Zašto je unutrašnja Švicarska ostala katolička

Brzo ugušena pobuna u gornjem Hasliju rezultat je aktivne podrške susjednog Untervaldnera. Zbog čega su se oni, kao i svi u srednjoj Švajcarskoj sa seoskim općinama i dugim iskustvom sa komunalnom samoupravom, tako čvrsto držali papske crkve? Ako se može govoriti o ,,reformaciji na nivou općine“ (Peter Blicke), to ne znači neizbežno odbijanje rimske crkvene hijerarhije, ali svakako znači da je odluka donijeta na komunalnom nivou, i ako je riječ bila o napuštanju stare vjere. Pada u oči pritom da su takvog ubjeđenja bile ne duhovne već svjetovne instance. One u srednjoj Švicarskoj nisu više imale potrebu da crkvu kontrolišu reformatorskim učenjem o političkom usmjeravanju. Jake seoske općine su već od poznog srednjeg vijeka kontrolisale lokalno sveštenstvo i pape poput Julija II davale su im odgovarajuća prava u znak zahvalnosti za vojne usluge. U takvoj tradiciji kantoni u srednjoj Švicarskoj su, kad je o vjerskom mandatu riječ, od 1525. dobijali, kao svjetovna vlast, i sudska i finansijska prava u izvanrednim situacijama, koja su inače pripadala biskupima. Slično se dešavalo u Friburgu. Ovo dr-žavno-crkveno delovanje moglo je, kao i kod reformista, da zadrži za sebe pravo odlučivanja o vjerskim pitanjima u raspravama o vjeri koje su vođene na narodnom jeziku. Na prijedlog kantona u srednjoj Švajcarskoj 1526. u Badenu su organizovane svekantonske rasprave. Ekolampad je zastupao stavove novih vjernika umjesto Cvinglija koji se zbog kritika da je heretik nije usudio da učestvuje. Ekolampad nije, međutim, uspio da potuče dugogodišnjeg Luterovog protivnika Dominikanca Johanesa Eka (Eck) koji je prije svega okupio oko sebe većinu učesnika na zasjedanju kad je riječ o pitanjima kao što su krštenje i pričešće.

Upravo u vezi sa seljačkim ratom kantoni su imali dovoljno političkih razloga da ustanu protiv reformacije. Zbog čega je trebalo da se neosporne seljačke“ vlade i dalje opterećuju nepotrebnim problemima i sa jednom i sa drugom univerzalnom silom – sa papom, kome su imale da zahvale kao zaštitniku crkve za svoje počasne titule, i sa habsburškim carem Karlom V koji se, uprkos velikim političkim sukobima sa papskom kurijom, uvijek odlučno
držao stare vjere i svojim vojnim prijetnjama protiv protestanata na kraju krajeva održavao red i mir u Carstvu? U takvim uslovima bilo je razumljivo što su Lucern i Cug, kao i Valdštete, koji su i dalje sačinjavali vjersko-politički blok pet kantona, ušli u defanzivni savez sa Karlovim bratom i kasnijim nasljednikom Ferdinandom I u takozvano kršćansko udruženje 1529. Poseban savez sa ranijim arhineprijateljem Austrijom dokazao je kako su predstavnici srednje Švicarske uviđali da je vjera njihovih otaca bila ugrožena.

Međutim, ona je bila ugrožena i Cvinglijevom borbom protiv plaćenika i njihovih zarada koje su možda bile najvažniji izvor prihoda kako seljačkih porodica, tako i plemića ne samo u siromašnim seoskim područjima. I Cug, Lucern, Friburg, a poslije izvijesnog oklijevanja i Soloturn, ostali su pri staroj vjeri. Ovi gradovi bili su manje zanatski nego patricijski i nisu željeli da njihovo gradsko plemstvo odlazi u stranu službu bilo kao oficiri, bilo kao obični vojnici-plaćenici. Cirih se suprotstavio još 1521. francuskom savezu i preuzeo na taj način rezultate ispitivanja službenika u seoskim općinama, kakva su gradovi organizovali još od XV stoljeća, pa je kmetove-podanike uključio u donošenje dalekosežnih odluka, mada njihovo učešće nije bilo obavezno. Pod utjecajem propovjednika Cirih je odolijevao skoro cijelo jedno stoljeće sve do 1612. i nije kapitulirao; što se tiče grada Berna, on ga je slijedio u takvom opredjeljenju1529. i poslije reformacije, ali samo do 1582. Takav korak morao je uslijediti u prenaseljenim poljoprivrednim regionima u škrtom alpskom prostoru mnogo teže nego što je to bilo u dobrostojećim trgovačkim i zanatskim gradovima koji su u sekularizaciji bogatih manastira našli zamjenu za novac koji su dobijali u vidu penzija za plaćeničku vojnu službu.

Odnos prema protestantima na sjeveru

Reformacija nije bila zanimljiva za mnoge gradove samo zbog sekularizacije crkvene imovine. Oni su preuzimali od pripadnika klera i ulogu biskupa u pravosuđu, a kada bi ih protjerali kao što je bilo u Bazelu, dozvolili bi im da imaju samo prividne uloge. Tako je opatica u Frauminsteru, ranija gradska suverenka, predala 1524. manastir sa cjelokupnom imovinom gradskim vlastima u Cirihu. Biskupska crkva pretvorena je u državnu crkvu pošto je gradsko vijeće preuzelo nadležnost i za duhovna pitanja. Iz tih i takvih razloga evanđeoska poruka u cijelom Carstvu je prenijeta na gradove. Tako je Cirih mogao da zaključivanjem raznih saveza probije kantonske okvire izolacije koja mu je ranije nametnuta. Zaključeni su takozvani dvorski ugovori s Konstancom 1527., s Bernom i Sen Galenom 1528., s Bazelom, Šafhauzenom, Bilom i Milhauzenom 1529. i 1530. sa Strazburom koji nije bio kanton; kasnije su se niti protegle do Ulma i Augsburga. Protestantski gradovi su nastojali da vode zajedničku odbrambenu i spoljnu politiku i pritom su zajedno vodili vjersku borbu i borbu za razgraničenje od kneževskih gospodara u regionu, prije svega od Habsburgovaca koji su, sa svoje strane, zahvaljujući saradnji s kršćanskim udruženjem, stekli utjecaj na kantone.

Ovakav razvoj frontova pokazuje da u južnonjemačkom prostoru bar do Šmalkaldijskog rata (“Schmalkaldischen Krieg) granice nisu na Rajni već u glavama duž vjerskih opredjeljenja. Ipak, reformacija je dugoročno povećala distancu kantona prema Carstvu, posebno zbog rascjepa unutar protestantizma. Luter je jasno postavio granicu između zakona i Evanđelja, između ovostranog poretka kao nužnog zla i pripreme za onostrani svijet. Politički utjecaj mu nije predstavljao nikakav cilj već je mnogo više vidio, kako je pokazao seljački rat, opasnost u samoj reformaciji. Cvinglijev stav prema politici i društvu bio je prožet idejama Erazma Roterdamskog i bio je sasvim drukčiji: skrušen način života trebalo je da se potvrdi kao aktivna ljubav prema Bogu i bližnjemu i proširi utjecaj u društvu. Crkvu i političku zajednicu shvatao je drukčije nego Luter, u svakom slučaju ne kao dva u osnovi različita carstva: dobar kršćanin nije ništa drugo do dobar i vjeran građanin, a kršćanski grad nije ništa drugo do kršćanska crkva. Takvom shvatanju odgovaralo je ubjeđenje da Biblija sadrži obavezujuće norme i za društveno ponašanje kršćana. Vijeće u gradu i učitelji u crkvi morali bi zajednički da rade na uvođenju Božijih zakona u ovom, zemaljskom svijetu i da kristijanizuju grad. Na ovoj osnovi nastala je reffrmisana državna crkva Švicaraca; vlastima je dodijeljena posebna uloga i snažna pozicija, i one su u svakom slučaju bile jače u ulozi oblikovanja društva nego što je to bila luteranska kneževska reformacija.

Pored postojanja takvih političkih, društvenih i kulturnih razlika došlo je i do spora u teološkom jezgru reformističkog utjecaja, čak do raskida između Lutera i Cvinglija. Luter se čvrsto držao vjere u realno prisustvo Krista od krvi i mesa na Posljednjoj večeri. Nasuprot tome, Cvingli je tumačio da su hljeb i vino samo simboli kojima vjernici izražavaju poštu žrtvi Kristovoj. U Marburgu u Esenu došlo je oktobra 1529. do vjerskih razgovora u kojima su pored Cvinglija i Lutera učestvovali i brojni teolozi kao što su Ekolampad i Filip Melanhton, koji je odbacivao ciriško učenje kao seljačku teologiju. Ovaj susret održan je u Esenu jer je tamošnji grof Filip želio da ujedini različite protestantske grupe kako bi mogao da se bolje suprotstavi starovjerskoj nadmoći u Rajhstagu. Umesto toga, suprotnosti su samo još više učvršćene u ličnom susretu teologa. Luter je, na primjer, Cvingliju jasno stavio do znanja da ima sasvim drukčiji duh i oštro je kritikovao ciriškog predstavnika obrazovanog u duhu humanističke filologije i pritom u originalu citirao tekst iz Piliperove povelje (Philipperbrief): Leset teutsch oder latein, nit griechisch (Čitaj njemački ili latinski, ne grčki). U Rajhstagu u Augsburgu Karlu V su predstavljena dva heretička spisa vjerskog izjašnjavanja – luteranski Confessio augustana i cvinglijanski Fidei ratio.

Tamno crvena – Katolici preko 50% / Tamno zelena – Protestanti preko 50%

Pokušaj cijepanja u redovima kantona

Najvažnija razmimoilaženja za Cvinglija nije, međutim, bilo ono sa Vitenbergom ili Rimom već ono u redovima samih kantona na koje je njegov reformatorski utjecaj uvijek bio usmjeren. Osnovni konflikt skiciran još Čudijevim riječima sastojao se u tome što je politička zajednica, ukoliko nije bila prinudna sila, shvaćena kao zajednica zajedničkih vrijednosti i religije zasnovane na ovim vrijednostima. Ako je slučaj bio kao u kantonskoj mreži saveza drukčiji nego u monarhiji, ova prinudna sila jedva da je postojala, te se nametalo pitanje kako je zajednica mogla opstati bez zajedničke vjere? Ovaj program su razmatrali kako pristalice papske crkve, tako i vjerski novatori, neizbiježno težeći vjerskom jedinstvu. Tolerancija je bila i iz političkih, i iz vjerskih razloga jedva mogućna: postojao je jedan kršćanski Bog kome se daje za pravo na dva različita načina, ali se postavljalo pitanje da li je to uopće mogućno, posebno kada je reč o izabranom narodu, o narodu koji sam sebe smatra izabranim; i ko može svome bližnjemu vjerovati u ključnim pitanjima spasenja ako je ravnodušan prema lažnoj vjeri, koga će ljutiti Svevišnji kazniti kao zabludjelog.

Bilo je potpuno u skladu sa tradicijama i utoliko značajno što je Cvingli u takvoj situaciji historijski formulisao svoje Prijateljske i ozbiljne opomene kantonima (Freundschaftliche und ernste Ermahnung der Eidgenossen) (1524), koje su značile vraćanje na čiste običaje i moral praotaca, što je bila pobjeda nad objesnim plemstvom. Međutim, ubrzo je uslijedio odgovor starovjeraca da su upravo protestanti ti koji su odstupili od religije svojih praotaca.

Simptomatično za ova razmimoilaženja bilo je odbijanje Ciriha 1526. da se zaklinje na stari način pri polaganju zakletve kako je to bilo u XV stoljeću: pozivanjem na svetitelje. Time je napuštena metafizička i pravna osnova za ono što je predstavljalo polaganje zakletve savezu u kantonu i savezna zakletva više nije mogla biti ono što je ranije bila. Cvinglijeva ratnička ofanziva protiv starovjerskih kantona stoga je posmatrana kao nešto što je bilo iznuđeno i prisilno. Ona je predstavljala traganje za Božjim sudom u jednom nerješivom unutrašnjem sukobu, tako da je pobjeda protiv Habsburga i Burgunda shvaćena kao Božija volja i presuda u korist legitimiteta kantona; i Cvingli je poraz kod Marinjana protumačio kao Božju kaznu za plaćeničku službu i luksuz. Njegovi planovi za novi poredak bili su usmjereni na to da se za švicarske prilike pronađe radikalno rješenje: za dominaciju evangelističkih gradova, uključujući i Konstanc, koji bi preuzeli opću vlast.

Poslije uspostavljanja kršćanskih dvorskih prava i stvaranja protestantskih saveza, kao i katoličkog kršćanskog udruženja, zaprijetio je 1529. rat. Sporno je bilo opredjeljenje vlasti prije svega u kantonu Turgau i na susjednoj teritoriji kneza-biskupa kome su prijetili sekularizacija i potčinjavanje gradu Sen Galenu. U ovom prostoru ciriški duhovnici su, pozivajući na slobodnu propovijed, insistirali na slobodi samo za svoje propovijedi. Pored toga, željeli su da prepuste odluku u vjerskim stvarima pojedinačnim općinama. I to je bila forma reformacije sa ciljem da se zaobiđe katolička većina kantona koji su nastojali da se suprotstave novovjercima i spriječe njihovo dalje širenje, na primjer u Turgauu, ali sa malo uspjeha. Poslije ciriških i švicarskih provokacija u kojima su osudili i streljali jednog predstavnika protivničke strane, jedinice pet kantona su se sukobile na Albisu kraj Kapela sa brojčano nadmoćnim snagama Ciriha i Berna. Za razliku od borbeno raspoloženog Cvinglija, Bern je insistirao na posredništvu kantona Glarus, Bazel, Soloturn i Šafhauzen i pritom imao uspjeha. Prvi mirovni sporazum zaključen je krajem juna 1529. i njime je potvrđeno postojeće stanje, što je predstavljalo prednost za protestante pošto su plaćenici na bojnom polju zajedno sa predstavnicima Kapela uživali u jelu i piću sa olakšanjem što je izostao građanski rat.

Ipak, ovo simbolično izmirenje nije trajalo dugo. Cvingli je zahtijevao dalju eskalaciju pošto je najprije tražio da pet kantona dozvole slobodnu propovijed na svojim teritorijama. Kada je ovo odbijeno ukazivanjem na nedopustivo miješanje u unutrašnje stvari, Cirih je zajedno sa Bemom koji je oklijevao uveo blokadu isporuka žitarica i soli kako bi prinudio na koljena stočare u srednjoj Švicarskoj. Iz toga je proizišao prvi građanski rat u vrijeme konfesionalnih sukoba: 11. oktobra 1531. Cirih je kod Kapela izgubio bitku, a Cvingli život, a dvije sedmice kasnije uslijedio je novi odlučujući poraz na Gubelu kod Cuga.

Vjerska koegzistencija postaje mogućna

Neočekivani porazi dokazali su da nadmoćni reformisti ne mogu svojim katoličkim zemljacima u kantonima silom oružja nametnuti novu vjeru.

Opet, mali katolički kantoni imali su sa svoje strane ograničene izvore da bi bili sposobni da potčine reformisane oblasti Ciriha, Berna i Bazela. Moralo se, dakle, odlučiti ili će doći do rasturanja zajednice kantona ili treba pokušati ono što je izgledalo nemogućno: obezbijediti da u jednoj političkoj zajednici žive jedna pored druge dvije različite vjere, da postoje dva različita vjerska opredjeljenja. Drugi zaključeni kapelski mir stvorio je za to formalne preduslove. Ipak, prepušteno je svakom pojedinačnom kantonu da sam odredi na svojoj teritoriji konfesiju koju će ispovijedati. Bio je to princip cuius regio, eius religio, princip koji je zaključenjem augsburškog vjerskog mira 1555. trebalo da znači da se uvodi u Carstvu kao takvom: čija vlast, njegova religija. U švicarskom kontekstu to je značilo prepuštanje gradskim i općinskim skupštinama da donose odluke u vjerskim stvarima, što je postepeno i uslijedilo. Rješavanje problema zaključenjem mira dovelo je, međutim, prvi put do postojanja dvije međusobno konkurentne i ravnopravne konfesije u jednoj te istoj političkoj zajednici, i to tako što je kasnije bilo u osnovi prihvaćeno na miran način ne samo u Carstvu već i u pojedinačnim zemljama – u Francuskoj, Holandiji, Poljskoj i u ostatku Istočne Evrope.

Cirih je morao da napusti svoje kršćansko dvorsko pravo i ugovore koje je na toj osnovi ranije zaključio sa gradovima koji su dijelom bili izvan zajednice kantona. U izvijesnom smislu ponovio se ishod starog ciriškog rata, s tim što je to ovog puta bilo sa konfesionalnim motivima. Unutrašnja Švicarska spriječila je da Cirih minira kantonski savez sklapanjem sporazuma sa onima izvan saveza. Njegova hegemonija u prostoru Bodenskog jezera bila je također skršena. Opat iz Sen Galena mogao je, doduše, da ponovo učvrsti svoju vladavinu u privremeno nezavisnom Togenburgu, dok je reformisani grad Sen Galen bio ograničen na oblasti unutar zidina koje su međutim uključivale i okruženje. Katolici su bili zaštićeni u općinama angažovanjem namjesnika iz katoličkih kantona, tako da su reformisiti djelimično ponovo pokatoličeni. Osigurano je da pojedinačno mogu opstati konfesionalno mješovite općine. Cirih je bio oslabljen ne samo Cvinglijevom smrću već i nemirima koji su uslijedili, tako da je Bern mogao da u protestantskom taboru izraste u vodeću silu.

 

Odlomak iz djela: Tomas Maisen, Istorija Švajcarske, Albatros, Beograd, 2014., str. 81-86.

Priredio: Resul Mehmedović

Povezani članci

Back to top button