Amerika – Prva i jedina globalna sila

Kolaps rivala postavio je Sjedinjene Države u jedinstvenu poziciju. Istovremeno su postale prva i jedina zaista globalna sila. Pa ipak, ako zanemarimo njihove ograničene, regionalne dosege, američka globalna nadmoć donekle podsjeća na neka ranija carstva. Ta su carstva temeljila svoju moć na hijerarhiji vazalnih odnosa, provincija, protektorata i kolonija, a na one izvan granica carstva uglavnom se gledalo kao na barbare. Do određene mjere, uporaba ovakve anakrone terminologije nije u potpunosti neprikladna za neke države koje se trenutno nalaze unutar američke orbite.

Slično kao i u prošlosti, upražnjavanje američke “imperijalne” moći proizlazi u velikoj mjeri iz superiorne organizacije, iz mogućnosti da se ogromni gospodarski i tehnološki izvori u hipu aktiviraju u vojne svrhe, iz neodređene, ali ipak značajne privlačnosti američkog načina života, kao i iz same dinamičnosti i natjecateljskog duha imanentnih američkim društvenim i političkim elitama. I raniji su imperiji ovisili o sličnim atributima. Rimsko carstvo nam prvo pada na pamet. Rimski imperij stvaran je tijekom otprilike dva i pol stoljeća kroz postupno teritorijalno širenje na sjever, a kasnije na zapad i jugoistok, kao i kroz stjecanje učinkovitog pomorskog nadzora nad obalama cijelog Sredozemnog mora. U zemljopisnom smislu, vrhunac je postignut oko 211. godine n. e. (vidi kartu). Rim je karakterizirala centralizirana politika i samodostatna ekonomija. Imperijalne moći namjerno su i s razlogom, provođene putem složenog sustava političke i gospodarske organizacije. Strateški promišljen sustav cestovnih i pomorskih pravaca, svi s ishodištem u glavnom gradu, omogućavao je – u slučaju značajnije sigurnosne prijetnje – brzu preraspodjelu i koncentraciju rimskih legija stacioniranih u raznim vazalnim zemljama ili provincijama.

U doba vrhunca carstva, rimske legije stacionirane u inozemstvu brojale su najmanje 300.000 ljudi – zadivljujuća sila, još opasnija kad se uzme u obzir rimska premoć u taktici i naoružanju, kao i mogućnost brzog premještanja i preraspodjele po naređenju iz centra. (Zanimljivo je napomenuti kako je 1996. godine, daleko mnogoljudnija sila, Amerika, štitila vanjske granice svojeg carstva s 296.000 profesionalnih vojnika stacioniranih u prekomorskim bazama).

No, valja naglasiti kako je rimska imperijalna moć proizlazila i iz jednog značajnog psihološkog realiteta. Civis Romanus sum – “Ja sam gradanin Rima” – predstavljalo je vrhunsko samoodređenje, izvor ponosa i predmet želje za mnoge. Kasnije priznavan i onima koji nisu bili Rimljani po rođenju, status građanina Rima bio je izraz kulturne nadmoći koja je opravdavala uvjerenje o poslanju imperijalne sile. Taj realitet ne samo da je davao legitimitet rimskoj vladavini, već je poticao težnju ne-subjekata za asimilacijom i uključivanjem u imperijalne strukture. Kulturološka nadmoć, koja je za vladare bila sama po sebi razumljiva, ali i priznavana od potčinjenih, dodatno je jačala moć imperije.

Ta vrhunska sila, u dobroj mjeri bez pravog konkurenta u svoje doba, trajala je oko tri stoljeća. Uz iznimku bliske Kartage koja je u jednom trenutku predstavljala prijetnju te Partijskog carstva na istočnim rubovima, vanjski je svijet u velikoj mjeri bio barbarski, loše organiziran, u najvećem broju slučajeva sposoban samo za sporadične napade te kulturološki inferioran. I tako dugo dok je carstvo bilo u stanju održavati unutarnju vitalnost i jedinstvo, vanjski svijet nije predstavljao ozbiljnu prijetnju.

Tri su osnovna uzroka dovela do konačnog kolapsa Rimskog carstva. Prvo, carstvo je postalo preveliko da bi se njime moglo upravljati iz jednog centra, no podjelom na zapadni i istočni dio automatski je bio urušen monopol njegove moći. Drugo, dugo razdoblje arogancije i oholosti vlasti generiralo je kulturni hedonizam koji je postupno umanjio ambicije političke elite. Treće, kontinuirana inflacija stalno je nagrizala sposobnost sustava za samoodržanjem bez socijalnih ustupaka, koje građani više nisu bili voljni podnositi. Kulturno urušavanje, politička podjela i financijska inflacija rezultirale su ranjivošću Rimskog carstva čak i u odnosu na barbare u blizini granica.

Mjereno današnjim standardima, Rimsko carstvo nije predstavljalo globalnu, već regionalnu silu. No, imajući u vidu tadašnju zemljopisnu izolaciju među kontinentima i taj regionalni karakter carstva osiguravao je samodostatnost i izoliranost, bez postojanja neposrednog, pa čak ni udaljenog, rivala. Prema tomu, Rimsko carstvo predstavljalo je svijet za sebe, a superiornošću svoje političke organizacije i kulturološkom nadmoći predstavljalo je preteču kasnijih, zemljopisno još većih imperijalnih sustava.

No, niti u svoje vrijeme Rimsko carstvo nije bilo jedini imperij takve veličine. Rimsko i Kinesko carstvo nastajali su gotovo istovremeno, iako među njima nije postojalo saznanje o postojanju onog drugog. Do godine 221. p.n.e. (vrijeme Punskih ratova između Rima i Kartage), ujedinjenje postojećih sedam carstava u prvo Kinesko carstvo, pod vodstvom China, već je rezultiralo izgradnjom Velikog zida u sjevernoj Kini, kako bi se zaštitila unutrašnjost carstva od vanjskog barbarskog svijeta. Kasnije Han carstvo, koje se počelo oblikovati oko 140. godine p.n.e., bilo je svojom veličinom i organizacijom još impresivnije. U osvit kršćanskog doba ovo je carstvo imalo oko 57 milijuna podanika. Takav golemi broj, do tada nezabilježen, svjedočio je o iznimnoj učinkovitosti središnje vlasti, temeljene na centraliziranoj i strogoj birokraciji. Doseg ovog imperija protezao se na današnju Koreju, dijelove Mongolije i veći dio današnje obalne Kine. No, kao i Rimski imperij i Hansko carstvo je podleglo unutarnjim slabostima, da bi konačan raspad bio ubrzan podjelom na tri samostalne cjeline 220. godine. U kasnijoj povijesti Kine, ovaj obrazac ujedinjavanja i ekspanzije, praćen razdobljima propadanja i podjela, ponavljao se. U više navrata Kina se ujedinjavala i uspijevalo se sa stvaranjem samodovoljnih, izoliranih imperijalnih sustava, superiornih u odnosu na bilo kakve vanjske prijetnje.

Tri dijela nastala podjelom Hanskog carstva ponovno su ujedinjena godine 589., uz stvaranje nekog oblika imperijalnog sustava. Ipak najznačajnije razdoblje za povijest Kineske imperije je razdoblje vladavine Manchusa, posebice u vrijeme rane Ch'ing dinastije. Početkom osamnaestog stoljeća, Kina je opet imperijalno carstvo u usponu, uz carsko središte okruženo vazalnim i potčinjenim državama u koje su spadala područja današnje Koreje, Indokine, Tajlanda, Burme i Nepala. Prema tomu, doseg carstva sezao je od današnjeg Ruskog dalekog istoka, preko južnog Sibira, Bajkalskog jezera i današnjeg Kazahstana do Indijskog oceana na jugu i Laosa i Sjevernog Vijetnama na istoku.

Kao i na primjeru Rimskog carstva, imperij je predstavljao složeni financijski, gospodarski, obrazovni i sigurnosni sustav. Učinkovito upravljanje i kontrola nad tim ogromnim područjem, na kojem je živjelo preko 300 milijuna ljudi, provodila se svim navedenim sredstvima, uz snažno naglašen autoritet političkog centra podržan zadivljujuće učinkovitom dostavnom službom. Čitav imperij bio je podijeljen u četiri područja, odnosno četiri koncentrične kružnice koje su se radijalno širile od Pekinga kao središta, a granice su određene ovisno o tome da li se do njih iz Pekinga moglo stići u vremenu od tjedan dana, dva tjedna, tri tjedna, odnosno četiri tjedna. Centralizirana birokracija, profesionalno izobražena i pomno izabrana, predstavljala je polugu kojom se postizalo jedinstvo vlasti.

To je jedinstvo bilo dodatno poticano, održavano i legitimirano – kao i u slučaju Rimskog carstva – snažno izraženim i duboko usađenim osjećajem superiornosti, veličanog Konfucijevim naukom i naprednom imperijalnom filozofijom u čijem su središtu bile postavljene vrednote kao što su harmonija, hijerarhija i stega. Kina – Nebesko carstvo – doživljavana je kao središte svemira, a izvan njega i dalje, samo su barbari. Biti Kinez značilo je biti kultiviran, a od ostatka svijeta očekivalo se da se tomu pokori. Taj specifični osjećaj nadmoći može se detektirati u odgovoru Kineskog cara britanskom Kralju Georgeu III, – danom koncem 18 st., u vrijeme kad je moć Kineskog carstva opet bila na silaznoj putanji – kad su britanski emisari pokušali namamiti Kinu u trgovinske odnose, nudeći pritom Caru neke britanske industrijske proizvode na poklon:

Mi, voljom Nebesa Vladar, poručujemo Kralju Engleske da uzme u obzir sljedeće:

Nebesko carstvo koje vlada svim četirima morima…ne pridaje nikakvu vrijednost rijetkim i skupocjenim stvarima…niti imamo i najmanju potrebu za proizvodima Vaše zemlje… Stoga smo … zapovijedili Vašim izaslanicima da se sigurno vrate kući. A Vi, o Kralju, trebali biste se jednostavno pokoriti našim željama, ojačati Vašu lojalnost i prisegnuti nam vječnu poslušnost.

Propadanje i raspad nekoliko Kineskih imperija također je bilo uzrokovano unutrašnjim čimbenicima. Mongolski, a kasnije i zapadni “barbari” prevladali su zbog unutrašnjeg zamora, moralnog propadanja, hedonizma te gubitka kreativnosti na ekonomskom i vojnom planu, što je sve podrivalo i ubrzavalo gubitak volje za veličinom i izvrsnošću. Vanjske su sile eksploatirale kineske unutarnje slabosti – Velika Britanija u Opijumskom ratu od 1839 – 1842, a Japan stoljeće kasnije – što je sve uzrokovalo kulturološko poniženje karakteristično za Kinu tijekom čitavog dvadesetog stoljeća.

Poniženje tim gore ako se uzme u obzir sukob između duboko usađenog osjećaja kulturološke nadmoći i ponižavajuće političke stvarnosti u postimperijalnoj Kini.

Isto kao i Rimsko carstvo, po današnjim bi mjerilima i Kineski imperiji bili označeni kao regionalne sile. No, u svojim vrhuncima, niti Kina nije imala globalnog rivala, u smislu nepostojanja sile koja bi predstavljala prijetnju njenom imperijalnom statusu, ili koja bi bila u stanju pružiti otpor daljnjem širenju carstva. Kineski sustav bio je potpun i samodovoljan, temeljen prvenstveno na zajedničkom etničkom identitetu, uz relativno ograničeno nametanje središnje vlasti etnički drugačijim i zemljopisno perifernim dijelovima carstva.

Brojan i dominantan etnički korpus omogućavao je Kini da u pojedinim razdobljima ponovno oživi svoj imperij. U tom je smislu Kina sasvim različita od nekih drugih imperija, u kojima su relativno malobrojni, ali snažno motivirani narodi uspijevali nametnuti i održati dominaciju nad daleko brojnijim, etnički različitim narodima. Ipak, kad bi nadmoć takovih malobrojnijih naroda jednom bila narušena, ponovno osvajanje i uspostavljanje imperija postajalo je nemogućim.

Da bi se našla bliža usporedba s današnjom definicijom globalne sile, moramo se osvrnuti na zadivljujući fenomen Mongolskog carstva. Rađanje ovog carstva obilježeno je intenzivnim i stalnim borbama protiv velikih i dobro organiziranih protivnika. Među pobijeđenima nalaze se kraljevstva Poljske i Madžarske, snage svetog Rimskog carstva, nekoliko ruskih i rusinskih pokrajina, Bagdadski Kalifat, a kasnije čak i kineska dinastija Sung.

Pobjeđujući svoje regionalne rivale, Džingis-Kan i njegovi nasljednici uspostavili su kontrolu nad ozemljem koje su geopolitičari kasnije identificirali kao srce globalne moći, ili stožerom za svjetsku dominaciju. Mongolski euroazijski kontinentalni imperij protezao se od obala Kineskog Mora preko Anatolije u Maloj Aziji sve do Središnje Europe (vidi kartu). I tek se na vrhuncu moći Staljinova sovjetsko-kineskog bloka na Euroazijskom kontinentu pojavljuje sila koja se može mjeriti s Mongolskim carstvom, bar kad je riječ o veličini područja i snazi centralne moći.

Rimski, kineski i mongolski imperiji regionalne su preteče kasnijim pretendentima na globalnu premoć. I kao što je već rečeno, u primjerima Rima i Kine imperijalne strukture bile su visoko razvijene, u političkom i gospodarskom smislu, a široko prihvaćanje kulturološke nadmoći središta carstva predstavljalo je značajno dodatno vezivo. Suprotno tomu, mongolski imperij je održavao političku kontrolu oslanjajući se prvenstveno na vojno osvajanje kojem je uslijedila brza prilagodba (pa čak i asimilacija) zatečenim lokalnim prilikama.

Mongolska imperijaina moć se u velikoj mjeri temeljila na vojnoj dominaciji, postizanoj briljantnom i bezobzirnom primjenom nadmoćne vojne taktike, karakterizirane sposobnošću brzog premještanja snaga i njih.ove pravovremene koncentracije. Mongolska vladavina nije zapamćena po uvodenju organiziranih gospodarskih ili financijskih sustava, niti je izvirala iz nekog poticajnog osjećaja kulturološke superiornosti. Sama vladajuća kasta bila je brojčano malobrojna te nije mogla predstavljati neku samoobnavljajuću vladajuću elitu, a nepostojanje definiranog osjećaja kulturološke, pa čak niti etničke nadmoći lišilo je imperijalne vladare potrebnog osjećaja subjektivnog samopouzdanja.

Štoviše, mongolski vladari su se pokazali podložnim postupnoj asimilaciji u, često kulturološki naprednije narode koje su pokorili. Tako je Džingis-Kanov unuk, kojemu je bilo povjereno vladanje nad kineskim dijelom Džingis-Kanovog carstva, postao velikim zagovornikom Konfucijanstva; drugi je, u svojstvu Perzijskog sultana, prihvatio Islam; treći, koji je vladao Središnjom Azijom, smatrao se pripadnikom perzijske kulture.

I upravo je taj čimbenik – prihvaćanje vrednota podčinjenih naroda i asimilacija, zbog nepostojanja dominantne političke kulture vladara – kao i neriješen problem dostojnog Džingis-Kanova nasljednika, utjecao na kasnije slabljenje carstva. Mongolski je imperij postao prevelik za učinkovito upravljanje iz jednog središta, a pokušano rješenje problema – podjela carstva na nekoliko samostalnih dijelova – samo je ubrzalo lokalnu asimilaciju i konačno raspadanje carstva. Nakon dva stoljeća postojanja, od 1206. do 1405., najveće svjetsko kopneno carstvo nestalo je bez traga.

Od tada pa nadalje, Europa je postala kako središtem svjetske moći, tako i žarištem većine sukoba za stjecanjem globalne dominacije. Štoviše, tijekom sljedećih otprilike tri stoljeća, mali je sjeverozapadni dio euroazijskog kontinenta postigao – primjenom pomorske sile i po prvi put – stvarnu globalnu dominaciju, nametnuvši se na svim svjetskim kontinentima. Valja napomenuti kako zapadnoeuropski imperijalni hegemoni demografski nisu bili brojni, posebno ako se usporede s brojnošću uspješno potčinjenih naroda. Ipak, početkom dvadesetog stoljeća, izvan Zapadne hemisfere (koja je dva stoljeća prije uspješno dovedena pod europsku kontrolu i koja je većinom i nastanjena europskim doseljenicima i njihovim potomcima) samo Kina, Rusija, Otomansko carstvo i Etiopija nisu potpali pod zapadnoeuropsku dominaciju.

Odlomak iz djela: Zbigniew Brzezinski, Šahovska ploča, str. 20-25.