Braća Albrecht i ALDI, simbol njemačkog uspjeha bez politike
Grad u kojem sam odrastao u Njemačkoj nije bio naročito velik, ali je imao velike kompanije. Milhajm se nalazi na zapadnoj ivici Rurskog basena i danas ima oko 170.000 stanovnika. Na mom svakodnevnom tramvajskom putu do srednje škole u centru grada prolazio sam pored dvije fabrike koje su se nalazile jedna do druge. Bile su okružene velikim sivim stambenim zgradama, karakterističnim za industrijske gradove u Njemačkoj i drugim dijelovima srednje Evrope u to vrijeme. Prva fabrika je proizvodila cjevovode. Druga je proizvodila nuklearne reaktore. Roditelji nekoliko mojih prijatelja radili su u tim fabrikama – neki kao inženjeri ili menadžeri, a jedan kao nuklearni fizičar. Cjevovodi i nuklearni reaktori bili su zupčanici koji su pokretali njemačku privredu. Oni su bili životna snaga njemačkog industrijskog modela.
Bilo je to 1970-ih. Tada je Njemačka bila vodeći svjetski proizvođač nuklearnih elektrana i odlučila se za nuklearnu energiju kao osnovu svoje buduće energetske politike. Cjevovodi su također igrali važnu ulogu u njemačkoj energetskoj strategiji, naročito nakon prve naftne krize 1973. Upravo ti cjevovodi su kasnije omogućili Njemačkoj pristup norveškoj nafti i ruskom gasu.
Postojao je i drugi stub njemačkog ekonomskog čuda koji je bio izražen 1970-ih – onaj samozaposlenih poduzetnika. Ovo doba poduzetništva započelo je krajem 1940-ih i početkom 1950-ih i trajalo otprilike do njemačkog ujedinjenja. Od svih poduzetnika u Njemačkoj, Milhajm je bio dom najuspješnijeg – i najtajanstvenijeg. Karl Albrecht je bio stariji od dvojice braće koji su 1946. preuzeli trgovinu svoje majke u susjednom Esenu. Nakon uvođenja njemačke marke 1948, braća su osmislila novi koncept trgovine – diskontnu prodavnicu s ograničenim asortimanom i veoma niskim cijenama. Nazvali su je Aldi, što je značilo Albrecht Discount. Do 1955. Aldi se već proširio na stotinu prodavnica u pokrajini Sjeverna Rajna-Vestfalija. Godine 1961. braća su se razdvojila. Mlađi brat, Theo, preselio se na sjever Esena, dok je Karl prešao na zapad, u Milhajm, gdje je vodio Aldi Süd.
Albrechtovi su bili duhovi našeg grada – stalno prisutni kroz svoje prodavnice, povremeno viđeni, ali uglavnom nevidljivi. Svi smo pretpostavljali da Karl živi u gradu, ali niko to nije znao sa sigurnošću. Albrechtovi nisu bili nevidljivi samo za nas, već i za medije i političare. Jedne prilike, lokalne novine su čak unajmile avion da pretraži četvrti za koje su sumnjali da u njima živi Karl Albrecht, ne bi li ga pronašli. Albrechtovi nikad nisu davali intervjue. Kad je Karl umro 2014. u 94. godini, bio je ne samo najbogatiji čovjek u Njemačkoj i dvadeseti na svijetu, već nikad u životu nije sreo nijednog njemačkog kancelara. On, kao i veći dio njegove generacije poduzetnika, nije dugovao svoj uspjeh politici.
Braća Aldi i teške industrijske kompanije pored kojih sam prolazio na putu do škole nisu mogli biti različitiji. Zajedno su činili dva stuba njemačkog ekonomskog čuda – korporativni industrijski i poduzetnički. Aldi i dalje postoji, ali poduzetništvo koje je nekada predstavljao više ne postoji. I dvije fabrike su još uvijek tamo. Nekoliko najpoznatijih njemačkih industrijskih kompanija osnovano je u 19. i ranom 20. stoljeću. Neke od njih se danas bore. Viši troškovi energije učinili su industrijske firme manje konkurentnim. Stara fabrika cjevovoda Mannesmann danas je u vlasništvu kompanije Europipe, koja je isporučila dvije naftne cijevi koje povezuju Njemačku s Norveškom. Druga kompanija se nekada zvala Kraftwerksunion, zajedničko ulaganje između dvije najveće njemačke elektrokompanije, AEG-a i Siemensa. Danas postrojenjem upravlja Siemens Energy. Kompanija se nakratko pojavila u nacionalnim vijestima kad je Vladimir Putin smanjio dotok gasa kroz gasovod Sjeverni tok 1 tokom ljeta 2022, nekoliko mjeseci nakon što je izvršio invaziju na Ukrajinu. Njemački kancelar Olaf Scholz tada je posjetio postrojenje u Milhajmu, jer je očajnički pokušavao vratiti gasnu turbinu koja je tamo stajala natrag u Rusiju, kako bi se gasovod mogao ponovo pokrenuti. Zvuči kao priča iz davne prošlosti, ali u ljeto 2022. Njemačka je još uvijek zavisila od ruskog gasa. Dotok gasa je prestao krajem septembra 2022. eksplozijom gasovoda Sjeverni tok. Posljednja njemačka nuklearna elektrana ugašena je u aprilu 2023.
Promjena sudbine mog grada bila je mikrokosmos onoga što se dogodilo u cijeloj zemlji. Njemačka je bila industrijski pokretač Evrope i u jednom trenutku najveći svjetski izvoznik, ali njena specijalizacija stvorila je ranjivosti i zavisnosti. Postala je zavisna od Rusije za gas i od Kine za izvoz. Prije Brexita, Ujedinjeno Kraljevstvo je bilo najveći izvor njemačkog suficita na tekućem računu – koji mjeri razliku između izvoza i uvoza te tokova investicija. Zatim je došlo do prekida s Rusijom. Odnosi s Kinom, najvećim trgovinskim partnerom prije nekoliko godina, također više nisu onakvi kakvi su bili u zlatno doba hiperglobalizacije. Možda je najveći šok od svih došao iz tehnologije. Njemačka je bila svjetski šampion analognog doba, ali digitalne tehnologije su postepeno prodirale u naše živote. Nijemci su izmislili motor s unutrašnjim sagorijevanjem, elektronski mikroskop i Bunsenov plamenik, ali nisu izmislili računar, pametni telefon ili električni automobil. Tokom godina, to je postao problem.
Ova knjiga je priča o usponu i padu jednog izuzetno uspješnog industrijskog diva. Nije riječ o knjizi o politikama. Ne nudim rješenja za ono što smatram da bi trebalo uraditi kako bi se preokrenuo industrijski pad Njemačke. To bi zahtijevalo sasvim drugačiju i mnogo obimniju knjigu. Ovo je priča o tome kako i zašto se to dogodilo.
Odlomak iz knjige: Wolfgang Munchau, Kaputt: kraj njemačkog čuda
