Venecuela: Uspon i pad petrodržave

Venecuela, u kojoj se nalaze najveće svjetske rezerve nafte, predmet je studije o opasnosti od petrodržavnosti. Od njenog otkrića 1920-ih, nafta je povezla Venecuelu ka uzbudljivoj, ali opasnoj vožnji munjevitog ekonomskog rasta koji prati isto tako munjevit sunovrat, koji može poslužiti kao lekcija za druge države bogate resursima. Decenije lošeg upravljanja dovele su do ekonomske i političke propasti zemlju koja je nekada bila jedna od najnaprednijih zemalja Latinske Amerike. Ako Venecuela želi da izađe iz ambisa, eksperti kažu da vlada mora da uspostavi mehanizme koji će podstaći produktivno ulaganje ogromnih naftnih prihoda koje ova zemlja ima.

ŠTA JE PETRODRŽAVA?

Petrodržava je neformalni izraz koji se koristi za opisivanje zemlje sa nekoliko međusobno povezanih atributa:

1) državni prihodi duboko zavise od izvoza nafte i prirodnog gasa,

2) ekonomska i politička moć visoko je koncentrisana u rukama manjinske elite, i

3) političke institucije su slabe i neodgovorne, a korupcija je široko rasprostranjena.

Zemlje koje se često opisuju kao petrodržave su: Alžir, Kamerun, Čad, Ekvador, Indonezija, Iran, Libija, Meksiko, Nigerija, Oman, Katar, Rusija, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Venecuela.

ŠTA SE KRIJE IZA PETRODRŽAVNOG OBRASCA? 

Smatra se da su petrodržave ranjive na ono što ekonomisti nazivaju holandskom bolešću [PDF], što je termin koji je nastao tokom 1970-ih nakon što je Holandija otkrila prirodni gas u Sjevernom moru.

Zemlja pogođena resursom privlači veliki priliv stranog kapitala, što dovodi do povećanja vrijednosti domaće valute i poticaja za uvoz koji je sada relativno jeftiniji. To uveliko usporava rad i kapital drugih ekonomskih sektora, kao što su poljoprivreda i proizvodnja, za koje ekonomisti kažu da su mnogo važniji za rast i konkurentnost. Kada ova radno intenzivna izvozna industrija uspori, nezaposlenost bi se mogla povećati, a zemlja bi mogla razviti nezdravu zavisnost od izvoza prirodnih resursa. U ekstremnim slučajevima, petrodržave se odriču lokalne proizvodnje nafte i umjesto toga većinu svog naftnog bogatstva dobijaju visokim porezima na strane eksploatere. Tako ekonomije petrodržava ostaju veoma ranjive na nepredvidive promjene globalnih cijena energije i odliva kapitala.

Takozvano prokletstvo resursa također uzima danak na upravljanje. Pošto petrodržave više zavise od prihoda od izvoza, a manje od poreza, često postoje slabe veze između vlade i njenih građana. Period ekonomskog rasta može pogoršati probleme. “Većina petrodržava postale su zavisne od nafte tokom, ili neposredno nakon uspostave demokratije, državnih institucija, nezavisne državne službe i privatnog sektora i vladavine zakona”, kaže Terry Karl, profesor političkih nauka na Stanford univerzitetu i autor knjige The Paradox of Plenty (Paradoks obilja), knjige o dinamici petrodržava. Lideri mogu iskoristiti bogatstvo zemlje za potiskivanje ili zavjere protiv političke opozicije.

KAKO SE VENECUELA UKLAPA U TU KATEGORIJU?

Venecuela je arhetip neuspjele petrodržave, kažu stručnjaci. Nafta i dalje igra dominantnu ulogu u bogatstvu zemlje više od jednog stoljeća nakon što je otkrivena početkom 20. stoljeća. Posljednji pad cijena nafte – s više od 100 dolara po barelu u 2014. na najnižu razinu ispod 30 dolara po barelu početkom 2016. godine – usisao je Venecuelu u ekonomsku i političku spiralu, od koje će trebati decenije da se oporavi.

Nekoliko sumornih indikatora kazuje priču.

Naftna zavisnost. Prodaja nafte čini 98% prihoda od izvoza i čak 50% bruto domaćeg proizvoda (BDP).

Pad proizvodnje. Proizvodnja nafte decenijama pada, dostižući novi najniži nivo 2018. godine.

Spiralna ekonomija. U 2018, BDP se smanjio za dvocifrene cifre već treću godinu zaredom.

Visoki dug. Venecuela je izgubila milijarde dolara u isplatama zbog neispunjenja obaveza krajem 2017. godine.

Hiperinflacija. Godišnja inflacija popela se na više od 80.000%.

Rastuća autokratija. Predsjednik Nicolas Maduro prekršio je osnovne principe demokratije da bi zadržao vlast.

Sve zajedno, ovo je izazvalo očajavaću humanitarnu krizu, s ozbiljnim nedostatkom osnovnih namirnica, poput hrane i medicinskog materijala. Venecuelanci su u 2017. izgubili u prosjeku 11 kilograma tjelesne težine. Devet od deset ih živi u siromaštvu. Otprilike, svako deseti je pobjegao iz zemlje.

KAKO JE VENECUELA DOŠLA DO TOGA?

Niz ekonomskih i političkih prekretnica obilježio je put Venecuele kao petrodržave.

Otkrivanje nafte. Godine 1922., geolog Royal Dutch Shella, u La Rosi, polju u bazenu Marakaibo, udarili su na naftu koja je eksplodirala u tada izvanrednoj stopi od 100.000 barela dnevno. U narednih nekoliko godina, više od stotinu stranih kompanija proizvodilo je naftu, uz podršku diktatora generala Juana Vicentea Gomeza (1908-1935). Godišnja proizvodnja eksplodirala je tokom 1920-ih, sa nešto malo preko 1.000.000 barela na 137.000.000, čineći Venecuelu drugom, odmah iza SAD-a u ukupnoj proizvodnji 1929. godine. Do Gomezove smrti 1935., holandske bolesti su se proširile, venecuelanski bolivar je skočio, a nafta je zasjenila druge sektore i počela da čini 90% izvoza.

Povrat nafte. 1930-ih godina prošlog stoljeća, samo tri strane kompanije – Royal Dutch Shell, Gulf i Standard Oil – kontrolisale su 98% venecuelanskog tržišta nafte. Gomezovi nasljednici pokušali su da reformišu naftni sektor kako bi usmjerili sredstva u državnu kasu. Zakon o ugljovodonicima iz 1943. bio je prvi korak u tom pravcu, zahtijevajući od stranih kompanija da pola svoje naftne dobiti daju državi. U roku od pet godina, državni prihodi su se povećali za šest puta.

Punto Fijo pakt. Godine 1958., nakon niza vojnih diktatura, Venecuela je izabrala svoju prvu stabilnu demokratsku vladu. Te godine, tri glavne političke partije Venecuele potpisale su pakt Punto Fijo, kojim je garantovano da će državni poslovi i, posebno, naftne rente biti raspodijeljeni trima stranama srazmjerno rezultatima glasanja. Dok je pakt težio da se zaštiti od diktature i uvede demokratsku stabilnost, osigurao je da se profit od nafte koncentriše u državi.

OPEC. Venecuela se pridružila Iranu, Iraku, Kuvajtu i Saudijskoj Arabiji kao član-osnivač Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC) 1960. godine. Kroz kartel, koji će kasnije uključivati Katar, Indoneziju, Libiju, Ujedinjene Arapske Emirate, Alžir, Nigeriju, Ekvador, Gabon, Angolu, Ekvatorijalnu Gvineju i Republiku Kongo, najveći svjetski proizvođači, koordinirali su cijene i dali državama veću kontrolu nad svojim nacionalnim industrijama. Iste godine, Venecuela je uspostavila svoju prvu državnu naftnu kompaniju i povećala porez na naftne kompanije na 65% od profita [PDF].

Bum iz 1970-ih. Godine 1973., petomjesečni OPEC-ov embargo na zemlje koje podržavaju Izrael u ratu Jom Kippur učetvorostručio je cijene nafte i učinio Venecuelu zemljom s najvišim dohotkom po glavi stanovnika u Latinskoj Americi. Tokom dvije godine, pukom srećom dodali su 10 milijardi dolara državnoj blagajni, ustupivši prostora neobuzdanoj korupciji i lošem upravljanju. Analitičari procjenjuju da je samo u periodu od 1972. do 1997. godine pronevjereno 100 milijardi dolara.

PDVSA. Godine 1976., usred naftnog buma, predsjednik Carlos Andres Perez nacionalizirao je naftnu industriju, stvarajući državnu Petroleos de Venezuela, S.A. (PDVSA) kako bi nadgledao sva istraživanja, proizvodnju, preradu i izvoz nafte. Perez je dozvolio PDVSA da sarađuje sa stranim naftnim kompanijama sve dok je držao 60% kapitala u zajedničkim poduhvatima i, kritički, strukturirao kompaniju da posluje kao biznis sa minimalnom vladinom regulativom.

Nafta iz 1980-ih. Kako su se globalne cijene nafte u 1980-im naglo smanjile, ekonomija Venecuele se smanjila i inflacija je porasla; u isto vreme, prikupila je veliki vanjski dug kupujući strane rafinerije, kao što je Citgo u Sjedinjenim Američkim Državama. Godine 1989., Perez – reizabran nekoliko mjeseci ranije – pokrenuo je fiskalni paket štednje kao dio finansijske pomoći Međunarodnog monetarnog fonda (MMF). Mjere su izazvale smrtonosne nemire. Godine 1992., Hugo Chavez, vojni oficir, pokrenuo je neuspeli udar i stekavši nacionalnu slavu.

CHAVEZOVA ERA (1958-2013)

Chavezova bolivarska revolucija. Chavez je izabran za predsjednika 1998. godine zahvaljujući socijalističkoj platformi, obećavajući da će iskoristiti ogromno naftno bogatstvo Venecuele da smanji siromaštvo i nejednakost. Dok je njegova skupa Bolivarska misija proširila socijalne usluge i smanjila siromaštvo za 20%, on je također poduzeo nekoliko koraka koji su ubrzali dugotrajan pad proizvodnje nafte u zemlji, koji je dostigao vrhunac krajem devedesetih i početkom 2000-ih. Njegova odluka da otpusti hiljade iskusnih radnika PDVSA koji su učestvovali u industrijskom štrajku u periodu 2002-2003. osiromašili su kompaniju važnom tehničkom ekspertizom. Počev od 2005. godine, Chavez je obezbijedio subvencioniranu naftu za nekoliko zemalja u regionu, uključujući Kubu, kroz savez poznat kao Petrocaribe. Tokom Chavezovog predsjedavanja, koje je trajalo do 2013. godine, strateške rezerve nafte smanjivale su se, a državni dug udvostručio [PDF].

Chavez je također iskoristio svoju popularnost među radničkom klasom kako bi proširio ovlasti predsjedništva i okrenuo zemlju ka autoritarizmu: on je prekinuo granice mandata, efektivno preuzeo kontrolu nad Vrhovnim sudom, maltretirao štampu, zatvorio nezavisne medije i nacionalizirao stotine privatnih preduzeća i imovine u stranom vlasništvu, kao što su naftni projekti koje vode ExxonMobil i ConocoPhillips. Reforme su otvorile put Maduru da uspostavi diktaturu godinama nakon Chavezove smrti.

Pad u diktaturu. Sredinom 2014. godine došlo je do pada globalnih cijena nafte, a venecuelanska ekonomija ušla je u slobodni pad. Dok su nemiri ključali, Maduro je učvrstio vlast kroz političku represiju, cenzuru i izbornu manipulaciju. U 2017. godini, vlada je izdala neograničenu zabranu svih protesta, zatvaranja političkih protivnika i raspuštanje Narodne skupštine. U maju 2018. Maduro je osigurao reizbor u trci koju su Sjedinjene Američke Države i druge sile osudile kao nepoštene i nedemokratske.

POSTOJI LI SPAS OD NAFTNOG PROKLETSTVA?

Zemlja koja otkrije resurs nakon što je formirala snažne demokratske institucije obično ima veće šanse da izbjegne prokletstvo resursa, kažu analitičari. Na primjer, jake institucije u Norveškoj pomogle su zemlji da uživa stabilan ekonomski rast od šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada su ogromne rezerve nafte otkrivene u Sjevernom moru, piše Karl u svojoj knjizi. Danas nafta čini 22% BDP-a zemlje i preko 80% njenog izvoza. Snažne demokratije sa nezavisnom štampom i pravosuđem pomažu da se ograniče klasični problemi petrodržava tako što će vlade i energetska preduzeća biti odgovorni.

Ako se zemlja dograbi nafte ili drugog resursa prije nego što razvije svoju državnu infrastrukturu, prokletstvo je mnogo teže izbjeći. Međutim, postoje korektivne mjere koje zemlje s niskim prihodima i zemlje u razvoju mogu probati pod uslovom da su voljne. Na primjer, sveobuhvatni cilj vlade bi trebao biti da se prihodi od nafte koriste na odgovoran način “za finansiranje izdataka javnih dobara koja služe kao platforma za privatne investicije i dugoročni rast”, kaže Jeffrey Sachs sa Columbia univerziteta, stručnjak za ekonomska pitanja razvoj. To se može učiniti finansijski, sa širokim ulaganjem u međunarodnu imovinu, ili fizički, izgradnjom infrastrukture i edukacijom radnika. Transparentnost je od suštinskog značaja za sve ovo, kaže Sachs.

Mnoge zemlje su osnovale suverene fondove (SWF) kako bi upravljale investiranjem prihoda iz njihovih bogatih resursa. Fondovi (SWF) u nekih pedeset zemalja prikupili su više od 7 biliona dolara u 2018. godini. Analitičari predviđaju da će globalni prelazak sa fosilnih goriva na obnovljive izvore energije, kao što su solarna energija ili vjetar, primorati petrodržave kao što je Venecuela da diversifikuju svoje ekonomije.

Piše: Rocio Cara Labrador (CFR)

S engleskog preveo: Resul Mehmedović