Veličanstven primjer kako je neprijatelj nadmudrio Halida b. Velida

U vrijeme Ebu Bekra, prvog halife muslimana nakon Poslanika, alejhi salatu ve selam, desilo sa nekoliko pobuna protiv tadašnje zajednice muslimana. Ebu Bekr, r.a., je pravovremeno reagova i poslao Halida b. Velida, najvećeg vojskovođu muslimana, kako bi smirio situaciju i obračunao se sa odmetnicim. „Halid b. Velid je poveo ekspediciju protiv Musejleme i plemena Benu Haniifa. Mjesecima su vođene bitke na velikim dijelovima Arabije, a glavna i odlučujuća bitka bila je Halidova pobjeda na Akrabi 633. godine, nakon što su Benu Hanifa slomljeni, a „lažni poslanik“ Musejlema ubijen…“[i]

Tokom Halidove ekspedicije i ratnih pohoda, dogodio se jedan zanimljiv događaj, koji pokazuje domišljatost neprijatelja, a na kraju, veličinu i snagu date riječi, koje su se muslimani držali, unatoč činjenici da su prevareni.

Naime, nakon što su vođe odmetnika ubijene, „spasio se jedino Mudžaa. Okovan u željezo, hodao je pored Halida i identifikovao poginule odmetničke komandante. Osim iz ovog razloga, Halid ga je proveo po bojnom polju da osjeti potpuni poraz Benu Hanife. Stanje muslimanske vojske je takođe bilo užasno. Bitka je uzela težak danak. U tom trenutku muslimani nisu bili u stanju ni odbraniti se, a o borbi nije moglo biti ni govora. Halid je bio zadovojan ishodom bitke.

Musejleme je ubijen, njegova vojska je potpuno uništena. Halidovo srce je treptalo u zadovoljstvu. Ali, Mudžaa je to uskoro pokvario.

– Pobijedio si Halide. Ali, borio si se sa malim dijelom Benu Hanife koji je Musejleme brzo sakupio. Glavnina vojske je još uvijek u tvrđavi Jemame.

– Allah te prokleo. Šta to pričaš? – buljio je u njega Halid.

– Da, tako je. Preporučujem ti da prihvatiš njihovu mirnu predaju.

Postavi uslove i ja ću otići u tvrđavu i uvjeriti ih da polože oružje – nastavi Mudžaa. Halid je znao da nema nikakvih šansi sa vojskom koja je u stanju u kakvom je bila njegova, pa je prihvatio ovaj prijedlog. Uslovi predaje su utvrđeni. Muslimani će uzeti svo zlato, sablje, naoružanje i konje u Jemami i odvest će pola stanovništva u roblje. Mudžaa je oslobođen okova. Dajući riječ da će se vratiti, otišao je u utvrdu. Nakon nekog vremena, Mudžaa se vratio odmahujući glavom:

– Nisu pristali. Spremni su na borbu. Okrenuli su se protiv mene. Možeš ih sada napasti.

Zatim je Halid otišao da lično pogleda utvrdu. Ostavio je vojsku da pokopa poginule i pokupi plijen, a on se sa jednim odredom zaputio ka tvrđavi Jemame. S njim je bio i Mudžaa. Kad su stigli do sjevernih zidina tvrđave, Halid je zastao začuđen. Grudobrani na zidinama su bili načičkani ratnicima na kojima se presijevalo oružje i oprema. Ko bi mogao ratovati protiv odmorne vojske koja je ovako utvrdena? Njegovi ljudi sigurno nisu bili sposobni za tako nešto.

– Možda bi oni pristali na mir, ako im obećaš da nikog nećeš zarobiti. Zlato, oružje, opremu i konje možeš dobiti – predloži Mudžaa.

– Da li bi oni pristali na to? – upita Halid.

– Ja sam im to već predlagao, ali nisu ništa rekli na to. Halid je popustio koliko je mogao i dalje nije htio.

– Dajem vam tri dana. Ako se vrata do tad ne otvore, ja ću napasti. A tada nema nikakvih uslova.

Mudžaa je ponovo otišao u tvrđavu. Ovoga puta se vratio nasmijan.

– Pristali su – reče radosni Mudžaa.[ii]

Ugovor je sačinjen. Potpisao ga je Halid kao predstavnik muslimana i Mudžaa kao predstavnik Benu Hanife. Mudžaa se vratio u tvrđavu i vrata su se uskoro otvorila. Halid sa svojim odredom odmah ujaha unutra. Pogled mu je lutao po tvrđavi u potrazi za naoružanim ratnicima. Ali gdje god bi pogledao, vidio je samo žene, djecu i starce. Pozvao je Mudžau i upitao:

– Gdje su ratnici koje sam vidio?

– To su ratnici koje si vidio. Kad sam ušao u tvrđavu, obukao sam ih u oklope, dao im oružje i postavio ih na zidine. Nema nikakvih ratnika – reče Mudžaa pokazujući na žene.

– Mudžaa, prevario si me – reče Halid ljutito.

– Ovo je moj narod. Nisam mogao drugačije postupiti – bio je Mudžain odgovor.

Da nije bilo ugovora, Halid bi Mudžau raskomadao golim rukama. Ali, ugovor je potpisan, a njegove odredbe se moraju poštovati. Svi pripadnici Benu Hanife koji su bili u gradu sada su bili sigurni. Ubrzo su izašli iz grada i slobodno se kretali. Dan ili dva kasnije, stiglo je pismo od halife, koji nije znao sve detalje oko samog kraja bitke. U pismu je naredio Halidu da ubije sve odmetnike iz plemena Benu Hanife.[iii] Halid mu je uzvratio pismom u kome ga obavještava da naređenje ne može biti izvršeno zbog ugovora koji je potpisao.“[iv]

Piše: Resul S. Mehmedović

Bilješke:

[i] J.J. Saunders, A History of Medieval islam, Taylor & Francis e-Library, London&New York, 2002., str. 41.

[ii] Taberi, 2/51 5-5177; EI-Belazuri, 99- 100.

[iii] Zbog moguće zabune i nejasnoće izjave, potrebno je naglasiti da halifa Ebu Bekr nije mislio na egzekuciju civilnog stanovništva, jer islam izričito zabranjuje ubijanje civila. Naredba je obuhvatala obračun sa onima, koji su učestvovali u pobuni i ratnim pohodima protiv muslimana i preostalim odmetnicima koji su lutali pustinjom i sa kojima je obračun tek trebao da uslijedi u narednim bitkama.

[iv] Agha Ibrahim Akram, Halid b. Velid, str. 221-222.