Zbigniew Brzezinski: Amerika i kriza globalne moći

Svijet je sada interaktivan i međuovisan. On je također, po prvi put, svijet u kojem su problemi ljudskog preživljavanja počeli zasjenjivati tradicionalnije međunarodne sukobe. Na nesreću, velesile tek trebaju ponuditi globalno suradničke odgovore na nove i sve ozbiljnije izazove ljudskoj dobrobiti – ekološke, klimatske, socioekonomske, hranidbene ili demografske.

Bez osnovne geopolitičke stabilnosti zakazat će svaki pokušaj postizanja nužne globalne suradnje. Dapače, promjenjiva raspodjela globalne moći i novi fenomen masovnog političkog buđenja svako na svoj način intenziviraju zapaljivost suvremenih međunarodnih odnosa. Dok utjecaj Kine raste, a druge se sile u usponu – primjerice, Rusija ili Indija ili Brazil – međusobno natječu za resurse, sigurnost i ekonomsku prednost, povećava se i potencijal za pogrešnu prosudbu i sukob.

U skladu s time, Sjedinjene Države moraju težiti oblikovanju šire geopolitičke osnove za konstruktivnu suradnju u globalnoj areni, istodobno se prilagođavajući sve izraženijim težnjama sve nemirnijeg globalnog stanovništva.

Glavna pitanja

Imajući sve gore spomenuto na umu, ova knjiga nastoji odgovoriti na četiri glavna pitanja:

1. Koje su implikacije promjenjive raspodjele globalne moći od zapada ka istoku i kako na nju utječe nova stvarnost politički probuđenog čovječanstva?

2. Zašto globalna privlačnost Amerike slabi, koji su simptomi američkog domaćeg i međunarodnog opadanja i kako je Amerika protratila jedinstvenu globalnu priliku koju joj je ponudio miran kraj Hladnog rata? I obratno, koliko Amerika ima snage za oporavak i kakva je geopolitička reorijentacija nužna za ponovno oživljavanje američke uloge u svijetu?

3. Koje bi bile vjerojatne geopolitičke posljedice kada bi Amerika izgubila svoj globalno vrhovni položaj, tko bi bile gotovo neposredne geopolitičke žrtve takvog pada, koje bi on posljedice imao po probleme globalnih razmjera u 21. stoljeću i bi li Kina mogla preuzeti američku središnju ulogu u svjetskim poslovima do 2025. godine?

4. Gledajući nakon 2025., kako bi Amerika u procesu oporavka definirala svoje dugoročne geopolitičke ciljeve i kako bi Amerika sa svojim tradicionalnim europskim saveznicima pokušala privući Tursku i Rusiju u svrhu izgradnje još većeg i energičnijeg zapada? Istodobno, kako bi Amerika na istoku mogla postići ravnotežu između potrebe za bliskom suradnjom s Kinom i činjenice da konstruktivna američka uloga u Aziji ne bi trebala niti biti isključivo kinocentrična niti uključivati opasno upletanje u azijske sukobe?

Ključna uloga

U odgovaranju na ova pitanja knjiga će zastupati mišljenje da će američka uloga u svijetu i dalje biti ključna u nadolazećim godinama. Štoviše, zbog tekućih promjena u distribuciji globalne moći i sve većeg globalnog razdora još je nužnije da se Amerika ne povuče u neuki mentalitet vojne države ili ogrezne u samozadovoljnom kulturnom hedonizmu. Takva Amerika mogla bi geopolitičke izglede svijeta u razvoju, u kojem se središte gravitacije pomiče sa zapada prema istoku, učiniti sve mračnijima. Svijetu treba Amerika koja je gospodarski vitalna, društveno privlačna, odgovorno moćna, strateški promišljena, međunarodno poštovana i povijesno prosvijetljena u svojoj globalnoj povezanosti s novim istokom.

Koliko je izvjesna takva globalno svrsishodna Amerika? Danas je povijesno raspoloženje Amerike nelagodno, a ideje o američkoj povijesno neizbježnoj propasti u intelektualnoj su modi. Međutim, ovakav periodični pesimizam nije ni nov ni samoispunjavajuć. Čak ni vjerovanje da je 20. stoljeće bilo “američko stoljeće”, koje je postalo rasprostranjeno nakon Drugog svjetskog rata, nije bilo lišeno faza tjeskobe oko američke dalekosežne budućnosti.

Detant

Kada je Sovjetski Savez lansirao Sputnik, svoj prvi orbitalni satelit, za vrijeme Eisenhowerove administracije, Amerikanci su postali zabrinuti za svoje izglede kako u mirnodopskom natjecanju tako i u strateškom ratovanju.

I opet, kada Sjedinjene Države nisu uspjele postići značajnu pobjedu u Vijetnamu u doba Nixona, sovjetski su vođe sa sigurnošću predvidjeli američku propast dok su povijesno pesimistični američki političari tražili detant u zamjenu za status quo u podijeljenoj Europi. Ali Amerika se pokazala otpornijom, a Sovjetski je sustav s vremenom implodirao.

Do 1991. godine, nakon dezintegracije sovjetskog bloka, a zatim i samog Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Države ostale su jedina preživjela globalna supersila. Ne samo 20., već i 21. stoljeće tada su se činila predodređenima za američka stoljeća. I predsjednik Bill Clinton i predsjednik George W. Bush sa sigurnošću su to ustvrdili.

‘Kraj povijesti’

Photomontage: CheesA akademski krugovi odjeknuli su hrabrim prognozama da kraj Hladnog rata u stvari znači “kraj povijesti”, barem što se ticalo doktrinarnih rasprava o razmjernoj superiornosti suparničkih društvenih sustava.

Pobjeda liberalne demokracije proglašena je ne samo odlučnom, već i konačnom. S obzirom da je liberalna demokracija prvo procvala na zapadu, neizravna je pretpostavka bila da će zapad stoga biti mjerilo po kojem će se ravnati cijeli svijet.

No, takav superoptimizam nije dugo trajao. Kultura samougađanja i deregulacije koja je počela tijekom Clintonovih godina i nastavila se pod predsjednikom Georgeom W. Bushom dovela je do pucanja jednog nekretninskog balona na prijelazu stoljeća i sveobuhvatnog financijskog sloma manje od desetljeća kasnije. Skupi unilateralizam predsjedanja Busha mlađeg doveo je do desetljeća rata na Bliskom istoku i zastoja američke vanjske politike u cjelini. Financijska katastrofa 2008. godine gotovo je ubrzala katastrofalnu ekonomsku depresiju, natjeravši Ameriku i većinu zapada na naglu spoznaju ranjivosti vlastitih sustava pred neograničenom pohlepom.

Sovjetski Savez – Amerika

Povrh toga, u Kini i drugim azijskim državama zbunjujući amalgam ekonomskog liberalizma i državnog kapitalizma pokazao je iznenađujuću sposobnost za gospodarski rast i tehnološku inovaciju. To je pak izazvalo novu tjeskobu oko budućnosti statusa Amerike kao vodeće svjetske sile.

Uistinu, nekoliko je zabrinjavajućih sličnosti između Sovjetskog Saveza u godinama neposredno uoči njegova pada i Amerike u ranom 21. stoljeću. Sovjetski Savez, sa sve statičnijim sustavom vladanja nesposobnim za provedbu ozbiljnih političkih revizija, u stvari je sam sebe doveo do bankrota ulažući neumjereni postotak BDP-a u desetljećima dugo vojno suparništvo sa Sjedinjenim Državama, a problem je pogoršao bacivši se u dodatne troškove u desetljetnom pokušaju osvajanja Afganistana. Očekivano, više si nije mogao priuštiti daljnje natjecanje s Amerikom u sektoru najnovijih tehnologija te je stoga još više zaostao; ekonomija je posrnula, a kvaliteta društvenog života još se više pogoršala u usporedbi sa zapadom; njegova je vladajuća komunistička klasa postala cinično neosjetljiva na sve veće društvene nejednakosti, licemjerno prikrivajući vlastiti privilegirani stil života; i konačno, u vanjskim je poslovima postao sve više samoizoliran, izazivajući k tome geopolitički štetno neprijateljstvo sa svojim nekoć glavnim euroazijskim saveznikom, komunističkom Kinom.

Povijesni pad?

Ove paralele, čak i ako su pretjerane, učvršćuju tezu da se Amerika mora obnoviti i slijediti opsežnu i dugoročnu geopolitičku viziju prijemčivu za izazove promjenjivog povijesnog konteksta. Samo dinamična i strateški nastrojena Amerika, zajedno s Europom u procesu ujedinjenja, može složno promicati veći i vitalniji zapad, sposoban djelovati kao odgovoran partner napredujućem i sve samosvjesnijem istoku. U suprotnom bi geopolitički podijeljeni i sebični zapad mogao skliznuti u povijesni pad sličan ponižavajućoj nemoći Kine u 19. stoljeću, dok bi istok mogao doći u iskušenje da ponovi samouništavajuća suparništva oko moći u Europi 20. stoljeća.

Ukratko, kriza globalne moći ukupna je posljedica dinamičkog pomaka u svjetskom gravitacijskom središtu od zapada prema istoku, ubrzanog izbijanja nemirnog fenomena globalnog političkog buđenja i manjkavog domaćeg i međunarodnog djelovanja Amerike otkako je 1990-ih godina ostala jedina svjetska supersila.

Gore spomenuto predstavlja ozbiljne dugoročnije rizike za opstanak nekih ugroženih država, sigurnost globalnih resursa i globalnu stabilnost uopće. Ova knjiga nastoji ocrtati potrebnu stratešku viziju nakon 2025. godine.

Zbigniew Brzezinski je poljsko-američki profesor i stručnjak za američku vanjsku politiku. Obnašao je dužnost savjetnika za vanjsku politiku i nacionalnu sigurnost u administraciji američkog predsjednika Jimmya Cartera

Prevela: Diana Robaš

Povezani članci

Back to top button