Zbog čega je Južna Koreja neuporedivo razvijenija od Sjeverne
Zemlje se razlikuju u ekonomskoj uspješnosti zbog različitosti svojih institucija, pravila koja određuju način funkcionisanja privrede i podsticaja koji motivišu ljude. Uzmimo primjer tinejdžera u Sjevernoj i Južnoj Koreji i njihovih očekivanja od života. Tinejdžeri na sjeveru odrastaju u siromaštvu i nedostaju im preduzetnička inicijativa, kreativnost i odgovarajuće obrazovanje koji su neophodni za obavljanje stručnih poslova.
Veliki dio obrazovanja koje dobijaju u školama čista je propaganda čija je svrha učvršćivanje legitimnosti režima – knjiga ima veoma malo, a o kompjuterima i da ne govorimo. Nakon završetka obrazovanja svi moraju da služe vojni rok od deset godina. Ti tinejdžeri znaju da nikada neće ništa posjedovati, neće osnovati sopstveno preduzeće niti ostvariti napredak, iako se mnogi bave ilegalnim privatnim poslovima kako bi zarađivali za život. Znaju i da neće imati legalan pristup tržištima na kojima bi mogli da iskažu svoju stručnost ili da zarađenim novcem kupuju dobra koja su im potrebna i koja žele. Nisu sigurni ni u to kakva ljudska prava će imati.
Tinejdžeri na jugu dobijaju dobro obrazovanje, kao i podsticaje da ulažu napor i postižu izuzetne rezultate u zanimanjima za koja su se opredijelili. Južna Koreja ima tržišnu privredu koja se zasniva na privatnoj svojini. Južnokorejski tinejdžeri znaju da, ukoliko su uspješni kao preduzetnici ili zaposleni, mogu jednog dana da uživaju u plodovima svojih ulaganja i napora; mogu poboljšavati svoj životni standard i kupovati automobile, kuće i zdravstvenu zaštitu.
Na jugu država daje podršku ekonomskim aktivnostima. Preduzetnici mogu da pozajmljuju novac od banaka i na finansijskim tržištima, strane kompanije mogu da ulaze u partnerske odnose s južnokorejskim preduzećima, pojedinci mogu da uzimaju hipotekarne kredite radi kupovine nekretnina. Na jugu se, u cjelini gledano, mogu slobodno osnivati preduzeća po sopstvenom nahođenju. Na sjeveru ne mogu. Na jugu je moguće unajmljivati radnu snagu, prodavati proizvode i usluge i slobodno trošiti novac na tržištu. Na sjeveru postoje samo crna tržišta. Ta različita pravila su institucije koje određuju način života u Severnoj i Južnoj Koreji.
Inkluzivne ekonomske institucije, poput onih u Južnoj Koreji ili u Sjedinjenim Državama, omogućuju i podstiču učešće širokih masa u ekonomskim aktivnostima u kojima najbolje dolaze do izražaja talenti i sposobnosti pojedinaca i koje pojedincima omogućavaju da se opredeljuju po svojoj volji. Da bi bile inkluzivne, ekonomske institucije moraju nuditi bezbjednost privatne svojine, nepristrasni pravni sistem i javne usluge koje obezbjeđuju ravnopravnost u razmeni i ugovaranju; one moraju omogućavati i uključivanje novih preduzeća i omogućavati pojedincima da biraju svoje karijere.
Razlike između Južne i Sjeverne Koreje i između Sjedinjenih Država i Latinske Amerike izraz su jednog osnovnog načela. Inkluzivne ekonomske institucije doprinose ekonomskim aktivnostima, rastu produktivnosti i ekonomskom napretku. Sigurnost svojinskih prava od ključnog je značaja jer jedino se od onih s takvim pravima može očekivati da investiraju i uvećavaju proizvodnju. Poslovni čovjek koji očekuje da će mu ono što proizvede biti oteto, eksproprisano ili izgubljeno kroz oporezivanje nema podsticaj za rad, a još manje za investicije i uvođenje inovacija. Takva prava, međutim, mora imati većina u jednom društvu.
Engleska vlada je 1680. izvršila popis stanovništva u svojoj zapadnoindijskoj koloniji Barbados. Popisom je utvrđeno da su od ukupno 60.000 stanovnika na tom ostrvu gotovo 39.000 bili afrički robovi koji su bili u vlasništvu preosrale trećine stanovništva. U stvari, uglavnom su bili vlasništvo 175 najvećih plantažera šećerne trske, koji su posjedovali i najveći dio zemljišta. Ti veliki plantažeri imali su sigurna i dobro primenjena svojinska prava na zemljište, pa i na robove. Ako bi neki plantažer želio da proda robove drugome, mogao je to da učini i da računa da će mu sud podržati takvu prodaju ili bilo kakav sklopljeni ugovor. Zašto? Od četrdeset krivičnih i mirovnih sudija na tom ostrvu dvadeset devet bili su veliki plantažeri. To je bilo i osam najviših vojnih zvaničnika. I pored dobro formulisanih, sigurnih i u praksi primijenjenih svojinskih prava i ugovora za njegovu elitu, na Barbadosu nisu postojale inkluzivne ekonomske institucije jer su dvije trećine stanovništva činili robovi kojima obrazovanje i ekonomske mogućnosti nisu bili dostupni i koji nisu dobijali priliku ni podsticaje da koriste svoje sposobnosti i stručno znanje. Inkluzivne ekonomske institucije zahtijevaju sigurna svojinska prava i ekonomske mogućnosti ne samo za elitu već i za veliki broj osoba iz svih slojeva društva.
Sigurnost svojinskih prava, zakonski propisi, javne usluge i sloboda ugovaranja i razmjene zavise od države, institucije koja ima moć prinude, sprječavanja krađe i prevare i koja omogućava izvršenje ugovornih obaveza. Da bi dobro funkcionisalo, društvu su potrebne i druge javne usluge: putevi i saobraćajna mreža za transport roba, javna infrastruktura koja omogućuje razvoj ekonomskih aktivnosti, kao i neki osnovni propisi za sprječavanje prevara i malverzacija. Mnoge od tih javnih usluga mogu obezbijediti tržišta, pa i sami građani, ali neophodan nivo široke koordinacije može da ostvari jedino centralna vlast. Država je, dakle, ona koja sprovodi pravni poredak, garant privatne svojine i ugovora i često ključni snabdjevač javnih usluga, neraskidivo vezana za ekonomske institucije. Inkluzivne ekonomske institucije imaju potrebu za državom i koriste je.
Ekonomske institucije Sjeverne Koreje i kolonijalne Latinske Amerike – mita, encomienda i repartimiento, o kojima je već bilo riječi – nisu te prirode. U Sjevernoj Koreji privatna svojina ne postoji. U kolonijalnoj Latinskoj Americi ona je Špancima bila garantovana, dok je svojina domorodačkih naroda bila krajnje nesigurna. Ni u jednom od tih društava široke mase nisu mogle da donose ekonomske odluke kakve su željele; bile su izložene masovnoj prinudi. Ni u jednom od tih društava državna moć nije korištena za pružanje ključnih javnih usluga koje doprinose napretku. Država je u Sjevernoj Koreji izgradila obrazovni sistem čija je svrha bila indoktrinacija, ali nije mogla da spriječi glad. U kolonijalnoj Latinskoj Americi država se usredsredila na prinudu nad domorodačkim narodima. Ni ujednom od tih društava nije postojala ravnopravnost niti nepristrastan pravni sistem. U Sjevernoj Koreji taj sistem služi vladajućoj Komunističkoj partiji, dok je u Latinskoj Americi sredstvo za diskriminaciju širokih narodnih masa. Takve institucije, čija su svojstva suprotna svojstvima inkluzivnih institucija, nazivamo ekstraktivnim – ekstraktivnim zato što imaju za cilj oduzimanje dohodaka i bogatstva od jednog društvenog podskupa u korist drugog.
POKRETAČKE SNAGE NAPRETKA
Inkluzivne ekonomske institucije stvaraju inkluzivna tržišta koja ne samo da ljudima daju slobodu da se bave onim što najviše odgovara njihovim sposobnostima već obezbjeđuju i ravnopravnost koja im to omogućava. Oni s dobrim idejama moći će da osnivaju sopstvena preduzeća, radnici će se baviti aktivnostima u kojima će ostvariva: ti veću produktivnost, a manje uspješna preduzeća biće zamjenjivana uspješnijim. Uporedimo način na koji ljudi na inkluzivnim tržištima biraju svoja zanimanja s kolonijalnim Peruom i Bolivijom, gde je mita prisiljavala veliki broj ljudi da rade u rudnicima srebra i žive, bez obzira na njihovu struku i na njihove želje. Slobodan pristup nije jedino svojstvo inkluzivnih tržišta. I na Barbadosu su u sedamnaestom vijeku postojala tržišta. Ali kao što je na njemu samo mala plantažerska elita posjedovala svojinska prava, tako ni njegova tržišta nisu bila inkluzivna; trgovina robljem pripadala je ekonomskim institucijama koje su vršile sistematsku prisilu nad većinom stanovnika i oduzimale im mogućnost da biraju čime će se baviti i na koji način će koristiti svoje sposobnosti.
Inkluzivne ekonomske institucije utiru put i još dvjema pokretačkim snagama napretka: tehnologiji i obrazovanju. Kontinuirani privredni rast gotovo uvijek je u vezi s tehnološkim poboljšanjima koja omogućuju ljudima (radnoj snazi), zemljištu i postojećem fizičkom kapitalu (zgradama, postojećim mašinama itd.) da budu produktivniji. Pomislimo na svoje pretke od prije samo jednog vijeka koji nisu imali avione i automobile niti većinu lijekova i zdravstvenu zaštitu koji su za nas uobičajena stvar, a da ne pominjemo vodovodne instalacije u stanovima, klima uređaje, šoping centre, radio i filmove, a svakako ne informacionu tehnologiju, robotiku i kompjuterizovane aparate. A još nekoliko generacija prije njih tehnološka znanja i životni standard bili su na tako niskom nivou da nam je teško i da zamislimo kako je većina ljudi uopšte preživljavala. Iza tih poboljšanja stoje nauka i preduzetnici, kao što je bio Tomas Edison, koji su nauku koristili za stvaranje unosnih poslovnih poduhvata. Taj proces uvođenja inovacija omogućavaju ekonomske institucije koje podstiču privatnu svojinu, podržavaju ugovore, stvaraju ravnopravne uslove, podstiču i omogućuju ulazak novih preduzeća na tržište koje donose primjenu novih tehnologija. Zato ne iznenađuje što se Tomas Edison pojavio u Sjedinjenim Državama, a ne u Meksiku ili Peruu i što Južna, a ne Sjeverna Koreja danas stvara tehnološki inovativne kompanije kao što su Samsung i Hyundai.
U tijesnoj vezi s tehnologijom su obrazovanje, vještine, stručnost i specijalistička znanja radne snage koji se stiču u školama, kod kuće i na poslu. Mi smo danas mnogo produktivniji nego prije jednog vijeka ne samo zbog bolje tehnologije koja je ugrađena u mašine već i zbog većeg stručnog znanja radnika. Sva tehnologija u svijetu ne bi bila od velike koristi da nije radnika koji znaju kako da njome rukuju. Ali sposobnosti i stručnost su širi pojam od rukovanja mašinama. Obrazovanje i kvalifikovanost radne snage stvaraju naučno znanje koje je osnova za ostvarivanje napretka i koje omogućuje prilagođavanje i prihvatanje tih tehnologija u raznim oblastima poslovanja. U prvom poglavlju smo vidjeli da mnogi pronalazači u doba industrijske revolucije i poslije nje, poput Tomasa Edisona, nisu bili visokoobrazovani, ali te inovacije bile su mnogo jednostavnije od moderne tehnologije. Danas tehnološke promjene zahtijevaju da i pronalazači i radnici posjeduju odgovarajuće obrazovanje. Tu dolazi do izražaja značaj ekonomskih insritucija koje stvaraju ravnopravne uslove. Sjedinjene Države mogle su da omoguće pojavu ljudi, ili da ih privuku iz drugih zemalja, kao što su Bil Gejts, Stiv Džobs, Sergej Brin, Lari Pejdž i Džef Bezos, kao i stocine naučnika koji su autori bitnih otkrića u informacionoj tehnologiji, nuklearnoj energiji, biotehnologiji i drugim oblastima u kojima su ti preduzetnici razvijali svoje poslovanje. Na raspolaganju im je bilo mnoštvo talentovanih osoba, jer je većini tinejdžera u Sjedinjenim Državama dostupan nivo obrazovanja koji žele i koji su sposobni da steknu. Zamislimo sada drugačije društvo, Kongo ili Haiti – na primjer, gde veliki dio stanovništva ne može da pohađa školu i gde je, čak i kada je to moguće, nivo nastave na veoma niskom nivou, gdje nastavnici ne dolaze na posao, a kad to i čine, nema udžbenika iz kojih bi se učilo.
Nizak nivo obrazovanja u siromašnim zemljama posljedica je ekonomskih institucija, koje ne uspijevaju da podstiču roditelje da obrazuju svoju decu, i političkih institucija koje nisu u stanju da navedu vladu da gradi, finansira i podržava škole, kao ni ambicije roditelja i đaka.
Takve zemlje skupo plaćaju nizak nivo obrazovanja stanovništva i nepostojanje inkluzivnih tržišta. Ne uspijevaju da iskoriste ono čime su obdarene. U njima postoji mnoštvo osoba s potencijalima Bila Gejtsa, pa i nekoliko osoba poput Alberta Ajnštajna koje rade kao siromašni, neobrazovani poljoprivredni radnici, prisiljeni da rade ono što ne žele ili da se zaposle u vojsci, zato što im nije pružena prilika da se bave željenim zanimanjem.
Osposobljenost ekonomskih institucija da koriste prilike koje pružaju inkluzivna tržišta, da podstiču tehnološke inovacije, ulažu u ljude i koriste talente i sposobnosti velikog broja pojedinaca bitna je za privredni rast.
Odlomak iz djela: Daron Acemoglu; James A. Robinson, Zašto narodi propadaju, str. 86-92.
Priredio: Resul Mehmedović