Slavoj Žižek: Dobro došli u civilizaciju paradoksa lažova

Tzv. paradoks lažova – izjave poput „sve što kažem je laž“ – predmet je beskrajnih filozofskih rasprava još od antičke Grčke i Indije pa sve do 20. stoljeća. Paradoks je u tome što, ako je ta izjava tačna, onda je netačna (jer sve što kažem nije laž), i obrnuto. Umjesto da se izgubim u beskrajnoj mreži argumenata i protuargumenata, okrenut ću se Jacquesu Lacanu (1901-1981), koji nudi jedinstveno rješenje putem razlikovanja između sadržaja izricanja (enuncijacije) i subjektivnog stava koji to izricanje podrazumijeva – između onoga što se kaže i onoga što je pretpostavljeno u samom činu govorenja. Čim uvedemo ovu razliku, odmah vidimo da izjava poput „sve što kažem je laž“ sama po sebi može biti tačna ili netačna. „Uvijek lažem“ može ispravno ili pogrešno izraziti subjektivni doživljaj vlastitog života kao neautentičnog, lažnog.

Međutim, vrijedi i obrnuto: izjava poput „znam da sam govno“ može biti tačna u svom sadržaju, ali netačna na nivou subjektivnog stava koji pokušava da izrazi, jer samo njeno izgovaranje podrazumijeva da na neki način pokazujem kako nisam u potpunosti „govno“ – da sam barem iskren prema sebi… Naš odgovor na to trebao bi biti parafraza poznate izjave Groucha Marxa: „Ponašaš se kao govno i priznaješ da si govno, ali nas to neće prevariti – ti jesi govno!“

Zašto trošiti vrijeme na ovakve beskrajno raspravljane paradokse? Zato što je u našoj „post-istinitoj“ eri desničarskog populizma praksa oslanjanja na taj paradoks dostigla svoj vrhunac. Današnji politički diskurs se ne može razumjeti bez razlikovanja između onoga što se kaže (sadržaj) i kako se to kaže (stav izricanja).

Hajde da uskočimo in medias res (lat. „u sredinu stvari“). Nakon što je Trump ponovo izabran 2024. godine, Alexandria Ocasio-Cortez (koja je zadržala svoje mjesto u Kongresu) javno se obratila onim glasačima koji su glasali i za nju i za Trumpa, tražeći objašnjenje za tako čudan i nedosljedan izbor. Rečeno joj je da je glavni razlog bio taj što su, u poređenju s manipulativnim kalkulacijama Kamale Harris i drugih demokrata, ona i Trump djelovali iskrenije.

Zato, kad Trump bude uhvaćen u nedosljednostima ili očitim lažima, takva otkrića mu samo pomažu: njegovi pristalice i njegove laži doživljavaju kao dokaz da se ponaša kao „normalan čovjek“ koji ne zavisi samo od svojih savjetnika, već otvoreno kaže šta misli. Našim riječima: upravo nedosljednosti i laži u sadržaju njegovih izjava funkcioniraju kao znak da on, na nivou stava izricanja, govori kao autentično i iskreno ljudsko biće. Ovo pokazuje da i podrazumijevani stav izricanja može biti lažan.

Subjektivna istina suprotstavljena je činjeničnoj istini na način sličan suprotnosti između histerije i opsesivno-kompulzivne neuroze: prva predstavlja istinu u obliku laži, a druga laž u obliku istine. Histeričar govori istinu pod krinkom laži – ono što je izrečeno nije doslovno tačno, ali laž u lažnom obliku izražava autentičnu žalbu; dok opsesivac iznosi doslovno tačne tvrdnje, ali te istine služe u svrhu laži.

Danas i desničarski populisti i liberalno-ljevičarski zagovornici političke korektnosti koriste ova dva komplementarna oblika laganja. Obje grupe pribjegavaju činjeničnim lažima kad te laži služe njihovoj višnjoj „istini“ – Istini njihove stvari. Na primjer, neki vjerski fundamentalisti zagovaraju „laganje za Isusa“: kako bi se spriječio „strašni zločin“ abortusa, dozvoljeno je širiti lažne naučne „istine“ o fetusima i medicinskim rizicima abortusa; ili, kako bi se podržalo dojenje, dozvoljeno je kao naučnu činjenicu predstaviti tvrdnju da nedojenje izaziva rak dojke. Antiimigrantski populisti bez srama šire neprovjerene priče o silovanjima i drugim zločinima koje su navodno počinili izbjeglice, ne bi li dali „dokumentarnu potporu“ svojoj uvjerenosti da izbjeglice predstavljaju prijetnju „našem načinu života“.

Vrlo često, PC liberali (pobornici političke korektnosti) postupaju slično – ali u suprotnom smjeru: prešućuju stvarne razlike u načinu života između izbjeglica i Evropljana jer bi spominjanje tih razlika moglo izgledati kao promocija eurocentrizma. Prisjetimo se i slučaja Roterhem u Velikoj Britaniji, gdje je prije desetak godina policija otkrila da je banda pakistanskih mladića sistemski vrbovala i silovala preko hiljadu siromašnih bijelih djevojaka. Podaci su prvobitno bili ignorirani ili umanjeni kako se ne bi izazvala islamofobija.

Suprotna strategija također se široko koristi na obje strane. Antiimigrantski populisti ne samo da šire laži, nego i lukavo koriste činjenice kako bi svojim rasističkim stavovima dali privid istinitosti; dok i PC ljevica koristi „istinu za laganje“ u borbi protiv rasizma i seksizma: uglavnom citiraju provjerljive činjenice, ali ih često interpretiraju pogrešno. Desničarski populisti projekcijom prebacuju svoju autentičnu frustraciju i osjećaj gubitka na vanjskog neprijatelja, dok PC ljevica koristi tačne nalaze (na primjer, detektiranje rasizma u jeziku) kako bi reafirmirala svoju moralnu superiornost – i time spriječila stvarne socio-ekonomske promjene.

Vrhunac ironije je što desničarski populisti mnogo brutalnije koriste historijski relativizam nego ljevica, iako ga teorijski najviše osuđuju (ako njihovo samoopravdavanje uopće zaslužuje naziv „teorija“). Međutim, ispravan stav nije naprosto držati se činjenica: u određenom smislu, postoje i „alternativne činjenice“ – iako ne u smislu da se, recimo, Holokaust „možda jeste, a možda nije“ dogodio. (Usput, svi negatori Holokausta koje poznajem – uključujući Davida Irvinga – tvrde da rigorozno provjeravaju empirijske podatke, i nijedan se ne poziva na postmoderni relativizam!)

Podaci predstavljaju golemo i neprohodno područje, a mi im uvijek pristupamo iz onoga što hermeneutika naziva „horizontom razumijevanja“ – privilegiramo jedne, a zanemarujemo druge podatke. Sve naše historije su zapravo priče – kombinacije izabranih podataka u konzistentne narative, a ne fotografske reprodukcije stvarnosti. Na primjer, antisemitski historičar lako bi mogao napisati pregled uloge Jevreja u njemačkom društvu 1920-ih, ukazujući kako su čitave profesije (advokati, novinari, umjetnici) bile brojčano dominirane od strane Jevreja – što je više-manje tačno, ali je u službi laži. Najefikasnije laži su one koje se sastoje samo od činjenica.

Uzmimo historiju jedne zemlje: može se ispričati iz političke perspektive, fokusirati se na promjene moći; ili ekonomski razvoj; ideološke borbe; narodne patnje i proteste… sve to može biti činjenično tačno, ali ne nužno i istinito u dubljem smislu. Nema ničeg relativističkog u činjenici da se ljudska historija uvijek priča iz određenog stava, koji je podržan određenim ideološkim interesima. Teškoća je u tome da se pokaže da ti interesi nisu jednako istiniti – neki su istinitiji od drugih. Na primjer, ako neko priča historiju nacističke Njemačke iz ugla patnji potlačenih, vođen interesom univerzalne ljudske emancipacije, to nije samo različit subjektivni stav – to je imanentno istinitija historija jer bolje opisuje dinamiku društvene cjeline koja je proizvela nacizam.

Svi „subjektivni interesi“ nisu isti – ne samo zato što su neki etički poželjniji od drugih, već i zato što interesi nisu izvan društva, već njihovi dijelovi, nastali kroz učešće u društvenim procesima. Zato nema neutralnog ni objektivnog izvještavanja o ratu na Bliskom istoku, niti o ruskoj agresiji na Ukrajinu: istina se može reći samo iz angažovane perspektive žrtve. Naslov ranog remek-djela Jürgena Habermasa, Znanje i ljudski interesi (1968), danas je možda relevantniji nego ikad.

Pasivno i aktivno laganje

Da bismo dodatno razradili ovu dimenziju, treba uvesti još jedan pojam koji igra ključnu ulogu u analizi savremene ideologije: pojam interpasivnosti, koji je uveo Robert Pfaller.

Interpasivnost je suprotnost Hegelovom pojmu List der Vernunft (lukavstvo razuma), gdje ja djelujem putem drugog: ostajem pasivan, udobno povučen, dok Drugi radi za mene. Umjesto da ja udaram čekićem, to radi mašina; umjesto da okrećem mlin, voda to čini. Ista logika može važiti i na međuljudskom nivou: umjesto da direktno napadnem neprijatelja, mogu izazvati sukob između njega i nekog drugog, i posmatrati iz prikrajka kako se međusobno uništavaju.

Kod interpasivnosti, suprotno, ja sam pasivan kroz drugog: drugome prepuštam pasivni aspekt – uživanje – svog iskustva, dok ja ostajem aktivno angažiran: mogu nastaviti raditi navečer dok VHS uređaj uživa u TV programu umjesto mene; mogu planirati finansijske poslove dok ucviljeni tuguju umjesto mene.

Ovo nas vodi do pojma lažne aktivnosti: ljudi ne djeluju uvijek da bi nešto promijenili – mogu djelovati i da bi spriječili promjenu. Upravo u tome leži tipična strategija opsesivno-kompulzivnog neurotičara:

Opsesivac je frenetično aktivan upravo da bi spriječio da se stvarna situacija dogodi. Recimo, u grupnoj situaciji gdje napetost prijeti da eskalira, opsesivac stalno priča kako bi spriječio neugodan trenutak tišine koji bi prisutne natjerao da se otvoreno suoče s potisnutom tenzijom. Slično tome, u psihoanalitičkom tretmanu, opsesivni neurotičari neprekidno govore, preplavljuju analitičara anegdotama, snovima, uvidima. Ova stalna aktivnost potaknuta je strahom da će, ako na trenutak zašute, analitičar postaviti pitanje koje zaista pogađa suštinu. Drugim riječima, govore kako bi analitičara zadržali u stanju nepomičnosti.

Čak i u velikom dijelu današnje progresivne politike, opasnost nije pasivnost, nego pseudo-aktivnost – potreba da se bude aktivan i da se učestvuje, pa makar i beskorisno. Ljudi stalno interveniraju, pokušavaju „nešto da učine“, akademici učestvuju u besmislenim debatama; prava teškoća je povući se i zauzeti distancu. Moćnici često radije podnose i kritičko učestvovanje nego tišinu – žele nas uvući u dijalog kako bi osigurali da naša zloslutna pasivnost bude razbijena. Neprestano insistiranje na potrebi da se djeluje, da se nešto uradi, često otkriva subjektivni stav koji ne želi ništa stvarno promijeniti. Što više govorimo o nadolazećoj ekološkoj katastrofi, to smo manje spremni da išta učinimo.

Nasuprot tom interpasivnom režimu, u kojem smo stalno aktivni samo da ništa ne bi zaista promijenili, prvi istinski kritički korak je povući se u pasivnost i odbiti učestvovanje. Taj prvi korak čisti teren za pravo djelovanje – za čin koji će stvarno izmijeniti koordinate cijele konstelacije.

Stvari postaju još složenije s procesom izvinjenja. Ako nekoga povrijedim grubom opaskom, ispravno je da mu se iskreno izvinim; a ispravno s njegove strane je da odgovori nečim poput:

„Hvala ti, cijenim to, ali nisam se uvrijedio – znao sam da nisi to mislio ozbiljno, tako da mi se zapravo ne moraš izvinjavati.“

Poenta je, naravno, da se, iako je krajnji rezultat da izvinjenje „nije potrebno“, mora proći kroz čitav proces izvinjavanja – „ne duguješ mi izvinjenje“ se može reći tek nakon što je ono ponuđeno. Iako formalno ništa ne dogodi – izvinjenje je proglašeno suvišnim – dobitak je stvaran: možda se čak i prijateljstvo sačuva. Izvinjenje uspijeva upravo time što se proglašava suvišnim.

Slična strategija koristi se i kad se brzo izvinjenje iskoristi kao izgovor da se izbjegne pravo izvinjenje: „Rekao sam da mi je žao, pa sad umukni i prestani da me gnjaviš!“

Komunistička partija Kine (kao i mnogi drugi politički akteri) nudi sličan model manipulacija raskorakom između onoga što se kaže (sadržaj) i kako se to kaže (stav izricanja). Naučili su lekciju iz Gorbachevljevog neuspjeha: puno javno priznanje „osnivačkih zločina“ režima dovelo bi do urušavanja cijelog sistema. Zato ti zločini moraju ostati nepriznati.

Istina, neki maoiški „ekscesi“ i „greške“ jesu osuđeni (Veliki skok naprijed i glad koja je uslijedila; Kulturna revolucija), i Dengova procjena Maoove uloge – 70% pozitivna, 30% negativna – usvojena je kao zvanična formula. Ali ta procjena funkcionira kao formalni zaključak koji bilo kakvo dalje razmatranje čini suvišnim: čak iako je Mao bio 30% negativan, simbolički efekat tog priznanja je neutraliziran, tako da on i dalje može biti slavljen kao osnivač nacije, sa tijelom u mauzoleju i likom na svakoj novčanici.

Ovdje je riječ o klasičnom slučaju fetišističkog poricanja (disavowal):
iako vrlo dobro znamo da je Mao počinio ogromne greške i izazvao golemo stradanje, njegova figura ostaje čudesno netaknuta tim činjenicama. Tako kineski komunisti mogu i „imati kolač i pojesti ga“: radikalne promjene kroz ekonomsku liberalizaciju idu ruku pod ruku s nastavkom iste partijske vlasti.

Ova procedura je zapravo neutralizacija, ili ono što je Freud nazvao Isolierung – izolacija: priznaju se užasne stvari, ali se zabranjuju sve subjektivne reakcije na to (užas nad onim što se dogodilo). Milioni mrtvih postaju neutralna činjenica.

Kada današnji izraelski (i neki zapadni) mediji izvještavaju o uništenju Gaze, zar ne koriste sličnu neutralizaciju? Hamasovi teroristi muče i ubijaju, dok su žrtve izraelske vojske jednostavno likvidirane ili uništene…

Glasine i laži

Zatim su tu glasine, koje funkcioniraju na osebujan način u odnosu na istinu: činjenična istina glasine se suspenduje ili, preciznije, tretira kao nebitna („Ne znam da li je istina, ali sam čuo da...“), dok sadržaj glasine zadržava punu simboličku efikasnost – uživamo u njoj, prepričavamo je s oduševljenjem (oslanjam se ovdje na knjigu Rumours Mladena Dolara, 2024). Dakle, to nije isto što i fetišističko poricanje koje glasi: „Vrlo dobro znam da nije istina, ali ipak u to vjerujem“, već njegova inverzija – nešto poput: „Ne mogu reći da vjerujem da je to istina, da se to zaista dogodilo, ali ipak, evo šta znam.“

U kontekstu vršenja moći, prostor glasina je dvosmislen. „Prljave“ glasine mogu održavati moć i autoritet (od Atatürka do Tita), ali glasine često igraju presudnu ulogu i u nemirima i pobunama, uključujući antiimigrantske nerede (kako je već spomenuto, Evropa je danas prepuna glasina o tome kako imigranti siluju naše žene, i kako vlasti cenzuriraju vijesti o tim silovanjima). Postoje čak i ono što bismo mogli nazvati „dobre glasine“ – one koje su potrebne da bi se pokrenula revolucionarna eksplozija. Historijski primjer je tzv. Veliki strah (la Grande Peur), masovna panika koja se desila između 17. jula i 3. augusta 1789. na početku Francuske revolucije.

Ne mogu odoljeti a da ne dodam jedan jedinstven slučaj iz historije filma. Tenzija između komunističke političke predanosti i fascinacije „incestuoznim Nečim“ obilježava jedinstveni filmski opus Luchina Viscontija. U njegovim filmovima incestuozni element ima svoju političku težinu: to je dekadentni užitak u boli vladajućih klasa u raspadanju. Dva vrhunska primjera te smrtonosne fascinacije su očigledno Smrt u Veneciji (1971) i manje poznato, ali mnogo bolje, crno-bijelo remek-djelo Vaghe stelle dell’Orsa (poznat i kao Sandra, 1965), dragulj intimnog filma.

Oba filma dijele ne samo zabranjenu strast koja završava smrću (kompozitorova strast prema dječaku u Veneciji, incestuozna strast između brata i sestre u Vaghe stelle), nego i dualnost između lijevo orijentirane političke predanosti autora (Visconti je do smrti bio član italijanske Komunističke partije) i njegove estetske fascinacije dekadentnim užitkom klase u raspadu. To funkcionira kao klasična podjela između izrečenog sadržaja i stava izricanja: kao da Visconti, u maniru stidljivog puritanskog revolucionara, javno osuđuje ono što ga privatno fascinira i u čemu uživa. Tako njegova javna podrška nužnosti ukidanja vladavine stare klase zapravo postaje instrument za prikazivanje dekadentnog užitka u vlastitom raspadu. Zar ne vrijedi isto i za distopije poput Sluškinjine priče? Zar nismo svi potajno fascinirani detaljnim opisima ugnjetavanja žena – koje, naravno, svi osuđujemo?

Glasine savršeno odgovaraju današnjoj dilemi, koju mnogi nazivaju „smrću istine“ – karakterizaciji koja je, očigledno, pogrešna. Implicitna pretpostavka onih koji koriste taj izraz jeste da je nekada (recimo do 1980-ih), uprkos svim manipulacijama i iskrivljavanjima, istina ipak prevladavala, pa je „smrt istine“ relativno nov fenomen. No, brz pogled na prošlost pokazuje da to nije tačno: koliko je kršenja ljudskih prava i humanitarnih katastrofa ostalo nevidljivo, od rata u Vijetnamu do invazije na Irak? Prisjetimo se samo vremena Reagana, Nixona, Busha... Razlika nije u tome što je prošlost bila „istinitija“, nego u tome što je ideološka hegemonija tada bila znatno snažnija, pa je umjesto današnje pometnje lokalnih „istina“, tada jedna „istina“ (ili tačnije, jedna velika laž) uglavnom dominirala. Na Zapadu, to je bila liberalno-demokratska Istina, s lijevim ili desnim naglaskom.

Ono što se danas događa jeste da je sa populističkim talasom, koji je uzdrmao politički establišment, počela da se ruši i istina/laž koja je služila kao ideološka osnova tog poretka. I krajnji razlog tog raspada nije uspon postmodernog relativizma, već neuspjeh vladajuće elite da održi svoju ideološku dominaciju.

Sada možemo vidjeti šta oni koji oplakuju „smrt istine“ zapravo žale: raspad jedne velike priče koja je bila više-manje prihvaćena od većine i donosila ideološku stabilnost društvu. Tajna onih koji proklinju „historijski relativizam“ jeste da im nedostaje sigurna situacija u kojoj je jedna velika Istina (čak i ako je bila velika laž) nudila osnovnu spoznajnu mapu za sve. Ukratko, upravo su oni koji žale za „smrću istine“ njeni najradikalniji agenti: njihov neizgovoreni moto je onaj pripisan Goetheu:

„Bolje nepravda nego nered“ – bolje jedna velika laž nego stvarnost mješavine laži i istina.

Zato, kad čujemo tvrdnje da se s aktuelnim „kolapsom informacionog ekosistema“ društvo raspada, moramo biti veoma jasni šta te tvrdnje znače: ne samo da lažne vijesti bujaju, nego da se velika laž koja je do sada držala naše društvo na okupu raspada. „Smrt istine“ tako otvara mogućnost za novu autentičnu istinu... ili za još goru novu veliku laž. Zar to upravo ne gledamo u padu liberalne demokratije, koju korak po korak zamjenjuju različite figure novog fašizma – od neo-feudalnog populizma do vjerskog autoritarizma?