Više je Bošnjaka bilo u Titovim partizanima nego boraca otpora u svim evropskim državama

Operacija Švarc (Schwarz-crno), poznata kao Peta ofanziva ili Bitka na Sutjesci, bila je udružena njemačko-italijanska operacija sa ciljem uništenja partizana na teritoriji Jugoslavije. Počela je 15. maja i trajala do 16. juna 1943.  godine.

U jednoj od najkrvavijih bitaka Drugog svjetskog rata od 22 hiljada i 148 partizana u 16 brigada, poginio je 7.545 boraca, dakle, trećina a ranjen je i komandant Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije Josip Broz Tito.

Sve najkrvavije bitke i ofanzive u Drugom svjetskom ratu vodile su se na tlu Bosne i Hercegovine, koja je platila daleko najveću cijenu u ljudskim životima i bila totalno razorena. Brojni evropski historičari bitku na Sutjesci nazivaju najvećom evropskom bitkom Drugog svjetskog rata.

Oko 127 hiljada vojnika i nadmoćnom silom okružili tih 22 hiljade loše naoružanih, iscrpljenih, bolesnih i gladnih partizana Narodnooslobodilčke vojske. U operaciji je učestvovalo i 300 njemačkih aviona.  

U knjizi Viktora Kučana, partizana i visokog političkog komesara, “Borci Sutjeske”, stoje brojke o mnogo čemu, pa i o tome koliko je partizana iz koje nacije i kojeg grada došlo na Sutjesku i koliko ih je poginulo u tim krvavim borbama.  

Između gotovo tristo pedeset jugoslavenskih gradova tek su dva dala četveroznamenkast broj partizana, Šibenik je dao 1.316 partizana, a poginulo je 787, a iz Splita od 1.091 partizana poginulo ih je 688. Usporedbe radi, u ofanzivi na Sutjesku je iz Beograda učestvovalo 67 boraca.

Iz regije Dalmacije bilo je 5.195 partizana, a poginulo ih je više od dvije trećine. Motiv te ogromne žrtve bio je u činjenici da je izdajnik Ante Pavelić predao njihovu Dalmaciju Musolinijevim fašistima.

Nacionalno  je u partizanima najviše bilo Srba 11.851 partizana, najvećim dijelom  iz Hrvatske i BiH, Crnogoraca je bilo 3.295, Bošnjaka 866,  Jevreja 74, Makedonaca 21 i Slovenaca 4.

Na primjer, iz 10. hercegovačke brigade poginulo je 305 boraca, od kojih 115 Srba, 94 Bošnjaka muslimana, 93 Hrvata, 2 Crnogorca i 1 Jevrej.

Borba na Sutjesci je rijetko zabilježeno herojstvo i požrtvovanje.Posebno je to važno za neke narode čija se antifašistička borba uporno i desetljećima negirala. Nažalost, ni bošnjački narod ne njeguje sjećanje na razmjere svoje antifašističke  borbe i žrtve  koje je podnio. U svijetu i susjednim državama se objavljuju knjige koje vrve od laži o Bošnjacima. Tekstovi i knjige objavljuju se u zapadnoevropskim državama i Bošnjake guraju u fašistički krug naroda, miješajući to danas sa klevetama za terorizam. To su najobičnije laži jer je Bošnjaka bilo više u Titovim partizanima nego što je bilo pripadnika pokreta otpora u svim tim državama tokom Drugog svjetskog rata. Od slavnih pokreta otpora Grčke, Norveške,  čak je i u slavljenom francuskom pokretu otpora bilo je mnogo manje boraca nego li Bošnjaka u Titovim partizanima. U Bosni znaju reći: Uračunavši  gostioničara Renea i njegovu jedinicu „Alo, alo“.

Gotovo je nepoznato da je najodlikovanija jedinica u čitavoj Titovoj partizanskoj armiji bila 16. muslimanska brigada.

Sve je to dio historije naroda koji je prve godine rata pretrpio izdaje i od partizanskog pokreta i najgori genocid od četnika. Bošnjaci su procentualno najveće žrtve u Drugom svjetskom ratu, odmah nakon stradanja jevrejskog naroda. Te se žrtve nalaze zabilježene u arhivima UN-a, ali ih i dalje lažiraju ustaški i četnički ideolozi. Čak i u tim okolnostima Bošnjaci muslimani su se brojno priključivali Titovom pokretu otpora. Njihovi intelektualci su autori Muslimanskih deklaracija protesta protiv progona i likvidacija Jevreja, Roma, Srba pa i samog bošnjačkog naroda, kojem je prijetilo totalno strebljenje u Istočnoj Bosni.

Već je bila poznata taktika Musolinijevih fašista i četnika. Italijanski vojnici bi ušli u gradove sa bošnjačkom većinom, a onda zatražili od stanovništva da preda ionako oskudno oružje, tvrdeći da će ih oni zaštititi. Tako je bilo u Foči, u Rudom, Čajniču, Rogatici, Goraždu, Višegradu… Nakon razoružanja muslimanskog stanovništva, u ranim jutarnjim satima Talijani bi napustili čaršiju, pozdravljajući se sa četnicima koji su ulazili i odmah počinjali klanje golorukog stanovništva.

Tek na Sutjesci se pred svijetom otkrilo pravo lice četnika i ustaša. Bila je dokazana njihova saradnja i zajednička borba uz njemačke naciste i italijanske fašiste. Profesor historije na Oksfordu, Villiam Deakin (Viljem Dikin), britanski major, spustio se padbranom u ratno grotlo Sutjeske i direktno se uvjerio da četnici i ustaše ratuju protiv partizana sa Nijemcima, Italijanima i ustašama.

Dikin je svjedok ranjavanja Tita, pa je uskoro četnike Draže Mihailovića u izvještajima Vladi Ujedinjenog kraljevstva nazivao zločincima i saradnicima sila Osovine. Nakon zarobljavanja četničkog komandanta Zeničkog odreda Goluba Mitrovića, zaplijenjeni su dokumenti koji dokazuju široku vojnu saradnju četnika sa ustašama, te političku Nedićevu saradnju sa Pavelićevom NDH.

Kako tad tako i od 1992. do 1995., sa drugim akterima iste velikodržavne i fašističke ideologije. I sve zlo koje stoljećima udara na Bošnjake je u proizvodnji istih laži i kleveta. Ali mogu biti ponosni jer su uvijek bili na strani antifašizma. I danas su.

Piše: Sead Omeragić (Bosna Global)

Povezani članci

Back to top button