Unutrašnje krize: Rascjepi i krivovjerja među prvobitnim kršćanima

Visoka duhovnost i misaonost kršćanskih objavljenih istina s jedne, a navezanost uz povijest i čovječnost unutrašnjeg i izvanjskog razvoja i procvata Crkve, zasnovanog na njezinu inkarnacijskom principu s druge strane, čine razumljivim zašto je bilo toliko bludnji i heretičkih iskrivljivanja, od kojih se Crkva morala braniti. Baš zato što je Crkva bila svjesna da mora u krhkoj zemaljskoj posudi nositi i nepatvoreno sačuvati dragocjeno dobro čiste božanske istine, morala se ona napose brinuti da se obrani od krivih nauka. Pogotovo u vremenima sinkretističkih težnji za miješanjem, koje su sklone opasnom relativizmu u vjerskim pitanjima, reagirala je Crkva uvijek izvanredno alergično na pojave posebnih mišljenja i krivovjerja. Tako je to bilo već u mladom kršćanstvu, i zbog toga je njegov položaj — i bez toga već izvana teško ugrožen — bio u to vrijeme često upravo tragičan. Već Euzebije, otac crkvene povijesti, kaže da je kršćanstvo u 2. stoljeću bilo znatno više ugroženo iznutra, herezama i raskolima, negoli izvana, progonima. Začudno bogata književnost pracrkve, uperena protiv hereza, potekla iz pera i apologeta i crkvenih otaca, dokazuje s koliko su pažnje i brige pratili taj razvoj.

1) U judeokršćanskim krugovima, koji se nisu mogli posve odvojiti od židovskog kulta, nastali su u Jeruzalemu i Palestini, napose nakon smrti sv. Jakova (62/63), judaistički rascjepi, koji su se konačno slili u hereze ebionita, nazareaca i elkesaita. Te su hereze još, istina, zadržale vjeru u Isusa Mesiju, ali su nijekale njegovo božanstvo. Već Cerint je (krajem 1. stoljeća) povezivao s osornim judaizmom upravo gnostičko mudrovanje. Cerint je bio suvremenik apostola Ivana, i Irenej izvještava da je Ivan svoje Evanđelje napisao baš protiv Cerinta.

2) Različiti gnostički sistemi su proizvodi sinkretizma i sižu još u pretkršćanske vrijeme. Otkriće velike gnostičke biblioteke 1946. u Nag Hammadiju u Egiptu omogućuje nam da danas malko jasnije sagledamo njihove zamršene misli i njihovo bivstvo. Grčke religijske filozofije i obećanja spasa u istočnjačko–helenističkim misterijskim kultovima isprepleli su se u gnostičkim sistemima u svojevrsnu mješavinu predodžbi o ovome i onome svijetu — u koje su samo posvećeni dobili uvid.

Gnostici su obećavali svojim pristašama tajanstvena otkrića o posljednjim velikim pitanjima čovječanstva, o podrijetlu i usmjerenju ljudskog života, o tome kako je postao kozmos i kakav je smisao zla i nesreće na ovome svijetu. »Prava spoznaja« (= gnosis) kojoj su oni posrednici nije počivala na umnom spoznavanju i stvarnoj pouci nego se stjecala mističnim udubljavanjem i određenom religijskom praksom. Gnostici su tvrdili da posjeduju tajna otkrivenja koja sadrže skrovita, samo upućenima dostupna znanja.

Baš zbog toga što je kršćanstvo objavljena vjera, gnostici su se već vrlo rano počeli za nj zanimati. O njima saznajemo već iz novozavjetnih spisa; osobito ih odlučno napada Pavao (l Tim 1,4; 4,7; 6,4; 6,20; Kol 2,8 i sl; Otk 2,6 15). Ipak se nije moglo spriječiti da oni s vremenom kršćansku nauku o objavi prisvoje i urede u svojem smislu. Njihovo fantastično-alegorično tumačenje Svetog pisma sadržavalo je platonovska i pitagorejska umovanja pomiješana s mislima o spasenju poganskih misterija i s mitološkim kozmogonijama i astrologijama starog Istoka.

Kršćanska vjerska nauka o spasenju ostvarenom time što je Sin Božji postao čovjekom stapala se s naukom o emanaciji i eonima, isprepletala se s dualističkim predodžbama, prema kojima postoje dva krajnja počela, počelo dobra i počelo zla, koja se među sobom bore.

Ovo su misli koje se mogu smatrati osnovnim nazorom različitih gnostičkih sistema: iz vrhovnog, u nedostupnom svjetlu nastanjenog boga nastali su svjetovi emanacijom brojnih duhova (to su eoni, ima ih do 365) koji su iz tog boga potekli, a od svog se božanskog podrijetla sve to više udaljuju. Što je udaljenost veća, to su oni u svojem bivstvu manji, to manje svjetla imaju. Na posljednjoj, najnižoj stepenici oni se konačno miješaju s materijom, koja pripada carstvu tame i zla.

Na toj najnižoj stepenici nastala je naša Zemlja; ona je djelo najmanjeg od svih eona, demijurga. Taj demijurg ili »stvaralac svijeta« izjednačuje se s Jahvom, Bogom Starog zavjeta.

»Spasenje« se sastoji u tom da se božanska iskra oslobodi iz tamne materije i da se vrati k punoći svjetla (pleromi) najvećeg boga. Ovdje sad počinje miješanje s kršćanskim elementima.

Krist se javlja samo kao duhovno biće (eon); njegov je zadatak bio da ljudima objavi dotad nepoznatog vrhovnog boga i da ih pouči kako se materija može izdvojiti, tama svladati i vratiti u svjetlosni svijet boga. U Isusu iz Nazareta taj bog je uzeo samo prividno tijelo. Isus je djelovao i trpio samo prividno (doketizam), on u stvarnosti i nije mogao trpjeti, a nije mogao ni na križu umrijeti. Neki gnostici su učili da je Krist-Logos uopće tek prilikom krštenja u rijeci Jordanu sišao na čovjeka Isusa i time ga učinio Mesijom. Prije muke Gospodinove ponovno ga je ostavio, tako da je na križu umro samo Isus Nazarećanin, i to kao običan čovjek. Smrt na križu nema nipošto neko spasiteljsko značenje; samo je nauka značajna i samo će oni biti oslobođeni koji tajnu nauku KristaLogosa razumiju i slijede. A ta nauka sadrži zahtjev da se materija svlada. To razumiju samo pravi »gnostici« ili »pneumatici«. Većina ljudi, pogani, odlaze kao »ljudi tvari« (hilici) zajedno s materijom u vječnu tamu. Prosječnog kršćanina gnostici su smatrali »psihikom«, koji nije sposoban za višu spoznaju, i priznavali mu samo smanjeno spasenje i ograničeno blaženstvo. Krist je ostavio dvostruku objavu, jednu nižu, objavljenu u svetim spisima opće Crkve, i višu, skrovitu, koju je objavio samo nekolicini odabranih; tu skrovitu objavu posjeduju sada gnostici.

Glavni predstavnici tzv. »kršćanske« gnoze bili su Satornil u Antiohiji (početak 2. stoljeća), Bazilid u Aleksandriji (oko 120—145) i Valentin u Rimu (oko 136 — oko 160).

U svojoj srži ta je gnoza, sasvim razumljivo, potpuno ne-kršćanska, jer niječe osnovni element kršćanstva, vjeru u stvarno božanstvo Isusa Krista. Ona predstavlja pokušaj da se kršćanstvo povuče u opasni vrtlog sinkretizma. Privlačnost gnoze počivala je prije svega na draži što je za mnoge ljude ima tajanstveno i pseudomistično; nadalje, na kozmičkim mudrovanjima i na otkrivenjima, koja su bila povezana s kultnim oblicima, otkrivenjima o novom poimanju svijeta i spasenja. Počivala je, na kraju, i na prividno tako strogo asketskom oblikovanju života koje izvire iz uistinu nekršćanskog, dualističkog odbacivanja svijeta i neprijateljstva prema tijelu. Širokom propagandom, koja je obilovala u religioznim romanima, pobožnim obrednim himnima i apokrifnim »svetim spisima«, a počivala je na posebnim objavama i tajnim predajama dosad skrovitih Kristovih riječi, nanijela je gnoza prilično štete u mladim kršćanskim općinama, koje su se uglavnom sastojale od novokrštenih obraćenika s poganstva. Preko manihejstva preživjela je gnoza čak u srednji vijek; živjela je dalje u sektama pavlićana (pauliciani), bogumila i katara (patarena), a nastavila se i u novom vremenu (spiritizam, teozofija, antropozofija itd.). Ona zapravo nikada i nije bila potpuno svladana, i upravo iz toga možemo naslućivati da ona na neki način zadovoljava neku dublju ljudsku čežnju.

3) Manihejstvo vuče svoje korijenje od Perzijanca Manija (215—273), koji je, kao posljednji Božji izaslanik poslije Bude, Zaratustre i Isusa, želio da Božju objavu privede konačnom završetku.

S kršćanstvom njegova nauka nema gotovo ništa zajedničko. On je zastupao strogi dualizam i gledao je u bivstvovanju svijeta neprestanu borbu između svjetla i tame, između počela dobra i zla, između duha i materije. Čovjek se, prema njegovoj nauci, mora uzdržavati od zle materije, uživanja mesa i vina, a i spolnog užitka, te tako jačati u sebi svjetlo. Manihejstvo je u Rimsko Carstvo prodrlo tek u posljednjim decenijama 3. stoljeća, no zato se u 4. stoljeću širilo veoma brzo, a kako je u isto vrijeme primalo mnoge kršćanske elemente, postalo je velikom opasnošću za kršćanstvo. I sveti Augustin bio je zapao u manihejstvo prije no što se pokrstio.

4) Marcionstvo je u 2. stoljeću bilo neko vrijeme najopasniji takmac kršćanske Crkve kao cjeline. Marcion je bio sin biskupa u Sinopi na Crnom moru. Rodio se oko 85. a oko 139. došao je u Rim da u rimskoj općini širi svoje vlastite ideje. Kad su ga isključili i izopćili, osnovao je vlastitu Crkvu, koja se pod njegovim strogim vodstvom i organizacijom brzo širila. U svojoj nauci on je zabacivao Stari zavjet i propovijedao strogi dualizam. Starozavjetni Jahve — naučavao je Marcion — jest gnjevni bog zla; u Kristu pak Novoga zavjeta objavio se najviši dobri Bog. Pristaše Jahvini, Židovi, progonili su Boga Novoga zavjeta, Krista. Krist je, međutim, uzeo samo prividno tijelo, i zato su oni njega mogli ubiti također tek prividno. Strogi etički rigorizam, rigori-zam koji počiva na dualističkom neprijateljstvu prema tijelu, a koji je značajan za marcionstvo, okupio je oko Marciona mnogo fanatičnih sljedbenika.

5) »Enkratitima« (»uzdržljivcima«) nazivali su već Irenej (Adv. haer. I, 28) i Klement Aleksandrijski (Stromateis 1,15,71 i drugdje) predstavnike asketskog smjera vrlo oštro i neprijateljski raspoloženog prema tijelu koji se oko 170. uvelike raširio i opasno razmahao. Tatijan, s kojim smo se već upoznali kao apologetom, pripadao je također enkratitima. Dogmatski su oni bili ispravni, ali u svojim su se asketskim zahtjevima, očito pod utjecajem Marcionovim, toliko zatrčali da su od svakog kršćanina tražili da se potpuno uzdržava ne samo od mesa i vina nego čak i od braka. S pravom je to shvaćanje odbijeno kao heretičko. Ipak, u oslabljenom obliku enkratitske su se težnje održale u različitim vidovima i odigrale su određenu ulogu i u pretpovijesti i ranoj povijesti redovništva.

6) Montanstvo je sadržavalo neke enkratitske značajke, povezane s prakršćanskim oduševljenjem. Montan, bivši Kibelin svećenik, prigovarao je općoj Crkvi da je postala i odviše svjetovna, a 156/157. g. (prema drugima tek oko 172) počeo je zahtijevati strogu moralnu reformu i askezu, osuđivao je bijeg pred mučeništvom i tražio da se kršćanin dobrovoljno javlja, pa čak i nastoji da postane mučenik. On je nanovo potaknuo eshatološke sporove pracrkve i nagoviještao neposredni dolazak tisućugodišnjeg Kristovog carstva (hilijazam). Pozivao se na posebne objave te se izdavao za proroka Duha Svetoga u kojem je, posredstvom Kristovim, Božja objava postigla zaključno savršenstvo. Potpo-magale su ga dvije zanesene žene, Priscila i Maksimila, koje su i same tvrdile da imaju proročka viđenja i da primaju objave. Njegovi su se pristaše okupili u Perpuci u Frigiji da bi dočekali dolazak Krista na sudnji dan. Zbog svog strogog morala sekta je pridobila mnogo sljedbenika. Kasnije se proširila i na sjevernu Afriku, gdje joj se oko 207. priključio i čovjek zaista uzvišena duha: Tertulijan. Tertulijan je od tog vremena i sam vrlo žestoko napadao opću Crkvu zbog njezina navodno slabog morala i zbog pokorničke prakse.

Kad imamo pred očima koliko su zablude bile raznorodne i česte, onda pitanje kakav smisao ima raskol postaje pravi problem. »Mora biti krivovjerja među vama«, piše Pavao Korinćanima (l Kor 11,19), »da se vidLtko je prokušan«. J. Lortz piše da je to »felix culpa« i naglašava da »u Božjem naumu spasenja bludnja i krivnja mogu svakako imati svoj dublji smisao«. K. Rahner kaže kako »Crkva tek onda jasnije upoznaje svoju vlastitu istinu kad čuje i… odbija one koji joj protuslove«. Bilo bi veoma krivo kad bismo hereze smatrali jednostavno opačinom te se ustezali priznati kako »hereza ponekad izvire iz naročito revnog osobnog traženja prave istine o spasenju« (Lortz). Jeronim piše: »Samo onaj može zasnovati herezu tko ima žarki duh i prirodne darove koje je stvorio umjetnik Bog«, a Augustin opominje: »Ne vjerujte, braćo, da hereze dižu neke sitne duše. Samo veliki ljudi zasnovali su hereze« (In psalm. 124).

Augustin ih, međutim, u isti mah naziva zlima i uspoređuje ih s velikim a zbog toga i opasnijim pukotinama u stijeni; on opominje ljude da ih se čuvaju. I ono mjesto iz Pavla ne može se objasniti tako kao da je on hereze smatrao pozitivnima u tom smislu što one služe unapređivanju istine. Baš obratno, Pavao smatra krivovjerja strašnom opasnošću za spas i to ne samo za pojedinca nego još više za cjelokupnu Crkvu; ta krivovjerja postoje da je odvrate od njezinog konačnog cilja.

Može postojati samo jedna jedina prava Božja istina Objave, i Ecclesia se zbog svog općeg zadatka na spasenju i svojeg eshatološkog određenja ne može od te istine odijeliti. »Neprijatelj« neprestano u pšenicu sije kukolj i time zapravo želi da dobar plod pokrije korovom i da ga zaguši. Istom na kraju dana odijelit će se žito od korova i pobjedonosno iznijeti prava istina. A sve dotle Crkva mora braniti od korova i sebe i svoju djecu. S istog gledišta i Augustin naziva hereze i njihove pokretače »izmetinom crkve« (»quos partim digessit Ecclesia, tamquam stercora«, Sermo V: Opera Om-nia, Pariš 1837, V, 42).

No, nije se Crkva morala braniti samo od sinkretističkih vjerskih iskrivljivanja već i od uskogrudnih prikraćenja vjere koja su provodili enkratitsko—rigoristički sektaši, kao na primjer Montan i kasnije Tertulijan. Počevši od 2. stoljeća Crkva se branila određujući točno granice apostolskog načela predaje, postavljajući kanon Svetog pisma. Branila se i tako da su biskupi održavali zajednička vijećanja. Protiv montanovskog pokreta okupili su se najprije biskupi Frigije i održali sinod. Ti su mjesni sinodi uskoro prerasli u veća okupljanja; sredinom 3. stoljeća razvili su se pokrajinski sinodi, na kojima su se biskupi čitave jedne provincije okupljali oko svojih metropolita. Tako su se u Kartagi sastali biskupi Afrike, u Aleksandriji biskupi Egipta, u Antiohiji i Cezareji biskupi Azije, a u Rimu biskupi Italije. Kad su se nakon konstantinovskog preokreta po po prvi put mogli sastati svi biskupi Rimskog Carstva, »ekumene«, da bi raspravljali o općim crkvenim pitanjima, sabrao se pod Konstantinovim vodstvom prvi »ekumenski koncil« u Niceji (325) da bi donio odluku o arijevskoj zabludi te o raskolu Melicija u Egiptu i Donata u sjevernoj Africi.

Odlomak iz djela: August Franzen, Pregled povijesti Crkve, str.22-25.

Povezani članci

Back to top button