada se ne znaju ni osnovne namjere izuzev ”pomozimo mladima”. Kako i na temelju čega se odlučilo ili uopće predložilo i išlo u pravcu da pomoć mladima podrazumijeva olakšavanje zakonskih propisa kako bi se stekla prva nekretnina.

Ako je bio cilj ili namjera da se poveća broj mladih vlasnika nekretnina, i to mladih bračnih parova, zašto se mlade usmjerava ka tome da prave nekvalitetan portfolio, jer strikno fokusiranje na kupovinu nekretnine ima efekat distorzije individualnog portfolia budući da se faktički svi prinosi i rad stavljaju u funkciju date nekretnine. Zanemari li se individualno upravljanje prihodima ostaju drugi makroekonomski efekti ove odluke. Osnovno pitanje bi glasilo: da li povećanje broja vlasnika nekretnina ima pozitivan makroekonomski efekat ili je to proces koji sa sobom nosi i vid negativnih eksternalija?

Nije tajna da je proces povećanja broja vlasnika nekretnina postala ”hot” ekonomska tema posebno nakon 2008. godine, pa je nastao omanji rast literature u kontekstu korelacije povećanja broja vlasnika nekretnina i povećanja broja nezaposlenih. Određena korelacija je primjetna, da li i kauzalnost, to tek predstoji da se vidi sa još većim brojem radova na ovu temu, no nije loše imati na umu kada se krene u ove politike mogućnost negativnih efekata kao što je povećanja broja nezaposlenih što može biti posljedica smanjenja mobilnosti radne snage ali i drugih efekata. Da je namjera bila – želimo jačati socijalni kapital time što će se povećati broj vlasnika nekretnina – pa posljedično tome da se očekuju pozitivni ishodi smanjenja mobilnosti u vidu stavljanja fokusa na lokalno ulaganje budući da kad ste već se zalijepili nekretninom za određenu lokaciju onda težite i da poboljšate uvjete života date lokacije bio bi to korektan argument o kojem bi se dalo diskutovati.

Primarno je više u fokusu efekat povećanja broja vlasnika nekretnina na sam procenat nezaposlenosti nego li na procenat povećanja poduzetničkih aktivnosti. Budući da novi vlasnici nekretnina, a tek ako se za vratom ima hipotekarni kredit, čine sve kako bi svoje prihode usmjerili na upravo stečenu nekretninu. Time se stvara distorzija individualnog portfolia i sav prihod se koncentrira na datu nekretninu čime se onemogućava diverzifikacija portfolia, a time i eventualna mogućnost za pokretanjem nekog poduzetničkog projekta. U kontekstu teme ”nekretnine i poduzetništvo” fokusiranje prihoda na nekretninu ostavlja pojedinca vrlo često u neželji da uopće razmišlja o nekom drugom mogućem investiranju svojih prihoda.

Odluka o subvencioniranju stambenih kredita a još i ukidanje plaćanja poreza od 5% na prvu nekretninu bi trebala da se suoči primarno sa eventualnim negativnim efektima koji su vrlo mogući – distorzija na strani potražnje čime se mijenja krivulja potražnje a i ponude stambenih kredita, efekti na mobilnost radne snage, i sam poduzetnički ambijent. Budući da se ne zna ni šta se cilja ovom odlukom teško je uopće obrazlagati moguće ishode i negativne efekte ove politike, no sigurno je da će se jedna grupa privilegovati, i da će se ”pomno” odabrati privilegovani, i to je izgleda dovoljno samo po sebi bez ikakve potrebe da se objasni na temelju čega se tek tako privatni trošak može kolektivizirati a još u okviru iste politike i jedna grupacija potpuno privilegovati u odnosu na druge.

Piše: Dženan Smajić
Izvor: Orijentologija

Povezani članci

Back to top button