Vehabije – sekta ili reformatorski pokret?

Tekst koji slijedi riječ je urednika i (ko)prevodioca izdanja na bosanskom jeziku. Knjiga je iz štampe izašla krajem decembra 2019. godine.

Skoro da je prošlo pola vijeka od pisanja knjige koja je pred vama, doktorske disertacije s univerziteta u Edinburgu (1972). Centralna ličnost ove knjige, šejh Muhammed b. Abdulvehab, učenjak je oko kojeg su se proteklih decenija ispreplele razne kontroverze, zahvaljujući kritičarima, ali i djelovanju njegovih sljedbenika i simpatizera.

Knjiga sadrži pet poglavlja koja pružaju detaljan prikaz društveno-političkih okolnosti na Arapskom poluotoku u 18. stoljeću, biografski i bibliografski prikaz Muhammeda b. Abdulvehaba, kao i najvažnije doktrinarne karakteristike njegovog učenja. Upravo iz tog razloga ovo djelo ima posebnu vrijednost, prvenstveno, jer je riječ o ozbiljnoj studiji, čime je čitalac pošteđen propagandnih hvalospjeva ili neutemeljenih kritika, a zatim, jer je prva biografija i bibliografija Muhammeda b. Abdulvehaba na bosanskom jeziku. Radi lakše orijentacije čitalaca, urednički dodatak ovom prijevodu je prilagođavanje datuma gregorijanskom kalendaru, s obzirom da je većina pisana shodno hidžretskom.

Važno je napomenuti da ovo djelo nije prvi Muhammed b. Abdulvehabov biografski prikaz na našem jeziku. Bošnjaci su se s njegovim, istina kratkim, prikazom života i djela, imali priliku upoznati još davne 1977. godine, kad je u izdanju tadašnjeg Starješinstva Islamske zajednice prevedeno i štampano u 10.000 primjeraka njegovo kratko djelo Tri temelja, čiji je prijevod i predgovor uradio rahmetli dr. Ahmed Smajlović.

Inače, poneki spomen Muhammeda b. Abdulvehaba ili vehabija na bosanskom jeziku možemo naći u islamskoj štampi još u vremenu Austro-Ugarske (tako se, na primjer, u jednoj od knjiga objavljenih u popularnoj ediciji Muslimanska biblioteka izdavača Muhameda Bekira Kalajdžića kratko spominje da Mekkom vladaju vehabije koje se od nas razlikuju po tome što ne dopuštaju proslavu mevluda u Haremi-šerifu).

Tokom narednih decenija od Hikjmeta do Glasnika i Islamske misli, bilo je mnoštvo, i nerijetko afirmativnih, spomena Muhammeda b. Abdulvehaba i njegovog pokreta.

No, prije samog čitanja knjige, ali i zarad onih manje upućenih u pojavu obnove islamske misli širom muslimanskog svijeta, neophodno je napraviti kratki prikaz pojave i širenja raznih islamskih reformatorskih pokreta, od Indonezije na istoku do Magreba na zapadu.

Umrtvljivanje islamske misli

Već u 10. stoljeću, u srcu abasijske države koja se nalazila u krizi, kad se kulturni uspon donesen islamom prestaje širiti, kad vlast svim silama pokušava da očuva osvojena područja, dolazi do dogmatskog ukrućivanja. Učenjaci svih pravnih škola zaključili su da su sva elementarna pitanja u islamu detaljno pojašnjena, čime se polje idžtihada (originalnog promišljanja) počelo sužavati.

„Savezom političkog despotizma i vjerskog dogmatizma, koji uvijek idu ruku pod ruku, skoro su potpuno zatvorena vrata idžtihada,“ ustvrdio je R. Garaudy. „To zatvaranje vrata idžtihada, koje se, u stvari, desilo četiri stoljeća nakon Hidžre, a da nikad nije službeno proglašeno, nikako ne proistječe iz Kur’ana, koji stalno poziva na razmišljanje i istraživanje.“(1)

Nasuprot slobodoumlju, duhovnom rastu i intelektualnom raskošu i bujanju, muslimani su odabrali vjerski formalizam i neupitno slijeđenje. Generacije muslimana koje su uslijedile, ostale su zarobljene u ljušturi nepropitive tradicije i formalizma, a svaki rast i odbacivanje otješnjale ljušture doživljavano je s podozrenjem.

U spomenutom predgovoru, dr. Ahmed Smajlović primjećuje: „Zatvaranje idžtihada bila je druga tragedija (nakon Križara i Mongola, op. a.) koja je zadesila muslimane. Imitacija je carevala, oponašanje gospodarilo, a slobodoumnost je ugušivana svugdje gdje god je to bilo moguće. Bilo je potpuno zaboravljeno da islam traži slobodu misli, proučavanja i riječi.“(2) Stvaralački polet islama ubijen je bukvalnim tumačenjem, posijano je sjeme ulemanskog konformizma i stagnacije islamske misli.

Na vrhuncu višestoljetne muslimanske dekadence, tokom kolonijalnih osvajanja i perioda koji je uslijedio, širom muslimanskog svijeta počeli su da se pojavljuju reformatorski pokreti koji, osim protiv vanjskog, ustadoše i protiv unutrašnjeg neprijatelja, ovaploćenog u intelektualnoj i duhovnoj zapuštenosti muslimanskih masa.

Začeci muslimanskog preporoda

 Mekka i Medina, periferija Osmanskog carstva, ali duhovni centar Ummeta, ponovo su postale prijestolnice reformatorskih ideja i učenja. U njima su učenjaci Ahmed al-Kušaši (u. 1661), Ibrahim b. Hasan al-Kurani (u. 1690), Muhammed b. Ibrahim al-Medeni (u. 1732), Ebu-l-Hasan Muhammed Abdulhadi al-Sindi (u. 1725) i Muhammed Hajat al-Sindi (u. 1750) obrazovali generacije učenika svjesnih neophodnosti reforme muslimanskih društava.

„Ideja o potrebi oživljavanja islamskog originalnog učenja koje se tiče svih sfera ljudskog života“, podsjećaju E. Karić i N. Čančar, „može se pratiti još od vremena velikog islamskog učitelja Ebu Hamida al-Gazalija (u. 1111), koju kasnije na svoj način elaborira isto tako veliki islamski učenjak Ibn Tejmijje (1263-1328), međutim, ta ideja doživljava pravi odjek u islamskom svijetu u 18. stoljeću kad je preuzima Muhammed b. Abdulvehab.“(3)

 Prije samog čitanja knjige i boljeg razumijevanja okolnosti u kojima se pojavio pokret Muhammeda b. Abdulvehaba, neophodno je spomenuti značajne pokrete koji su mu prethodili, kao i one koji su uslijedili nakon njegove pojave i širenja.

U 17. stoljeću u Indiji se pojavio pokret Ahmeda Sirhindija (u. 1604), sufijskog učenjaka, koji se žestoko usprotivio raznim vjerskim devijacijama. Jedne prilike neki hindus pisao mu je da su Rama (indijsko božanstvo) i Rahim (Milostivi), jedno te isto, na što je odgovorio riječima: „Glupost je vjerovati da su Rama i Rahman jedno. Stvorenje ne može biti jednako Stvoritelju.“ Ovakvih neislamskih natruha i sinkretičkih vjerovanja bilo je napretek ne samo u Indiji, koja je raznim sinkretizmima stoljećima čuvala mir u kući, već širom muslimanskog svijeta. Sinkretizmu i islamizaciji hinduskih običaja i vjerovanja, osim šejha Sirhindija, kasnije su se suprotstavile i druge sufije, Šah Velijullah (u. 1762) i Šah Ismail Dehlevi (u. 1831), koji je i poginuo u bitki protiv sikha.

Još istočnije, u Indoneziji se 1637. godine, nakon smrti vladara Iskendera I, pojavio pokret Nuruddina al-Ranirija, također sufijskog učenjaka. Njegov dolazak u Aceh, izgleda, bio je motivisan zadaćom da se bori protiv heterodoksnog mističnog učenja, koje je nazvao „devijantnom i zalutalom vudžudijjom“. Jasno je artikulirao svoju namjeru da rehabilituje muslimane u regionu tako što će ih pozivati istinskom islamu. Upravo iz tog razloga, upoznao se koliko god je mogao sa stanjem naroda u regionu i učinio sve napore da pridobije naklonost vladara Iskendera II, uspinjući se do pozicije šejhu-l-islama. Iako se u pokrajini Aceh zadržao relativno kratko, od 1637. do 1645., njegovo neposredno i aktivno učešće u politici, uplitanje u vjerske polemike i na kraju njegova izvanredna produktivnost, rezultirala je pisanjem niza radova na malajskom jeziku, koji su i danas veoma cijenjeni.

Dvjesto godina kasnije, 1837., inspirisan upravo pokretom Muhammeda b. Abdulvehaba, u Mekki je osnovan senusijski pokret pod vođstvom sufijskog šejha Muhammeda b. Alija al-Senusija. U godinama koje su uslijedlile, ovaj sufijski pokret odigrao je ključnu ulogu u borbi protiv francuskih i italijanskih kolonijalista na tlu Sjeverne Afrike, a u Drugom svjetskom ratu, Britancima su pružili vitalnu podršku u borbi protiv nacista. Senusijski pokret bio je pokretačka snaga i inspiracija svih kasnijih pokreta i borbi za nezavisnost sjevernoafričkih zemalja.

Nužno je spomenuti da se pojavilo još mnoštvo manjih pokreta od subsaharske Afrike na jugu do Kavkaza na sjeveru, ali koje ne možemo detaljnije spomenuti.

Nastanak pokreta Muhammeda b. Abdulvehaba

 Svjestan neophodnosti organičkih promjena i oslobađanja vlastitih kreativnih snaga namjesto pukog imitiranja i borbe protiv neislamskih natruha koje su se uvriježile u muslimanskim društvima, medinski učenjak Muhammed Hajat al-Sindi (u. 1750), inspirisao je svoje učenike da aktivno učestvuju u mijenjaju i oblikovanju muslimanske zbilje. Najistaknutiji među njima bili su: Šah Velijullah (u. 1762) koji je djelovao na Indijskom potkontinentu, Mustafa al-Bekri (u. 1749) u Egiptu, Muhammed al-Semmani u Maroku i Muhammed b. Abdulvehab (u. 1792) koji je djelovao u Arabiji.(4)

Posljednji spomenuti, rođen je 1703. u Nedždu, području koje je zbog svoje nepristupačnosti stoljećima bilo politički i kulturološki odsječeno i neovisno od ostatka muslimanskog svijeta. Osmanlije su vladale Hidžazom, ali nikad nisu ni pokušale da osvoje neplodnu i neprivlačnu pustinju Nedžda. Upravo zbog toga, fascinantno je kako je pustinja polučila jednu tako snažnu ideju i energiju, koja je uspjela ne samo da preporodi i ujedini arapska plemena pod jednu ideju i zastavu već da se proširi i ostvari veliki utjecaj izvan arabijskog i arapskog svijeta. Doista, nijedan pokret nije ostvario toliki uspjeh kao što je slučaj s pokretom Muhammeda b. Abdulvehaba, koji je u svega nekoliko decenija uspio da iz tmine izvede široke muslimanske mase. O tome dr. Ahmed Smajlović piše:(5)

„Šta se desilo s islamskim svijetom koji drži Kur’an u ruci, a skrenuo je s pravog puta? Mnogoboštvo! To je bio odgovor imam Muhammed b. Abdulvehaba. Muslimani idu na hadž evlijama, plaćaju im da im pomognu, traže od njih da im oproste i mole ih da ih zaštite, vjerujući da im oni mogu koristiti i štetiti. Turbetima nema broja. Postavljaju se na svim mjestima i u svim zemljama. Stvorena je čitava vojska evlija koje treba posjetiti, obići i zamoliti za pomoć. Nije li to isto, kao i ono što su govorili arapski idolopoklonici i mnogobošci koji su često ponavljali: „Mi ih obožavamo da se Bogu više približimo.“(6) i „Ovo su naši zaštitnici i zagovornici kod Boga.“(7)

Muslimani su se umjesto Živom, okretali mrtvima. Stoga, Muhammed b. Abdulvehab, kao i svi drugi reformatori, s pravom je vjerovao u ideju da su promjene u muslimanskim društvima nužne, kao i to da moraju biti korjenite, u jednu ruku i bolne. Te reforme bile su odgovor na istinske potrebe društva. Ibn Abdulvehab je bio jedan od rijetkih reformatora koji nije sanjario o uspostavljanju utopijske poslaničke Medine, već društva shodno potrebama živućeg čovjeka. Bio je vrlo oprezan u svojim odlukama: odbaciti samo ono što je neislamsko, spremno prihvatiti sve što se može inkorporirati u strukturu islama.(8)

Reformatorski pokret ili sekta?

 „Ovaj pokret pokušao je ukinuti novotarije (bid’ate) koje su se, zbog utjecaja različitih faktora, nagomilale oko izvornih učenja islama tokom njegove viševjekovne povijesti. „Vehabije nisu“ – naglašava Muhammed Asad – nikakva sekta, kao što pogrešno i tendenciozno često tvrde određeni krugovi. „Sekta bi“ – pojašnjava on – „pretpostavljala postojanje nekih posebnih doktrina koje bi njene sljedbenike razlikovale od ogromne mase svih drugih sljedbenika iste vjere. Međutim, u vehabizmu nema posebnih doktrina, naprotiv, ovaj pokret je pokušao da ukine sve novotarije i doktrine koje su se u toku mnogih vijekova nagomilale oko izvornih učenja islama i da se vrati nakadašnjoj poruci Poslanika.“ U stvari, svi renesansni pokreti u modernom islamu – ehli-hadis pokret u Indiji, senusi pokret u sjevernoj Africi, rad Džemaluddina Afganija i Egipćanina Muhammeda Abduhua – mogu se neposredno vezati za duhovni impuls koji je u 18. stoljeću dao Muhammed b. Abdulvehab.“(9)

„Vehabijsko insistiranje na opravdanoj potrebi idžtihada (nezavisnog promišljanja) i njihova osuda taklida djelovalo je kao oslobađajuća snaga i utjecalo je možda na tok daljnjeg islamskog razvoja više nego bilo koji drugi pojedinačni faktor. Značaj vehabijskog pokreta je u suprotstavljanju svim vrstama inovacija u vjeri i snažnom zalaganju za čistoćom vjerovanja kojeg treba izravno primiti iz izvora Kur’ana i Sunneta. Osnovna karakteristika vehabizma je transcendentalna dimenzija islama za koju nije mjerilo islamska prošlost već sadašnja islamska moralna aktualizacija.“(10)

Mnogi kritičari Muhammeda b. Abdulvehaba optuživali su pokret i prišili mu epitet „nazadan“, što je optužba posve neosnovana; Muhammed b. Abdulvehab pokušao je očistiti muslimanski život od svih inovacija objavivši im sveti rat izražavajući više jedno racionalističko nezadovoljstvo otrcanim palimpsestom kultova, nego destruirajući stvarnost koju je imao pred sobom.(11)

U novije doba, kritičari Muhammeda b. Abdulvehaba, njemu i njegovom pokretu, osim „nazadnosti“, pokušavaju prišiti i etiketu radikalizma i terorizma.

Međutim, današnji ekstremisti i njihovi postupci jednostavno moraju biti objašnjeni u kontekstu moderne politike, a ne kao izdanak islama ili vehabijskog pokreta. Prikazati Ibn Abdulvehaba kao legendarnog učitelja „nasilnog“ političkog pokreta koji je inspirisao današnje nasilje i netrpeljivost među savremenim ekstremistima nije toliko korisno jer zamagljuje historiju vehabijskog pokreta više nego objašnjavanje njega ili njegovog odnosa s današnjim radikalnim pokretima. Poenta nije u osporavanju fanatizma ili nasilja bilo kojeg od ovih pokreta, već pokušati shvatiti njihove nasilne akcije, ne kao nešto fiksno ili neizbježno, već kao rezultat historijskih dešavanja i društvenih i političkih snaga.(12)

Reformatorske ideje Muhammeda b. Abdulvehaba nisu težile ponavljanju prošlosti ili kopiranju starih ideja već koherenciji tekstova, dokaza i prakse. Stoga, za svako ozbiljno proučavanje ili kritiku (pokreta) Muhammeda b. Abdulvehaba, neophodno je njegov život i djelo sagledati u historijskom kontekstu, u političkim, društvenim i ekonomskim uslovima tog doba. Evaluirati bilo kakve društvene pojave, ideje ili ličnosti iz povijesti islama, otrgnute iz vremenskog i društveno-političkog konteksta, nije valjano niti s naučnog niti s moralnog aspekta.

Upravo zbog toga, prijevod ovog iscrpnog istraživačkog rada na bosanski jezik predstavlja prvi ozbiljan korak u tom smjeru.

Riječ urednika: Resul Mehmedović

Tuzla, 15. novembar 2019.

Bilješke:

1) Roger Garaudy, Živi islam, Sarajevo, El-Kalem, 2000., str. 59.

2) Dr. Ahmed Smajlović u predgovoru brošure: Muhammed b. Abdulvehab, Tri temelja, Sarajevo, Starješinstvo Islamske zajednice u SR BiH, 1977., str. 4.

3) Enes Karić; Nusret Čančar, Islamski fundamentalizam – šta je to?, Sarajevo, Mešihat IZ u BiH, 1990., str. 107.

4) Abigail Green; Vincent Viaene, Religious Internationals in the Modern World – Globalization and Faith Communities since 1750, London, Palgrave Macmillan, 2012., str. 150. 

5) U predgovoru brošure: Muhammed b. Abdulvehab, Tri temelja, Sarajevo, Starješinstvo Islamske zajednice u SR BiH, 1977., str. 4.

6) Qur’an, 39:3

7) Qur’an, 10:18

8) Mian Mohammad Sharif, Historija islamske filozofije, tom II, str. 429-432.

9) Safvet Halilović, Islam i Zapad u perspektivi Muhammeda Asada, Sarajevo, Dobra Knjiga, 2013., str. 78.

10) Enes Karić; Nusret Čančar, Islamski fundamentalizam – šta je to?, Sarajevo, Mešihat IZ u BiH, 1990., str. 107.

11) Mian Mohammad Sharif, Historija islamske filozofije, tom II, str. 429-432.

12) Samira Haj, Reconfiguring Islamic Tradition: Reform, Rationality, and Modernity, Stanford, Stanford University Press, 2008., str. 37-38.