Vjekoslav Domljan: BiH KASNI DVIJE I PO REVOLUCIJE
„Za stado svakako nije dobro da mu je pastir ovca“ (von Goethe)
Nešto prije prvih poslijeratnih izbora u BiH ušetao je usred bijela dana čovjek u banku u Pittsburgu, uperio pištolj u blagajnika i zatražio novac. No, već prije ponoći policija je pokucala na vrata McArthura Wheelera i optužila ga da je taj dan opljačkao dvije banke. Čovjek nije mogao vjerovati da je otkriven, jer je, kako kaže, “nosio đus”. A policija nije mogla vjerovati da on u to vjeruje.
Inspirirani čovjekom koji je mislio da će njegovo lice premazano sokom od limuna biti nevidljivo, kao što je nevidljiv tekst pisan limunovim sokom dok nije izložen toploti, profesor David Dunning i njegov tadašnji postdiplomac Justin Kruger su, nakon eksperimenta koji se proveli, 1999. napisali znanstveni rad „Nesposobni i nesvjesni toga: kako neprepoznavanje vlastite nesposobnosti vodi vlastitom precjenjivanju.“
U znak priznanja Dunningu i Krugeru, termin Dunning-Krugerov efekt opisuje sklonost ljudi ispodprosječnih sposobnosti da se smatraju sposobnijim no što jesu a da ljude oko sebe smatraju manje sposobnim no što oni jesu. Adolfa Hitlera smatraju tipičnim predstavnikom osobe sa niskim sposobnostima koja pati od iluzije superiornosti.
No, profesor Dunning objašnjava ovih dana da u mnogim organizacijama ljudi imaju loše učinke jer ne znaju da bi mogli imati bolje učinke ili kako izgleda dobro obavljanje poslova. Ljudima nedostaje znanja za bolje obavljanje poslova, a taj put je još davno pokazao Aristotel: „Izvrsnost je postignuće ostvareno obukom i navikom.“
Puno proizvođača ‘voštanih svijeća’
Kad igrate bunker 90 minuta utakmice, sigurno nećete pobijediti. Neizvjesno je jedino hoćete li izgubiti. No, kad utakmica traje neodređeno vrijeme, kad-tad ćete izgubiti. A pobijediti nećete nikada, jer je samo jedan način da se pobijedi: preći na protivničku polovicu i postići pogodak. Naravno, ne smije se srljati, jer se može primiti pogodak iz kontranapada. Treba imati snage, pameti i smjelosti za svladavanje protivnika.
Tako je i sa zatvorenom ekonomijom. Ako stalno kupuje domaće, tj. ako stalno igra bunker, izgubiće utakmicu. Ako izvozi domaće, ima šansu dobiti utakmicu. Primjer je Kina kad je odlučila da iziđe iz stoljećima zatvorene ekonomiju opasane čak i zidinama.
Internacionalna ekonomika (koja se, radi pojednostavljenja, temelji na 2×2 modelu tj. dvije zemlje s po dva proizvoda) uči da internacionalna trgovina čini zemlje bogatijim. Kad zemlje trguju, imaju koristi od toga. Imaće veći dohodak u odnosu na to da ne trguju.
Primjerice, Ivica i Marica su cimeri. Ivica bolje kuha, a Marica bolje čisti. Ako Ivica kuha za oboje, a Marica čisti za oboje, oboje će biti na dobitku u odnosu da svako za sebe kuha i čisti. Brže će završiti kućne poslove i imati više vremena za sebe.
Isto je s ekonomijama samo što se kod njih dobit mjeri u većem narodnom kolaču tj. bruto domaćem proizvodu. Ono što ljudi brkaju su apsolutne i relativne komparativne prednosti. Ivica može biti bolji od Marice i u kuhanju i u čišćenju (apsolutna prednost) ali to nije dovoljan niti nužan uvjet za relativnu komparativnu prednost kao uvjeta za vršenje trgovine između Ivice i Marice. Ono što je bitno jest odnos utrošaka vremena na čišćenje i kuhanje kod Ivice spram odnosa utroška vremena na čišćenje i kuhanje kod Marice.
Konkurentna prednost ovisi ne samo o produktivnost u proizvodnji roba neke zemlje nego i o odnosu plaća uposlenika u toj zemlji u odnosu na plaće uposlenika u drugoj zemlji. A plaća uposlenika u proizvodnji neke robe u nekoj zemlji ovisi o produktivnosti i plaćama vezanim za proizvodnju drugih roba u toj zemlji.
Zamislimo da zemljotres sravni sa zemljom sve ekonomije svijeta osim dvije: najbogatiju i najsiromašniju. Bili se one zatvorile tj. bili bile autarkične ili bi trgovale? Bi li Norveška i Malavi sa svojih 103,630 odnosno 250 dolara po stanovniku trgovali? I u slučaju da počnu trgovati bili Norveška uništila Malavi razvijenom tehnologijom ili bi Malavi uništio Norvešku niskim plaćama?
Šta bi bilo, kazao je Ricardo još prije 200 godina tj. 1817. teorijom komparativnih prednosti. Teorija je neporecivo tačna i netrivijalna, ali ne i očigledna, čak i inteligentnim ljudima i onda kad im se objasni. A da se ne govori o populistima koji zarad dolaska na vlast svjesno pričaju o štetnim posljedicama vanjske trgovine po njihove zemlje. Nema dileme da zemlje mogu ostvariti dobitke od vanjske trgovine, kao što nema dileme ni oko toga da ti dobici ne moraju priticati svim građanima odnosne zemlje nego isključivo nekim društvenim grupama te zemlje. I onda se zbog neadekvatne raspodjele dohotka ili neadekvatne porezne politike zemlje krivi međunarodna trgovina odnosno specifično Kina, Meksiko i sl.
U globalno vodećem udžbeniku internacionalne ekonomike, Krugmanovom, stoji da će nerazvijena zemlja (Kolumbija) i razvijena zemlja (SAD) trgovati, razmjenjivati ruže za kompjutere. Efikasnije je proizvoditi ruže u Kolumbiji a u SAD kompjutere (kad se uporedi šta treba uložiti u proizvodnju ruža s onim šta treba uložiti u proizvodnju kompjutera u Kolumbiji spram onoga šta treba uložiti u proizvodnju ruža i kompjutera u SAD). Specijalizacija, utemeljena na komparativnim prednostima, i internacionalna trgovina povećavaju blagostanje obje zemlje tj. ekonomiju svijeta (koja se u ovom slučaju sastoji od dvije zemlje).
Malavi i Norveška će stoga trgovati. Malavi će trgovati duhan za norvešku naftu. To su vodeći izvozni proizvodi tih zemalja koje ih svrstavaju u deset globalno vodećih izvoznika duhana odnosno nafte. Načela po kojima trguju zemlje razliku je od načela po kojima trguju firme – i to je ono što zbunjuje. Stoga neupućene začuđuje da četiri petine bh. izvoza odlazi u razvijene zemlje svijeta, dvije trećine u ‘bogate zemlje’ tj. članice OECD, pri čemu BiH izvozi u svaku od tih 35 zemalja te trećina u najbogatije zemlje svijeta (G-7 zemlje).
Pa gdje je zapelo u BiH? Zapelo je u nedostatku izvozljivih dobara. BiH ima nizak izvoz jer ima malo izvozljivih dobara. Iako su suvremene ekonomije uslužne, jer u ukupnoj proizvodnji dominira proizvodnja usluga, u internacionalnoj trgovini se trguje robama. Od ukupnog globalnog izvoza roba i usluga, na izvoz roba otpada četiri petine, a na izvoz usluga preostala petina. Ko nema izvozljivih roba, ispada iz internacionalne trgovine i internacionalnih tržišta kapitala.
Zamislite zemlju koja proizvodi samo voštane svijeće. U međuvremenu je svijet izmislio lampu-gaznjaču, pa sijalicu itd. I kome prodavati voštane svijeće (koliko god bile dobre tehnologije i vještine i niske plaće) i osigurati uvoz potrebnih dobara. Može ih se jedino pojesti, kako bi kazao profesor W. Buiter, kad je to jedini proizvod, a od nečega se ipak mora živjeti.
Izvoz po stanovniku BiH je desetak puta niži od izvoza po stanovniku Slovenije, Slovačke i Češke. Kod BiH udio izvoza u bruto domaćem proizvodu (BDP) iznosi svega trećinu BDP dok udio uvoza iznosi skoro 60% BDP. Kod BiH je izvoz skoro dvostruko niži od prosjeka europskih i tranzicijskih zemalja. Prosjeci za europske i tranzicijske zemlje su 54% kod izvoza i 57% kod uvoza. Normalno je koliko izvoza, toliko i uvoza. Nenormalno i neodrživo je da uvoz bude skoro dva puta veći od izvoza.
Da je tako, u BiH bi se uvidilo odmah kad bi doznake iz inozemstva spale na nulu. Stoga, hvala poduzetnicima podzemne ekonomije koji ostvaruju polovicu tih doznaka. A to će trajati neko vrijeme, kao što je trajalo u Italiji poslije Drugog svjetskog rata, i kao što traje sada ne samo kod BiH, nego i kod Kosova i Albanija – dok neko negdje daleko ne odluči presjeći tokove tih ‘globalnih lanaca vrijednosti’ u kojima su BiH, Kosovo, Albanija itd. tek karike.
Da je ovo neporecivo tačno, može se uvjeriti uvidom u zvaničnu statistiku vanjske trgovine. Prema zadnjim raspoloživim podacima (2014.) 1.2 mlrd US$ robe je napustilo Hrvatsku (po hrvatskim papirima), a u BiH ušlo 0.9 mlrd. US$ (po bh. papirima). Dakle, 300 mln US$ je “isparilo”. Isto je i sa Srbijom (300 mln US$). I skoro isto sa Slovenijom (250 mln US$). Na to se treba još dodati razlike onog što je izašlo iz BiH i ušlo u Hrvatsku, Srbiju, Sloveniju, Tursku itd. Dakle, ako se prikopčate na UNCOMTRADE ili WTO bazu podatka, uvjerićete se je li ovo tačno.
Pošto nema politike produktivnosti koje bi otklanjale vanjskotrgovinske deficite, koji se javljaju od 1995. pa do danas, javlja se odliv kapitala u inozemstvo. Neto odliv kapitala (a to je ono što BiH ulaže u inozemstvo minus ono što inozemstvo ulaže u BiH) iznosi -54% BDP. A crvena lampa se pali na -35% BDP. Srećom taj odliv kapitala se ne financira samo kreditima nego i devizama koje potiču iz nekreditnih izvora (doznake podzemne ekonomije, penzionera i dijaspore, inozemne izravne i portfolio investicije, plaće i honorari bh. radnika naplaćeni u devizama i sl.).
Proizvodima i izvozimo
Tijekom tri decenije poslije Drugog svjetskog rata politika mnogih zemlja u razvoju bila je usmjerena na razvoj industrije, čiji se razvoj štitio carinama, uvoznim kvotama i sl. i podupirao izvoznim subvencijama.
No, početkom 1970-tih razvile su se snažne kritike tog pristupa, a koncem 1980-tih postalo je dominirajuće gledište da vanjska trgovina treba biti slobodna. U BiH su to shvatili bukvalno, pa nije čudno da se u situaciji kad svatko može svašta uvoziti u BiH, rađaju autarkične akcije poput ‘kupujmo domaće’.
Neporecivo je da se protekcionistička politika provodila u nizu G-7 zemalja (npr. u SAD u 19. stoljeću i u Japanu do 1970-tih). No, njeni zagovornici su predočili svega dva argumenta za podupiranje svojih gledišta. Prema njima, (1) tržište ne osigurava razvoj mlade industrije i stoga država treba štititi njen razvoj (nema kapitala za financiranje razvoja nastajućih industrija, pošto su financijska tržišta nerazvijena) i (2) što je korist za društvo od uvođenja industrije tj. socijalna korist veća od koristi za industriju tj. privatne koristi dok teret uvođenja pada na industriju, pa država treba poduprijeti industriju i ‘peglati’ razliku privatnih i socijalnih koristi.
Ispostavilo se već početkom 1960-tih da argument zaštite mlade industrije nema onu univerzalnost kako su mnogi zamišljali. Troškovi zaštite su u nekim zemljama Latinske Amerike i Južne Azije bili ekvivalentni visini carinske stope od 200 i više posto, a cijene odnosnih industrijskih proizvoda bile 3-4 puta više od inozemnih proizvoda koje su supstituirali. Stoga se u nekim zemljama već početkom 1960-tih počinju javljati kritike i preusmjeravanje politika na otklanjanje šteta koje su nastale provođenjem politika supstitucije uvoza 1950-tih.
Prema argumentu mlade industrije, treba ju štititi dok ne postigne ekonomiju obima i ne postane internacionalno konkurentna. Jasno, ekonomija obima se ne može postići na malom tuzemnom tržišta i povećanje obima prodaje na njemu može se postizati samo snažnim snižavanjem prodajne cijene. No, tuzemno tržište nije samo malo, nego i neelastično. Teško se može postići podudarnost prodaja i kupovina na tako malom tržištu. Što tuzemni kupci primjerice u BiH žele (kafa, mobiteli, banane, automobili, nafta itd.) uveliko se razlikuje od onoga što tuzemni proizvođači nude na efikasan način (automobilska sjedala, željezni i drveni trupci itd.) kako zbog klimatskih razloga tako i zbog uspostavljenih obrazaca proizvodnje.
Stoga je industrijalizacija utemeljena na supstituciju uvoza uveliko kritizirana. Koncem 1980-tih kritika je postala široko prihvaćena i od kreatora politika. Brojke su pokazale da liberalne zemlje imaju višu stopu ekonomskog rasta od protekcionističkih zemalja. Stoga je jedan broj nerazvijenih zemalja smanjio carinske stope i uklonio uvozne kvote i druga ograničenja. Udio prihoda od carina u ukupnim poreznim prihodima globalne ekonomije smanjio se tijekom zadnjih četvrt stoljeća s trećine na desetinu ukupnih poreznih prihoda. Došlo je do snažnog povećanja stope izvoza (mjerno udjelom izvoza u dohotku) i udjela industrijskih proizvoda u ukupnom izvozu nerazvijenih zemalja. Od konca 1970-tih udio izvoza industrijskih proizvoda nadmašuje udio poljoprivrednih proizvoda koji je zadnjih godina pao ispod desetine ukupnog izvoza tih zemalja.
No, od stotinjak zemalja koje su 1960. bile zemlje srednjeg dohotka, svega ih je desetak provelo rapidnu industrijalizaciju i postalo zemljama visokog dohotka u razdoblju od pola stoljeća. To su postigle izvozno orijentiranim razvojem tj. iskorištavanjem globalne tražnje, odnosno plasiranjem proizvoda na dubokom, širokom i elastičnom tržište za njihove proizvode. Primjerice, četiri „mala tigra“ (Hong Kong, J. Koreja, Tajvan i Singapur) enormno su povećala izvoz industrijskih proizvoda. Južna Koreja je, mjereno US$ iz 2010, izvozila 0.3 mlrd. 1960. a 0.7 triliona 2015. Tuzemna tržišta to nisu mogla osigurati. Kad je J. Koreja slijedila strategiju supstitucije uvoza 1950-tih imala je stopu ekonomskog rasta 2-3% godišnje, kao što BiH ima sada, a kad je početkom 1960-tih prešla na strategiju ‘izvozimo domaće’, stopa ekonomskog rasta skočila je na preko 7% godišnje preko 25 godina – i zemlja je postala ekonomsko čudo (vidi sliku 1).
Slika 1: Izvoz roba i usluga; BiH, Slovačka, J. Koreja, 1960-2015 (u US$ 2010)
Bunkerom protiv globalucionara
Početkom 1950-tih ‘velika šestorka’: Alcoa (SAD), Alcan (Kanada/SAD), Reynolds (SAD), Kaiser (SAD), Pechiney (Francuska) i Alusuisse (Švicarska) kontrolirala je 90% globalne proizvodnje boksita, glinice i primarnog aluminija. Udio ‘velike šestorke’ postupno se smanjivao, pa je 1970-tih iznosio 60% proizvodnje boksita, 80% glinice i 73% primarnog aluminija. ‘Velikoj šestorci’ se priključuje 1970-tih 20-tak proizvođača primarnog aluminija koji danas ostvaruju glavninu globalne proizvodnje. Zemlje nekadašnje ‘velike šestorke’ su 2016. davale tek 7.3% globalne proizvodnje aluminija.
Najvažniji faktor koji je tijekom posljednja četiri desetljeća uticao na premještanje proizvodnje aluminija je cijena energije. To je razlog što se proizvodnja aluminija iz zemalja s visokim dohotkom preselila u BRICs i druge zemlje s niskim i srednjim dohotkom, prvenstveno u Kinu i na Bliski Istok. Kina je povećala udio s 2.5% globalnog tržišta 1972. na 54% globalnog tržišta 2016. Eksternom ekonomijom obima proizvodnje Kina je srušila sve prepreke. Nije lako ni Bliskom istoku suprotstaviti se Kini, pa se oslanja i na internu ekonomiju obima (na tvornice s kapacitetom preko milion tona) i razvoj lanaca vrijednosti.
Aluminij d.d. Mostar (nadalje ALMO) uključio se u proizvodnju aluminija 1981, kad se proizvodnja aluminija u nekad vodećim zemljama rapidno smanjivala i rapidno povećavala prerada aluminija, čime su te zemlje stavljale u džep 10-12 puta više. I aluminijski trupci, kao ranije boksit i glinica, postali su sirovina, slično drvenim trupcima. Proizvodnja trupaca je ostala zemljama u razvoju, a njihova prerada otišla u razvijene zemlje.
ALMO nije radio na poboljšanju energetske efikasnosti, za razliku od primjerice rumunjskog ALRO-a koji je 2012. završio šestogodišnji program poboljšanja energetske efikasnosti, vrijedan 77 miliona US$, koji je omogućio tom najvećem proizvođaču aluminija na Balkanu i Srednjoj Europi, povećati proizvodnju s 240.000 tona primarnog aluminija na 288.000 tona – bez povećanja potrošnje energije.
Proizvodnja trupaca može ostati u nerazvijenim zemljama jedino ako mogu osigurati jeftinu električnu energiju. U protivnom, ostaće i bez toga. A upravo to ALMO nije riješio tijekom svog ukupnog postojanja. A mogao je, kako pokazuje primjer Slovalca. Slovalco (u većinskom vlasništvu norveškog Hydra) i Slovenske elektrarne (u većinskom vlasništvu italijanske Enel Group) zaključili su, s važnošću od 1. 1. 2014, ugovor na osam godina o isporuci struje. Ako mogu Norvežani i Italijani na tlu EU, poštujući odrede o državnoj pomoći, zašto nije mogla Vlada FBiH te iste godine kad je postala 44-postotni vlasnik ALMO i koja k tomu još kontrolira dvije elektroprivrede? No, i Vlada i ALMO su imali svoje parcijalne računice.
No, nadležnima nije palo na pamet izgraditi poseban dalekovod ili barem formalno spojiti u konzorcij Elektroprivredu HZ HB i ALMO – čega su se sjetili nadležni kad su spojili rudnike i Elektroprivredu BiH; a da niko u vezi s time nije postavio pitanje pravne i druge utemeljenosti tog poteza- i tako barem riješiti pitanje plaćanja prijenosa električne energije. Isplatljivije je četiri puta više vozati struju kroz EU nego kroz parče Hercegovine (to je i izvor sredstava za trošenje sredstava Elektroprenosa BiH umjesto da se ulažu u zamjenu vremenom pohabanih komunističkih žica kroz koje uveliko ‘curi’ struja ili euri, kako vam draže.
ALMO nije radio – za razliku od primjerice njemačkog Trimeta – na adaptaciji elektrolize na fluktuacije u ponudi i tražnji električne energije niti se bavio reciklažom aluminija kod koje su troškovi električne energije tek 5% od troškova električne energije proizvodnje primarnog aluminija. Tako Trimet, koji proizvodnju plasira u prečniku od 200 km, koju potom prikuplja kao reciklažni materijal, pa kroz nekoliko tura reciklaže anulira prednost Bliskog istoka u jeftinijoj energiji. Trimet (i slovenački Talum) se mogu isključiti iz potrošnje električne energije na 1.5 sat i oboriti špiceve potrošnju energije zemlje – i to što nisu trošili električnu energiju naplatiti od elektroprivrede. ALMO nije u stanju ni postaviti transformator da smanji potrošnju ‘jalove’ struje, pa ga i na tome mogu ‘zavrtati’ elektroprivrede.
ALMO nije radio – za razliku od slovačkog Slovalca – na izgradnji aluminijskog tehnopolisa tj. na pretvaranju aluminija, proizvoda nižeg srednjeg tehnološkog sadržaja, u proizvode višeg tehnološkog sadržaja, konkretno u automobilske dijelove, čak ni onda kad su mu ljudi iz Asa grupacije to nudili. Iako je bilo jasno i običnim majstorima da je za proizvodnju proizvoda višeg tehnološkog sadržaja dovoljno ‘naštiklati’ oluk na ćeliju i liti felge, koje se i sada isplati liti u Jajcu i nakon hlađenja, prevoza i grijanja tog istog aluminija. Kako bi tek bilo profitabilno liti ih u Baćevićima! No, neko velike moći a krute pameti je zaključio da ne treba ništa, niti izvlačiti ni presovati (kao što izvlače i presuju u Širokom Brijegu) u Baćevićima.
ALMO nije radio ni na razvoju lanca vrijednosti za razliku od primjerice slovenačkog Taluma koji sudjeluje u proizvodnji ambalaže za pakovanje slovenačkih proizvođača lijekova.
I na kraju, najgore za ALMO ali i globalno najvažnije od svega, u ALMO nisu čuli za globalne lance vrijednosti. Desetak godina prije no što je napravljen ALMO tj. 1970-tih, otpočeo je proces ‘razvezivanja proizvodnje’ dok se ‘globalno razvezivanje’ počelo odvijati od 1980-tih, kad je ALMO počeo da se ‘uvezuje’ na svoj način.
Za razliku od tradicionalne proizvodnje, koja se temelji na načelu ‘svaka tvornice pod jednim krovom’, moderna proizvodnja se odvija pod jednim krovom – krovom svijeta, i to tamo gdje obavljanje pojedinačnog zadatka najviše doprinosi povećanju ukupne dodane vrijednosti odnosne proizvodnje roba i usluga. Javljaju se globalni tokovi ideja, znanja, obuke, robe, usluga, investicija, koji su ekonomski locirani u globalnim lancima vrijednosti, a geografski gdje je najefikasnije.
Stoga ne čudi da je ALMO, koga su političari i menadžeri smjestili pod jedan krov i opasali fizički i mentalno ‘kineskim zidovima’, već desetljeće na aparatima za intenzivnu njegu elektroprivreda. Globalna recesija iz 2007. uzdrmala je proizvodnju aluminija, ali više niko u Europi (ako se izuzme podgorički KAP koji je ionako u stečaju) nije na aparatima već posluje profitabilno. A federalne elektroprivrede, pretvorene u instrument socijalizacije gubitaka proizvodnje uglja i aluminija, još uvijek opstaju jer male privatne firme imaju još snage plaćati račune za struju (a građanima se, kao i u komunizmu, ne smiju ni ispostaviti ekonomski računu za struju).
Stariji bh. građani su to već vidjeli u komunizmu i znaju kako će to, prije ili kasnije, završiti. Ovi mlađi i neuki čekaju već desetljeće da se desi čudo: da se cijena struje prepolovi, a cijena aluminija podvostruči. Otud u svijetu i smisao dugoročnih ugovora za struju čak i na 40 godina jer se jedino unutar dugih razdoblja može peglati oscilacije cijena struju i aluminija. Da se to desi u godini dana, na koliko iznose njegovi ugovori za struju, ALMO čeka već deset godina.
Sve je u Q
U dostizanju zemalja s visokim dohotkom BiH treba slijediti strategiju izvozom vođenog rasta. Potrebno je na svim razinama vlasti donijeti takve strategije. Njihovo postojanje je kao postojanje žarulje u mračnoj sobi. Soba se može preći i bez svjetla, no trebaće vremena i donijeće modrica.
Treba se nužno okrenuti strani ponude ekonomije i tražiti lidere razvoja i izvoza na razini gradova-regija, oko njih graditi lance vrijednosti i gledati kako ih udjenuti u globalne lance vrijednosti. Tijekom posljednjih godina svijet je, kako ističe World Economic Forum, prošao put od proizvodnje „made in one country“ do proizvodnje „made in the world“ i s „trgovine roba“ na „trgovinu zadacima.“
No, političari i menadžeri u BiH ne haju za globalne procese. Oni ispravljaju krive Krivaje, poput Aluminija, Grasa, rudnika, željeznica i sl. čime pomažu neefikasnima ostati u životu, čak i lagodno živjeti na račun sve manjeg broja malih privatnih firmi iz kojih se izvlači profit i putem računa elektroprivreda i drugih javnih kompanija.
Umjesto štićenja radnih mjesta i štićenja proizvođača ‘voštanih svijeća’, političari trebaju štititi ljude, pri čemu treba imati u vidu i 300,000 onih koji su na gradskim ulicama kao nezaposleni i 500,000 onih neaktivnih u ruralnim područjima. Najbolja zaštita koju im država može pružiti je obrazovanje i obuka (sticanje vještina koje ljudima osiguravaju zaposlenje) i stvaranje ambijenta koji osigurava stvaranje radnih mjesta. Bh. izvoz je tek 30-tak posto intenzivan vještinama, što znači da dugoročno nije održiv, a čini ga izvoz i takvih kakav je ALMO koji ima velik ukupan izvoz ali malen neto izvoz (zbog velikog uvoza) i još pri tome ostvaruje gubitke, što znači da taj izvoz nije ekonomski održiv ni na kratak rok.
Ukopavanja u Baćevićima, Šikuljama, Haljinićima i drugdje znači održavanje proizvoda prve i polovice druge industrijske revolucije dok razvijeni svijet pravi proizvode četvrte industrijske revolucije. Ne može se s rudarima i ćelijašima protiv robota i softveraša. Onaj koji nastavlja proizvoditi ‘voštane svijeće’, ostaje u mraku i na niskom životnom standardu.
Onome ko to ne vidi, može pomoći Tobinov Q, koji poredi tržišnu i knjigovodstvenu cijenu dionica i obveza firme. Ako je tržišna vrijednost ispod knjigovodstvene tj. manja od 1, investitori bježe od te firme. Recimo da pravljenje nove tvornice iziskuje ulaganje od 500 mln KM. Ako je tržišna vrijednost postojeće takve tvornice viša od 500 mln KM, investitori će ulagati u tu tvornicu. No, ako je tržišna vrijednost te tvornice manja od 500 mln KM, investitori će bježati od takve tvornice – koliko ima takvih tvornica, toliko ima proizvođača ‘voštanih svijeća’ u BiH. Jednostavnije: oko kojih tvornica u BiH vidite otimanje investitora?
Autorski tekst prof. Vjekoslava Domljana za BUKU