“Skandinavski socijalizam”: istina o nordijskom modelu

Svjetski mediji, posebno u Sjedinjenim Državama, često prikazuju Norvešku i Skandinaviju kao socijalističke. No, „umiljati kapitalizam“ je mnogo preciznija oznaka. Pogledajmo istinu o nordijskom modelu.

U zavisnosti od toga gdje ste stekli svoje političke stavove, vjerovatno ste čuli o skandinavskom socijalizmu ili kao o svjetioniku nade za svijet ili kao o najgoroj stvari koju je moguće zamisliti. Pa, šta je od toga tačno?

Istina je, kao i uvijek, malo komplikovanija od jednostavnog dobro ili loše. Svi sistemi imaju pozitivne i negativne strane, pa ni skandinavske države nisu izuzetak.

Jedna stvar je u svakom slučaju istinita – mnogi analitičari nikada nisu došli u zemlje nordijske regije i jedva razumiju nordijski način kako se stvari rade. Pa, pogledajmo neke od njih.

Da li je Skandinavija socijalistička?

Najprije, počnimo s time šta podrazumijevate pod socijalizmom?

Socijalizam je politička, socijalna i ekonomska filozofija koja obuhvata jedan raspon ekonomskih i socijalnih sistema koje karakteriše društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i radničko samoupravljanje preduzećima.

Otprilike tako su Marx i Engels tvrdili u 19. stoljeću. Ako tražite državu koja se poklapa sa ovom definicijom, potraga vas neće odvesti na sjever Europe. Jednostavna činjenica je da skandinavske države ni po kakvom razumnom osnovu nisu socijalističke.

Premijer Kraljevine Danske je 2015. godine na jednom predavanju na Harvadrskoj Kennedyjevoj školi ovom pitanju pristupio direktno:

„Znam da neki ljudi u Sjedinjenim Državama povezuju nordijski model sa nekom vrstom socijalizma. Prema tome, želio bih da razjasnim jednu stvar. Danska je daleko od socijalističke planske ekonomije. Danska je tržišna ekonomija.“

Ipak, ta ideja je i dalje tu. Na šta onda ljudi tačno misle kada govore o skandinavskom socijalizmu?

Objašnjenje socijaldemokratije

Skandinavija i nordijske države najbolje se mogu opisati kao socijalne demokratije. Drugim riječima, one su demokratske države koje mnogo brinu o svojim građanima.

Neki ovo nazivaju demokratskim socijalizmom, iako je to daleko od istine. Neki ekonomisti to opisuju jednostavno kao „umiljati kapitalizam“, razlikujući ga od onoga što neki smatraju okrutnim kapitalizmom u drugim državama Zapadnog svijeta.

Dok su skandinavske države po mnogo čemu različite, one ipak dijele mnogo zajedničke prošlosti. Oblici vlade nisu identični, ali imaju zajedničkih osobina. Načini na koje su one slične ipak su dovoljni da o njima možemo govoriti kolektivno – stručnjaci to nazivaju nordijskim modelom.

Prvo i osnovno, sve one su ekonomije slobodnog tržišta. Mnogi pogrešno tumače ovu činjenicu, ali njihove ekonomije su potpuno otvorene i trguju na globalnom nivou poput većine država u svijetu.

Ono po čemu se razlikuju je uglavnom u oblasti socijalne zaštite. Socijalna zaštita u skandinavskim državama je veća nego u većini drugih država. Zašto? Da bismo na to odgovorili, morali bismo ući u knjige o historiji ovih država.

Veliki kompromis

Nordijski model ima svoje korijene u kompromisu između radnika i poslodavaca 1930-ih godina. Na čelu toga bili su farmeri – u to doba većina ljudi u ovoj regiji, ali i u većem dijelu svijeta, spadala je u ovu kategoriju – i radničke stranke koje su ih predstavljale.

Ključna osobina nordijskog modela je socijalno partnerstvo. To je centralizovana koordinacija pregovora o platama i o pravima između poslodavaca i radnika.

Sporazumi poput danskog Kanselgradskog sporazuma iz 1933. i švedskog Saltsjöbadenskog sporazuma iz 1938. godine dali su poslodavcima i sindikatima mogućnosti pogodbe o pitanjima poput plata. Osim toga, i poslodavci i radnici imali su okvir za lobiranje kod vlade da postigne dogovor o zakonodavstvu koje utječe na zapošljavanje u smislu uslova i propisa.

Jedna od posljedica toga – koja ozbiljno odstupa od ljevičarskog narativa – je da u Švedskoj, Danskoj i Norveškoj ne postoje minimalne plate.

Umjesto toga, svaki sektor ima plate koje su dogovorene u skladu s time koliko svaki posao zaista vrijedi. Ako šire pogledamo, vidjet ćemo da je prosječna najniža plata u svakoj od ovih država značajno veća u odnosu na države u kojima vlade utvrđuju visinu minimalne plate.

Aspekti nordijskog modela

Ključni aspekti ovog modela su sljedeći:

  • Darežljiva mreža socijalne zaštite i javni penzioni sistem s dobro finansiranim javnim uslugama u ekonomiji s relativno visokim porezima,
  • Snažna imovinska prava i izvršenja ugovora zajedno sa sveukupnom lakoćom poslovanja,
  • Slobodna trgovina u kombinaciji s kolektivnom podjelom rizika, što omogućava ubiranje blagodati globalizma uz istovremenu zaštitu od mnogih rizika,
  • Nizak nivo regulacija na tržištu proizvoda,
  • Nizak nivo korupcije – 2015. godine među deset najboljih na Indeksu percepcije korupcije, pet mjesta zauzele su Norveška, Švedska, Danska, Finska i Island,
  • Visok nivo sindikalizacije – 51% u Norveškoj do 88% na Islandu; značajno više u poređenju sa 18% u Njemačkoj, 11% u SAD-u i 8% u Francuskoj,
  • Partnerstvo između vlade, biznisa i sindikata navodi sve strane da se osjećaju uključeno u sistem koji dobro funkcioniše u korist svih,
  • Relativno visoko individualno porezno opterećenje. S 45,9% Danska ima jedno od najvećih poreznih opterećenja na svijetu. Stope poreza su prilično proporcionalne tako da čak i domaćinstva sa srednjim i nižim prihodima plaćaju relativno visoke poreze u poređenju s progresivnim sistemom u većini država Zapadnog svijeta.

Vjerovatno najvažniji faktor u svemu ovome je dvostrano povjerenje između vlade i stanovništva. Vlada vjeruje građanima i omogućava im slobodu da rade ono što smatraju ispravnim. Zauzvrat, građani vjeruju vladi da će raditi u skladu s njihovim interesima.

Dakle, vidjeli smo šta je zapravo nordijski model, a sve se čini u redu, zar ne?

Zaposlenici su u dobrom položaju i bivaju dobro plaćeni za obavljeni posao. O nezaposlenima se, također, vodi računa i pomaže im se da pronađu posao. Oni koji završe radnu karijeru bivaju nagrađeni za svoju službu putem izdašne penzije. Porezi su visoki, ali također i plate. Većinu stvari ljudi sebi mogu priuštiti.

Izgleda kao da su svi sretni, zar ne? No, postoji još nekoliko stvari koje treba spomenuti.

Problemi s nordijskim modelom

Nekoliko problema proističe iz nordijskog modela koji će neizbježno uzrokovati uvođenje određenih izmjena u narednim godinama. Poslijeratni baby boom stvorio je veliku generaciju ljudi koji su pred prenzijom ili su se već penzionisali. Nakon toga je došao pad stope rađanja uzrokovane činjenicom da je više ljudi radilo duže i tako imalo manji broj djece.

Iako je broj stanovništva u porastu, procentualno se bilježi blagi pad broja onih koji rade i plaćaju poreze. I to nije problem samo nordijskih država, nego problem s kojim se skoro svaka država suočava.

Trenutne projekcije kažu da će krajem ovog stoljeća broj stanovnika na globalnom nivou početi opadati. Ekonomisti nisu sigurni kako riješiti taj problem, ali su saglasni u tome da se on mora riješiti.

Još jedan problem koji proizlazi iz proglobalizacijskih stajalište ove regije je da ekonomije na Istoku i u Južnoj Americi bilježe rast, što će dovesti do stvaranja sve više i više radnih mjesta, budući da će njihova tržišta rada raditi značajno jeftinije nego tržišta u državama Zapadnog svijeta.

Nordijske države su u nekoj mjeri zaštićene od ovoga zahvaljujući njihovim ulaganjima u istraživanja i razvoj, koja im omogućavaju da se istaknu u više tehničkih polja.

Šta je sa norveškom naftom i Fondom bogatstva?

Istina je da Norveška ima nešto veći stepen državnog vlasništva nad „sredstvima za proizvodnju“ od većine država, ponajviše zahvaljujući njenoj naftnoj industriji i državnom vlasništvu nad energetskom kompanijom.

Važno je naglasiti da iako je većinski u vlasništvu vlade, Equinor je zapravo koncern koji teži ostvarivanju kapitala na isti način kao i druge nedržavne naftne kompanije širom svijetu. Vlada je u suštini najveći dioničar koji ostavlja donošenje odluka nadležnom odboru kompanije.

Kad je u pitanju Nacionalni fond bogatstva, istina je da posjedovanje ogromne količine novca u rezervi značajno pomaže održavanje velike socijalne države i da tu opciju većina drugih država jednostavno nema.

Također, istina je, međutim, da je Nacionalni fond bogatstva uglavnom fond za budućnost. On može pomoći olakšati tranziciju na stariju populaciju i premašivanje rada, ali za sada on nije razlog uspjeha nordijskog modela u Norveškoj!

Skandinavska „isključivost“

Još jedna stvar koju kritičari nordijskog modela vole isticati je ta da sistem zapravo može zasmetati građanima. Možda je stvar u tome da nisu skandinavski sistemi ti koji dobro rade, nego ljudi sami.

Ako pogledamo skandinavske Amerikance, vidjet ćemo da je njihova produktivnost iznad prosjeka, njihove plate su iznad prosjeka i – s obzirom da su porezi u SAD-u niži – oni sačuvaju više novca nego njihovi sunarodnjaci u domovini (tj. u odgovarajućim skandinavskim državama).

Zaključak je, dakle, da bi skandinavske države usvojile više američki tip kapitalizma s manjom vladom, možda bi bile još i produktivnije i bogatije nego što su sad.

Za to, naravno, može biti više razloga. Jasno je da Skandinavci imaju visoku i produktivnu radnu etiku. To je nemoguće svesti samo na prostu genetiku. Možda ona dolazi od sistema koji ih je stvorio.

Zagovornici nordijskog modela rekli bi da produktivnost i ekonomski rast nisu nužno najvažnija stvar društva. Tome vjerovatno najbolje svjedoči jedan od najzbunjujućih aspekata skandinavskih društava – sreća!

Skandinavci su sretni ljudi

Svjetski izvještaj o sreći rangira države u skladu sa tim koliko su, prema vlastitim riječima, sretni građani te države. To je najpouzdanija procjena sretnosti jedne države. Svake godine, polovinu od prvih deset u tom izvještaju čine Norveška, Švedska, Danska, Island i Finska.

Nema sumnje da su Skandinavci sretniji sa svojim životima nego veći dio ostatka svijeta. I pored visokih stopa poreza, relativno hladnog vremena i dugih i mračnih zima, oni su sretni ljudi. Nije to ni zbog činjenice da su „rođeni sretni“. Ispitivanja među imigrantima pokazuju brojke koje se mogu porediti sa nivoom sreće kod domaćeg stanovništva.

Izvještaj to svodi uglavnom na činjenice da postoji visoko povjerenje u vladu, nizak nivo korupcije, nizak nivo nejednakosti u zaradama i visok osjećaj lične slobode. Drugim riječima, stvari kojima teže mnoge države su direktan rezultat nordijskog modela.

Pa, mogu li ostale države u svijetu dobiti ove rezultate jednostavnom primjenom nordijskog modela? Vjerovatno ne ili bar veoma teško.

Krug čestitosti

Nordijske države gaje neku vrstu kruga čestitosti. Visok nivo povjerenja u vladu nije nužno rezultat niskih stopa korupcije, a niske stope korupcije nisu nužno rezultat visokog povjerenja u vladu.

Ta dva faktora, kao i neki drugi, međusobno se hrane i tako stvaraju krug čestitosti – svi su sretni i svi vjeruju svima ostalima da nastave raditi šta god treba da rade kako bi stvari ostale sretne!

Mnoge države imaju suprotan problem. Nisko povjerenje u vladu i visoke stope korupcije međusobno se hrane i dodatno smanjuju povjerenje, a povećavaju korupciju. Takve krugove skoro je nemoguće prekinuti. Teško je izgraditi visokokvalitetne institucije od povjerenja ako ljudi jednostavno ne vjeruju vladi.

To je vjerovatno najveća stvar koju ni oni na ljevici ni oni na desnici ne uspijevaju shvatiti. Nordijski model uspijeva u Skandinaviji zato što je u Skandinaviji.

Riječ je o cijelom sistemu, a ne samo nekolicina politika, koji čini život u skandinavskim državama boljim. Bez sumnje, postoje stvari koje ostatak svijeta može naučiti iz ove regije. Međutim, ako samo prenesete nordijski model i primijenite ga negdje drugo, on jednostavno neće raditi na isti način.

Zato rasprave za ili protiv nordijskog modela potpuno promašuju smisao. Sistem uvijek radi za ljude koji pokreću sistem. U Skandinaviji je to stanovništvo, a ne elita. Sa te strane, ovaj sistem se možda približio ciljevima socijalizma više nego što je pravi socijalizam ikada u tome uspio!

Piše: Andrew McKay (Life in Norway / Dialogos)

S engleskog preveo: Amir Krpić

Povezani članci

Back to top button