Kako roboti i umjetna inteligencija transformiraju svjetsku ekonomiju?

Strahovi od robota koji preuzimaju svijet ili od toga da naši podaci i naši životi budu kontrolirani od strane zlonamjernih diktatora, bilo vladinih ili drugih, postali su sve učestaliji u novoj svjetskoj ekonomiji. Da bismo utvrdili jesu li ti strahovi stvarni ili umišljeni, najprije moramo razumjeti šta zapravo jesu roboti i umjetna inteligencija. Oni su, zapravo, dvije različite stvari koje se ponekad spajaju da bi postale nešto sasvim drugo.

Roboti, u strogom smislu te riječi, jesu mašine koje su programirane da obavljaju određeni zadatak. Duga sprava ruke koja zakiva vrata na šasiju u tvornici automobila naziva se robotom jer je programirana da obavi određenu funkciju. Koristeći senzore, može detektirati svijet oko sebe, obaviti svoj unaprijed zadani zadatak na autonoman način i nastaviti.

Umjetna inteligencija, s druge strane, je dio kompjuterske nauke koji nastoji replicirati ljudsku inteligenciju. Prvenstveno, to uključuje korištenje unosa podataka za učenje i razvijanje novih puteva djelovanja koje nisu planirali ljudi koji su prvobitno programirali kompjuter.

Kad se umjetna inteligencija spoji s robotima, postaje nešto sasvim novo na način koji podsjeća na mitskog kimeru, napola zmaja, napola čovjeka. Kad zamolimo Siri, Pandoru ili Alexu da nam puste neku muziku, one djeluju kao roboti jednostavno izvršavajući unaprijed programiran zadatak. Ali kad robot dobije priliku da uči iz naših prijašnjih navika, može odlučiti da nam pusti tihu džez muziku kad čuje zveckanje čaša u pozadini.

U tom trenutku robot počinje donositi odluke i poduzimati akcije koje nadilaze izvođenje unaprijed programiranih zadataka. On prelazi most koji razdvaja robotiku i umjetnu inteligenciju i vodi nas ka potpuno novim granicama, gdje kompjuteri ili roboti koriste podatke da uče i prilagođavaju se svijetu oko sebe kako bi naš život učinili sigurnijim, lakšim i produktivnijim.

Izum štamparske prese u petnaestom stoljeću omogućio je ljudima ulazak u svijet znanja koji je prije toga bio rezerviran za elitu s pristupom rukopisima. Danas prolazimo kroz sličnu promjenu jer mase imaju pristup neograničenim informacijama putem interneta. Teoretski, imamo moć napraviti još jedan skok naprijed, ali hoće li to naš život učiniti smislenijim?

U suštini, postoje dva glavna pitanja s kojima se suočava čovječanstvo 21. stoljeća, dok roboti i umjetna inteligencija igraju sve veću ulogu u našim svakodnevnim životima. Prvo, šta se događa kad roboti postanu toliko moćni i efikasni da počnu oduzimati većinu naših poslova? I drugo, šta se događa kad umjetna inteligencija postane toliko moćna da počne nadmašivati ljudsku inteligenciju — trenutak poznat kao „singularnost“?

Strah od robota koji oduzimaju naše poslove u početku je bio ismijavan od strane mnogih radnika i menadžera. Baš kao što je izum pamučne preše ili parnog motora doveo do povećanja produktivnosti i zapošljavanja, uvođenje nove ere umjetne inteligencije u radno mjesto prvobitno je viđeno kao početak doba efikasnije proizvodnje i, posljedično, povećanja broja radnih mjesta.

U high-tech BMW fabrici u Južnoj Karolini, na primjer, proizvodnja se udvostručila tokom decenije 2010-ih, a broj zaposlenih porastao je sa 4.200 na 10.000. Neki poslovi jesu zamijenjeni, naravno, ali su uglavnom bili ponavljajući fizički poslovi, opisani kao „poslovi s tri D“: glupi, prljavi i opasni (eng. dumb, dirti, dangerous).

Isprva su radnici bili oduševljeni. Imati mašine koje preuzimaju dosadne poslove često je dovelo do zanimljivijih i manje opasnih radnih iskustava. Ljudski radnici napustili su fizičke poslove i koncentrirali se na nadgledanje proizvodnog procesa. Šalilo se da je moderna fabrika sastavljena od tri elementa: čovjeka, psa i robota. Čovjek hrani psa, a pas sprječava čovjeka da dodiruje mašine.

Danas se roboti smatraju sposobnima replicirati gotovo sve što čovjek može učiniti, poput igranja šaha ili izgradnje automobila. Ali natjerati robote vođene kompjuterom da repliciraju pravu ljudsku inteligenciju, poput sposobnosti govora prirodno ili pjevanja pjesme, bio je daleko veći izazov.

Kombiniranjem umjetne inteligencije s mikro-tehnologijom, sljedeća generacija robota moći će raditi gotovo sve što čovjek može, i to značajno efikasnije. U fabrikama roboti sada mogu preuzeti gotovo svaki aspekt proizvodnog procesa osim, u mnogim slučajevima, zadataka koji zahtijevaju nadzor i kontrolu kvalitete. Roboti koji rade uz ljude — tzv. kolaborativni roboti ili koboti — također mogu povećati produktivnost i uživanje u poslu.

U mnogim slučajevima, mašine uče nove zadatke od ljudi imitacijom. Koboti su obično manji i fleksibilniji od tradicionalnih robota. Bolnički koboti pomažu medicinskim sestrama u dostavi potrepština, a robotske ruke u restoranima mogu osloboditi osoblje napornih i opasnih poslova. Na primjer, upotreba kobota može značajno smanjiti ozljede leđa uzrokovane stalnim dizanjem teških predmeta ili povrede zglobova. Kad je robot za pravljenje hamburgera po imenu Flippy uveden u restoran u Los Anđelesu 2018. godine, ne samo da je smanjio nivo ozljeda na radnom mjestu, već je i drastično smanjio kontaminaciju jer je neprestano čistio svoje pribore.

Roboti i umjetna inteligencija omogućili su fabrikama da prilagode svoju proizvodnju tržištu. BMW-ova fabrika u Južnoj Karolini, na primjer, prešla je sa proizvodnje 200 hiljada automobila godišnje na 400 hiljada, dok se broj radnika povećao sa tri hiljade na petnaest hiljada nakon što su roboti preuzeli montažnu liniju.

Integriranjem mreža robota i mašina preko interneta — poznatog kao Internet stvari — fabrike mogu lako prelaziti s proizvodnje velike količine robe u velikim serijama na proizvodnju manjih serija raznovrsnih proizvoda. Proizvodnja robe na način koji se lako može prilagoditi stalno promjenjivim ukusima potrošača omogućava znatno veće nivoe proizvodnje, veće profite i potencijalno više poslova.

Kako fabrike postaju sve automatiziranije, ljudski radnici moraju biti sve obrazovaniji. Radnici na montažnim linijama koji su nekad rukovali mašinama sad su obučeni da eksperimentiraju s različitim načinima na koje se roboti mogu koristiti kako bi se montažna linija učinila još efikasnijom.

Ali što se događa s onim niskokvalificiranim radnicima koje zamijene roboti i koji se ne mogu prekvalificirati? Tokom proteklih trideset godina, procjenjuje se da je približno 80 posto gubitaka radnih mjesta u američkoj proizvodnji rezultat automatizacije ili tehnološke zamjene. Iako su stope nezaposlenosti u većini industrija ostale niske, to je impliciralo rastuće cijene rada, a radnici s niskim vještinama vidjeli su kako im plate stagniraju.

Mnogi radnici bili su prisiljeni prihvatiti niže plaćene poslove u sektorima usluga, poput restorana brze hrane ili prodavnica. Velike promjene u zapošljavanju, viđene tokom prethodnog stoljeća — radnici koji su prelazili s mehaniziranih farmi u fabrike, a zatim iz fabrika u novo-mehanizirane uslužne industrije — sad su došle do ćorsokaka. Gdje idu niskokvalificirani radnici kad ih zamijene automatizirani blagajnici i roboti koji prevrću hamburgere?

Ova promjena s nekada prestižnih plavih okovratnika s dobrim platama na slabo plaćene poslove u uslužnoj industriji počela je imati ozbiljne posljedice u mnogim zemljama. Novi, preuređeni socio-ekonomski ambijent zapravo je doveo do nečega nečuvenog u modernoj historiji: porasta stope smrtnosti među bogatijim bijelim Amerikancima koji su završili samo srednju školu, počevši od 1990-ih i nastavljajući se u 21. stoljeće, potaknutog, dijelom, upotrebom opioida i samoubistvima. Ove „smrti iz očaja“ bile su uzrokovane, djelomično, gubitkom ekonomskih prilika uzrokovanih tehnološkim promjenama.

Mnogi glasači u pogođenim regijama — od bivših industrijskih područja u sjevernoj Engleskoj i Francuskoj do američkog Rust Belta — obećali su da će zaustaviti sile tehnoloških promjena i globalizacije. Tokom narednih trideset godina procjenjuje se da bi do 50 posto svih poslova moglo biti zamijenjeno tehnologijom. Jednom kad pogledamo dovoljno daleko u budućnost, kad roboti opremljeni umjetnom inteligencijom i 3D štampom te neograničenim kompjuterskim mogućnostima postanu stvarnost, oni će moći dizajnirati i graditi druge robote i automatizirane mašine koje će učiniti svijet u kojem radimo gotovo neprepoznatljivim.

A šta se onda događa kad ranije „sigurna“ zanimanja bijelih okovratnika, poput računovodstva, prava i medicine, postanu zastarjela zbog umjetne inteligencije? Čak bi i kombinacija mašinskog učenja i „velikih podataka“ mogla u konačnici promijeniti ne samo našu ekonomiju nego i naše društvo i politiku.

Neosporno je da eksplozivni rast robota i umjetne inteligencije poboljšava ljudsko stanje. Sa robotima koji peru našu odjeću, kupuju namirnice, grade naše kuće i obavljaju naše poslove, naš život je, barem u teoriji, postao mnogo bolji. Trebalo bi da imamo više vremena da se posvetimo porodici i prijateljima, da šetamo, stvaramo muziku i komponujemo.

Ali s pojavom sveprisutne tehnologije — poput radnih e-mailova i poruka koje nas prate na našim uređajima dvadeset četiri sata dnevno — čini se da je život u digitalnom dobu postao još stresniji. Uz pojavu proizvodnje sve više koncentrirane u rukama korporacija ili pojedinaca s moći da izvuču najveće profite, ostatak nas može biti sveden na status građana drugog reda.

Tehnologija svakako olakšava naše živote, ali čini li ih boljim? Kad roboti u ljudskom obliku počnu razmišljati na ljudski način, naša uloga kao ljudi postaje nejasna. Automobili bez vozača dobit će odgovornost za donošenje gotovo svih odluka o vožnji, uključujući i one koje uključuju ljudski život.

Suočeni s izborom puta, hoće li samovozeći automobil odlučiti da pregazi starca ili malo dijete? Kako ćemo programirati robote da djeluju etički, ili čak kontrolirati ih kad počnu pokazivati pravu inteligenciju?

Kako roboti i umjetna inteligencija počnu pokazivati nešto što bi se moglo nazvati emergentnim ponašanjem, kad počnu učiti iz prošlih iskustava i planirati nove puteve, mogli bi djelovati na načine koje njihovi ljudski stvaraoci nisu predvidjeli. Neke kompanije za trgovanje velikim brzinama, na primjer, koriste algoritme za proučavanje obrazaca na tržištu i donošenje investicijskih odluka koje možda nikad ne bi predvidio nijedan čovjek.

Još gore, što se događa kad roboti i umjetna inteligencija budu motivirani da nam naude? Već u SAD-u, nakon izbora 2016. godine, kompjuteri su bili pušteni na društvene mreže da ciljaju i utiču na birače u ključnim državama.

Jednom kad dostignemo tačku u kojoj imamo senzore ugrađene u naša tijela, povezane s oblakom, mašine će moći intervenirati u gotovo svakom aspektu naših života.

Mogućnosti da umjetna inteligencija nanese štetu mogu poprimiti bezbroj oblika, ali se u osnovi mogu podijeliti u tri glavne kategorije: kibernetički napadi, napadi dronovima ili propaganda i dezinformacije. Kibernetički napadi su već sveprisutni u današnjem svijetu i obično ciljaju virtualne mete, poput baza podataka i korporativnih web stranica. Napadi dronovima mogu koristiti naprednu tehnologiju za napad na fizičke mete i mogli bi se upotrijebiti za poremećaj ili čak uništenje gotovo svake moderne ekonomije. Korištena za stjecanje političke prednosti kroz nadzor ili online propagandu, umjetna inteligencija je već u upotrebi kod autoritarnih vođa i vjerovatno će se širiti i u godinama koje dolaze.

Na kraju, neka vrsta kontrole nad svim ovim tehnologijama bit će potrebna ako želimo ograničiti mogućnosti bilo koje vlade ili entiteta da nam naudi. Na nesreću, brzina tehnoloških promjena čini vlade nesposobnima da prate korak.

Pitanje nije samo kako da kontroliramo moć tehnologije i umjetne inteligencije koju smo oslobodili, već i ko odlučuje ko će imati moć da je regulira, kao i ko će imati pristup tehnologiji koja preuzima gotovo svaki aspekt našeg svakodnevnog života.

Odlomak iz knjige: Randy Charles Epping, The New World Economy: A Beginner's Guide