Ziya Gokalp i utjecaj na reformu turske teološke misli

Ziya Gokalp rođen je kao Mehmed Ziya u provinciji Dijarbakir 1878; kasnije je prihvatio prezime „Gokalp“, ili „nebeski heroj“, kao omaž starom turskom običaju. Kao vodeći intelektualac ​​svog vremena, aktivno je učestvovao u mladoturskom pokretu koji je rezultirao svrgavanjem apsolutne Osmanske monarhije 1908. Međutim, Gokalpova misao je imala veliki utjecaj i nakon ovog perioda. Njegova analiza turske nacionalnosti sintetizovala je intelektualne tendencije zapadnjaštva, turcizma i islama u koherentan intelektualni turski nacionalizam koji je postao temelj moderne turske intelektualne i kulturne historije.

Osim politike i vojne reforme, osmanski reformski pokreti 19. stoljeća proširili su svoje napore i na prevođenje i širenje evropske filozofije i društvene misli. Utjecaj francuske misli duboko se proširio na gotovo sve oblasti osmanskog elitnog društva. Britanskom putniku u Istanbulu 1847-48, Charlesu MacFarlaneuu, jedan student na Medicinskoj školi Galatasaraj jednom je na opće iznenađenje rekao da su on i ostali studenti u školi sljedbenici Voltairea. Ovaj francuski utjecaj prenio se na nacionalistički period neposredno prie i poslije Mladoturske revolucije 1908. godine, tj. perioda najutjecajnijih intelektualnih aktivnosti Ziye Gokalpa. Kao i drugi intelektualci svog vremena, na Gokalpa su posebno utjecale francuska sociologija uopće, a posebno radovi Emila Durkheima. Sociologija je za Gokalpa postala ključ za ispravno razumijevanje historije, religije i politike: sociologija je za njega bila najefikasnije intelektualno oruđe u pristupu pitanju turskog identiteta. Godine 1912. Gokalp je postao prvi profesor sociologije na Darulfununu (o čemu će biti riječi u nastavku), stavljajući ga u posebno snažnu poziciju da utječe na pravac turske teološke misli.

Gokalp je slavno odbacio svaku rasnu definiciju nacionalnosti, tvrdeći da se rasa jednostavno ne može dovesti u vezu sa nekom posebnom društvenom formacijom. Slično, smatrao je pojam etničke čistote potpunim mitom: historijska stvarnost međusobnih brakova i miješanja naroda učinila je to po njegovom mišljenju nemogućim. Umjesto toga, Gokalp se zalagao za nacionalni identitet zasnovan na zajedničkoj kulturi koju su usadile društvene norme i društveno obrazovanje. „Nacija“ je društvo u kojem se osoba rađa i kroz koje se osoba oblikuje prema svojim idealima. Veza jedinstva među ljudima iste nacije je njihovo zajedničko iskustvo jedinstvenog društvenog konteksta. Gokalp je doživljavao pojedinačno iskustvo društva kao apsolutno: sve što čini pojedinačnu osobu takvom kakva je, pruža im se u društvenom okruženju, kroz društveno usađivanje vrijednosti.

Opisujući suštinu nacionalne kulture, Gokalp je napravio ključnu konceptualnu razliku koja će postati ključna u definisanju „turstva“ u kasnijim periodima moderne turske historije. Gokalp je pravio razliku između „kulture“ i „civilizacije“, tvrdeći da se kultura odnosi na vrijednosti i osjećanja koja je dato društvo usadilo u pojedinca. Ove vrijednosti su urođene pojedincu: one su organske i autentične i ne mogu se mijenjati individualnom inicijativom. To je ono na šta se ljudi pozivaju govoreći o „nacionalnom“. Ovo su kulturne karakteristike koje se prenose svakom pojedincu koji je odgojen u turskom nacionalnom društvu, bez obzira da li je njihova rasa turskog porijekla ili ne. Opet, ono što znači biti Turčin ne prenose rasne ili etničke karakteristike, već iskustvo odrastanja u turskom društvu. Međutim, izraz „civilizacija“ odnosi se na one aspekte ljudske kulture koji su stvoreni ljudskom inicijativom, pa ih stoga mogu skladno dijeliti narodi različitih nacija. Ovo uključuje nauku, estetiku, tehnologiju ili bilo koji drugi oblik kulture koji je proizvod ljudske kreativnosti, a ne rezultat rođenja u određenom društvenom okruženju.

Uprkos očiglednom manevru u definisanju tih razlika, ovaj konceptualni potez iznjedrio je izuzetno važnu karakteristiku savremenog turskog intelektualnog života: pretpostavku da usvajanje zapadnoevropskih društvenih i kulturnih institucija nije u sukobu s turskim nacionalnim odrednicama. Konceptualna razlika omogućila je Gokalpu da izjavi da bi turska nacija trebala odbaciti osmansku civilizaciju zarad zapadne civilizacije, i postati zapadnjaci u civilizaciji, zadržavajući tursku kulturu. Tursku kulturu trebalo je da uče osmanske elite koje bi provodile vrijeme među turskim seljacima, na taj način učeći narodne običaje turske nacionalne kulture. U isto vrijeme, te iste elite trebale su turskim masama prenijeti zapadnu civilizaciju. U stvari, Gokalp nije vidio kontradikciju između autentičnih turskih nacionalnih vrijednosti i zapadne civilizacije. Gokalpova teorija može pomoći u objašnjenju zašto mainstream turska intelektualna kultura obično nije imala prigovora na određene društvene institucije i koncepcije koje su izvorno uvezene iz Zapadne Evrope, poput reprezentativne demokratije i sekularne države.

Gokalp je religiju (i sve ostale aspekte unutrašnjeg života ljudskog bića) posmatrao u  durkhemianskim uslovima. Durkheim opisuje religiju kao odraz društvene grupe: religiju proizvodi društvo i konkretna je manifestacija datih društvenih normi, institucija i vrijednosti. Takva koncepcija društva polučila je Gokalpov pokušaj reforme šerijatske jurisprudencije (fikh), stvaranjem onoga što je nazvao društvenom fikhskom teorijom (ijtima’i usul-i-fikh). To je teorija koja nastoji da obuhvati savremene društvene nauke i uključi u proučavanje izvora islamskog zakonodavstva, omogućavajući tako fleksibilnost i prilagođavanje klasične islamske jurisprudencije savremenim društvenim potrebama. Gokalp je tvrdio da vjerski principi zasnovani na božanskom otkrivenju (Objavi, op. prev.) nisu podložni promjeni; međutim, vjerski propisi duboko ukorijenjeni u društvenim okolnostima mogu se promeniti zajedno s tim društvenim okolnostima. Kao što će biti razmatrano u 4. poglavlju, ovi argumenti su nagovijestili slične tvrdnje koje bi turski teolozi iznosili tokom historije Turske Republike.

Gokalp je, također, naslijedio gledište Mladih Osmanlija na religiju kao na suštinski unutrašnje iskustvo. To označava razdvajanje religije od svjetskih poslova, poput politike i države. Prema njegovim riječima, „država i medresa su dva odvojena svijeta“. Kao i mnogi muslimanski intelektualci tog doba, Gokalp je odvojio zakonodavnu vlast države od religije, tvrdeći da se religija odnosi samo na pitanja privatnog vjerovanja i bogosluženje (itikat i ibadat). Kao i Mlade Osmanlije, on je tvrdio da je ovo odvajanje neophodno da bi se zaštitila unutrašnja transcendentna suština religije od svjetovne korupcije. Gokalp je takođe tvrdio da je ovo razlikovanje osnovno načelo samog islama, pozivajući se na kur’anski ajet 4:59, koji je tumačio kao zapovijed vjernicima da se pokoravaju vladarima društava u kojima žive. Po njegovom mišljenju, ovaj stih implicitno prepoznaje razliku između vjerskog autoriteta i svjetovnog autoriteta odvajajući autoritet Boga i Poslanika od moći privremenih vladara.

Gokalp je usvojio izraz diyanet u pozivanju na ličnu vjersku praksu, tvrdeći da je ovo prava definicija onoga što čini religiju, a ne pridržavanje bilo kojeg određenog modela politike ili vlade. Ova su pitanja, kako Kur’an kazuje, prepuštena diskreciji pojedinaca i društava. Na ovaj način Gokalp je tvrdio da uspostavljanje modernih pojmova kao što su jednakost polova i demokratska vlada nije ni na koji način u suprotnosti s islamskim vrijednostima, već služi kao izraz njihovih suštinskih istina u savremenom društvenom kontekstu. Kako Markus Dressler ističe, Gokalpov rad je tvrdio da se moralne vrijednosti i duh islamske kulture i razvoj novih modernih društvenih institucija mogu smatrati fundamentalno kompatibilnim jednih s drugim.

Gokalpova razrada religije kao sociološke i kulturne pojave je primjer je široka intelektualna klima u kojoj je nastala savremena turska islamska teologija. Kao što je gore navedeno, intelektualni ferment kasnog Osmanskog carstva podstakao je rasprave o islamskoj teologiji koje su izrasle iz medresanske tradicije, ali su brzo dobile svoj prepoznatljivi karakter. Ovi novi parametri uzeli su u obzir pojam turske nacionalne zajednice, uspostavljanje liberalnih participativnih oblika upravljanja, privatizaciju religije i prihvatanje, pa čak i podsticanje radikalnih društvenih promjena, poput promjena rodnih normi.

Ovi društveni i politički reformistički tokovi mišljenja nisu bili usamljeni, naravno, u ovom intelektualnom okruženju. Međutim, zbog službenog pokroviteljstva osmanske države i stalne podrške turskih nacionalnih vlada, ti su tokovi mišljenja stekli jedinstven nivo važnosti i prevlasti u periodu mladoturske vladavine od 1908-1918. i uspostavljanje Turske Republike nakon Prvog svjetskog rata 1923. godine. To je značilo da će te ideje postati temelj savremene islamske teologije u Republici Turskoj, a određene ključne akademske institucionalne formacije omogućile su im da učvrste i ovjekovječe svoj autoritet u turskom islamskom intelektualnom životu. Glavna među ovim institucijama bila je velika mreža teoloških fakulteta (ilahiyat fakulteleri) koji danas čine dio turskog državnog i privatnog univerzitetskog sistema. Ovi fakulteti su rezultat procesa reorganizacije islamskog intelektualnog života u kasnom Osmanskom carstvu i Turskoj Republici, procesa koji je postavio temelje institucionalnom kontekstu savremene turske islamske teologije.

Odlomak iz knjige: Philip Dorroll, Islamic Theology in the Turkish Republic, str. 33-37.

S engleskog preveo: Resul Mehmedović

Povezani članci

Back to top button