Prinudna jednakost ima historiju genocidnih rezultata
U novijoj historiji najveći genocidi su rezultat tiranskih centralizovanih vlada koje su težile utopijskoj jednakosti za sve.
Između 1975. i 1979, vođa Crvenih Kmera Pol Pot počinio je genocid u kojem je ubijeno oko 2 miliona Kambožanaca, ili gotovo četvrtina stanovništva u zemlji. Oko 60% smrti bilo je posljedica direktnih pogubljenja – obično izvođenim krampom – a ostatak je bio uzrokovan glađu i bolestima.
Rusija je u 20. stoljeću doživjela dvije gladi. Od 1921. do 1922. godine oko pet miliona ljudi je umrlo usljed kombinacije efekata ruskog građanskog rata i ekonomskih poremećaja izazvanih ruskom revolucijom. Željeznički sistem koji nije mogao efikasno da distribuira hranu dodatno je doprinio raširenom gladovanju. Sjemensko zrno se jelo, umjesto sijalo, a seljaci su pribjegavali kanibalizmu.
Sovjeti su pretrpjeli drugu glad između 1932. i 1933, a procjene umrlih dosezale su čak 10 miliona, od kojih je 3.9 miliona rezultat naredbe vladajuće političke stranke da likvidira kulake (seljake, op. prev.) kao klasu. Kulaci su bili uspješni zemljoradnici i zemljoposjednici, a njihov uspjeh u poljoprivredi smetao je ideji jednakosti, pa je rukovodstvo moralo da djeluje. Kada su kulaci deportovani, zatvoreni ili pogubljeni, počela je i žetva žita.
Pod istim zločinom izgradnje utopijskog društva, Kina je, pod Mao Ce Tungom, sprovela politike koje su pretvorile u glad. Između 1959. i 1961. godine, velika kineska glad ubila je 45 miliona. To je više od ukupne populacije Nju Jorka, Los Anđelesa i Čikaga.
Mao Ce Tung želio je pretvoriti Kinu u utopijsko socijalističko društvo u viziji Francois-Noel Babeufa, francuskog političkog agitatora i novinara francuskog revolucionarnog perioda, čije su ideje oponašane u gotovo svim socijalističkim pokretima. U srcu Babeufove utopije jednakosti nalazi se ova filozofija:
Jedini način da se dođe do ove [jednakosti] je uspostavljanje zajedničke uprave; suzbijanje privatnog vlasništva; svakog talentiranog čovjeka postaviti u red rada koji najbolje zna; da ga obaveže da položi plod svog rada u zajedničkom skladištu, da uspostavi jednostavno upravljanje potrebama, koje će, vodeći evidenciju o svim pojedincima i svim stvarima koje im stoje na raspolaganju, distribuirajući svu raspoloživu robu na najoprezniji način jednakosti i brineći se da dospije u dom svakog građanina.
Frank Dikotter, historičar iz Hong Konga, jedini je autor koji je ušao u kineske arhive otkako su ponovo otvorene 2006. Dikotter je proučavao kinesku seosku historiju od 1958. do 1962. godine, prateći Maoovo Veliki skok naprijed. Kroz porobljavanje ljudi, Mao je namjeravao da primora kinesku ekonomiju da se uskladi, a zatim prekorači proizvodni kapacitet Engleske u samo nekoliko godina.
U svojoj knjizi iz 2010. godine, Maoova velika glad, Dikotter objašnjava Veliki skok naprijed u kineskim selima:
Ljudima na selu oteti su poslovi, domovi, zemlja, stvari i sredstava za život. Hrana koja je na kašičice distribuirana u kolektivne menze prema zaslugama postala je oružje da primora ljude da prate svaki partijski diktat. Kampanja za navodnjavanje prisilila je skoro polovinu seljana da sedmicama rade, na kraju se fokusirajući na divovske projekte očuvanja vode, često daleko od kuće, bez odgovarajuće hrane i odmora. Eksperiment je završio najvećom katastrofom koju je država ikada vidjela, uništivši desetine miliona života.
Dikotter je, također, primijetio da su komunisti divlje precijenili stvarnu proizvodnju, a zatim kaznili narod zbog toga što nisu uspjeli ostvariti fantazije planera. Proizvodnja žitarica 1958. godine iznosila je 200 miliona tona, ali rukovodstvo je tvrdilo da je granica blizu 410 miliona tona.
Predsjedavajući Mao, ne računajući nevjerovatnu količinu smrti i patnje koju je nanio sopstvenom narodu, rekao je: „Kad nema dovoljno za jelo, ljudi gladuju do smrti“, a kasnije 1959. godine citiran je: „Bolje je pustiti da polovina ljudi umre kako bi druga polovina mogla da pojede svoj obrok.“
Očigledno da saosjećanje i empatija nisu bile dragojcene vrijednosti za kinesko vođstvo, a detalji patnje kineskih seljaka bili su naročito brutalni. Prema Dikotteru:
Roditelji iznemogli od gladi dovedeni su do toga da svoju djecu dadnu drugima, zauzvrat dobijajući meso drugih kako bi utolili glad. Pojavilo se crno tržište ljudskog mesa zajedno sa svim ostalim.
Kineska vlada do današnjeg dana trogodišnju glad tretira kao prirodnu katastrofu i negira istinski broj smrtnih slučajeva iz straha da će potkopati legitimitet Komunističke partije.
Mamac socijalizma je obećanje boljeg svijeta s jednakim ishodom za sve. Socijalizam vjeruje da su ljudi savršeni. Ako nagradimo prave ljude, ako promijenimo okruženje, nađemo pravi jezik, nađemo pravi pristup, kaznimo prave ljude, možemo postići raj.
Jedino što nam stoji na putu do raja su jad i bijeda.
Piše: Jon Henschen (Intellectual Takeout / Dialogos)
S engleskog preveo: Resul Mehmedović
