Počeci nuklearnog programa

Pakistan je 1950-ih započeo nuklearni program kao inicijativu za razvoj energije. Program je bio dobrim dijelom potaknut američkim projektom “Atomi za mir”, koji je nastojao proširiti tehnologiju nuklearne energije širom svijeta. Godine 1956. pakistanska vlada osniva Komisiju za atomsku energiju (PAEC) kako bi vodila novi program. Sjedinjene Države su 1962. poklonile Pakistanu prvi nuklearni reaktor — petomegavatni Pakistanski atomski istraživački reaktor (PARR-1).

Tokom tog ranog perioda, predsjednik PAEC-a Ishrat Usmani posvetio je znatne državne resurse obuci nove generacije pakistanskih naučnika. Usmani je 1965. osnovao Pakistanski institut za nuklearne nauke i tehnologiju (PINSTECH) i poslao stotine mladih pakistanskih studenata na školovanje u inostranstvo.

Iako je Pakistan tvrdio da njegov nuklearni program služi isključivo mirnodopskoj primjeni atomske energije, postojali su znaci da državno rukovodstvo ima i druge namjere. To je postalo naročito očigledno nakon indo-pakistanskog rata 1965. godine, koji je okončan nominalnom pobjedom Indije. “Ako Indija napravi bombu, mi ćemo jesti travu ili lišće, čak i gladovati, ali ćemo i mi nabaviti svoju,” izjavio je tadašnji ministar vanjskih poslova Zulfikar Ali Bhutto.

Geopolitički motivi: rivalstvo s Indijom i test 1974.

Godine 1971. ponovo je izbio rat između Indije i Pakistana. Sukob je počeo kada je Pakistan izveo preventivne napade na indijske aerodrome, koji ipak nisu uspjeli ozbiljnije oslabiti indijsko ratno zrakoplovstvo. Kao odgovor, Indija je pokrenula kopnenu ofanzivu pružajući podršku secesionističkom pokretu u Istočnom Pakistanu, koji će ubrzo postati nezavisni Bangladeš. Pakistan je pretrpio teške gubitke, a skoro 100.000 pakistanskih vojnika bilo je zarobljeno. U roku od dvije sedmice Pakistan je kapitulirao.

Poniženje iz 1971. predstavljalo je prekretnicu u odluci Pakistana da krene u izgradnju vlastite nuklearne bombe. Već 1972. godine Zulfikar Ali Bhutto – koji će ubrzo biti izabran za premijera – sazvao je sastanak na kojem je naložio vodećim pakistanskim naučnicima da započnu rad na razvoju atomske bombe. Među pozvanim stručnjacima bio je i fizičar Munir Ahmad Khan. Obrazovan u Sjedinjenim Državama na Illinois Institute of Technology, Khan je radio u Nacionalnoj laboratoriji Argonne i služio kao šef odjela za reaktorsko inženjerstvo pri Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju (IAEA). Ubrzo je imenovan predsjednikom PAEC-a i preuzeo je vodstvo u novom smjeru pakistanskog nuklearnog programa.

Otprilike u isto vrijeme Pakistan je počeo dobijati značajnu međunarodnu podršku za svoj nuklearni program. Primjerice, Kanada je osigurala teškovodni nuklearni reaktor snage 137 megavata poznat kao CANDU. Taj reaktor je instaliran u Nuklearnoj elektrani Karachi (KANUPP) i ubrzo je proizvodio plutonij dovoljno čist za izradu nuklearnog oružja. Francuska je također pristala isporučiti postrojenje za izdvajanje plutonija u Chashmi. Ipak, međunarodna zajednica uvela je oštre mjere protiv širenja nuklearnog materijala nakon prve indijske nuklearne probe 1974. godine. Kanada je 1976. povukla svoju podršku Pakistanu, dok Francuska nikada nije dovršila postrojenje u Chashmi. Mogućnost da Pakistan napravi bombu na bazi plutonija odjednom se činila vrlo dalekom.

Ključna uloga dr. Abdul Qadeer Khana

Međutim, u decembru 1974. smjer pakistanskog nuklearnog programa dramatično se mijenja povratkom metalurga dr. Abdula Qadeera Khana, školovanog u Njemačkoj, poznatijeg kao A.Q. Khan. Prethodne četiri godine proveo je radeći u holandskoj firmi URENCO, koja se bavi nuklearnim gorivom, na postrojenjima za obogaćivanje uranijuma u Nizozemskoj, i donio je u Pakistan svoje ogromno znanje o plinskim centrifugama. Tokom narednih decenija Khan je tu tehnologiju prosljeđivao čitavom nizu zemalja koje su nastojale postati nuklearne sile, uključujući Iran, Sjevernu Koreju i Libiju.

Iako nikada nije bio službeno na čelu pakistanskog nuklearnog programa, Khan je odigrao ključnu ulogu u njegovom uspjehu.

Osnivanje i značaj istraživačkog centra Kahuta

Godine 1976. Khan je postavljen na čelo Inženjerskih istraživačkih laboratorija u Kahuti, koje su kasnije dobile ime Khanove istraživačke laboratorije (Khan Research Laboratories – KRL). Na tom lokalitetu nalazilo se postrojenje za obogaćivanje uranijuma, a KRL je Pakistanu pružio alternativni put do bombe preko visoko obogaćenog uranija (HEU) umjesto plutonija. Khanov laboratorij djelovao je uglavnom autonomno u odnosu na PAEC, a projekt razvoja uranske bombe dobio je i posebno kodno ime: Projekt-706.

Iako je Projekt-706 pokrenut pod tadašnjim premijerom Zulfikarom Alijem Bhuttom, njegov utjecaj bio je kratkog vijeka. General Muhammad Zia-ul-Haq preuzeo je vlast državnim udarom 1977. godine, a Bhutto je pogubljen vješanjem 1979. Vojska je preuzela kontrolu nad nuklearnim programom i zadržala vojno rukovođenje tim projektom sve do danas, uprkos tome što se Pakistan kasnije vratio civilnoj vladi.

Međunarodne reakcije, sankcije i zabrinutost zbog proliferacije

Invazija Sovjetskog Saveza na Afganistan 1979. godine imala je značajan utjecaj na Pakistan. Za vrijeme predsjednika Ronalda Reagana, Sjedinjene Države pružale su vojnu podršku afganistanskim mudžahedinima u borbi protiv Sovjetskog Saveza. Pakistan, susjed Afganistana s ključnim linijama snabdijevanja, pokazao se kao nezamjenjiv saveznik u tim naporima. Kao rezultat toga, SAD su uglavnom zatvorile oči pred pakistanskim nuklearnim programom. Primjerice, 1982. godine predsjednik Zia-ul-Haq je službeno posjetio Sjedinjene Države. “On je dobar čovjek,” zabilježio je Reagan u svom dnevniku. “Dao mi je riječ da ne prave atomsku ili nuklearnu bombu. Posvećen je pomaganju Afganistancima i zaustavljanju Sovjeta,” napisao je američki predsjednik.

Godine 1985. Kongres SAD-a usvojio je tzv. Presslerov amandman, koji je uspostavio protokol za uvođenje sankcija protiv Pakistana ako bi prešao određene “crvene linije”, poput proizvodnje visoko obogaćenog uranija ili izrade fisijskog jezgra bombe. Zakon je bio osmišljen da omogući Sjedinjenim Državama održavanje dobrih odnosa s Pakistanom, ali je na kraju primorao američku vladu da 1990-ih ipak uvede sankcije Islamabadu.

Početkom 1980-ih Pakistan je proveo seriju “hladnih testova”, koji su podrazumijevali aktiviranje nuklearnog uređaja bez fisijskog materijala. Tokom naredne decenije izvršeno je preko 20 dodatnih hladnih proba. Pakistan je također ojačao savez s Kinom kako bi se suprotstavio Indiji. Pored ostale pomoći pakistanskom nuklearnom programu, kineska vlada je pozvala pakistanske naučnike u Peking. Dana 26. maja 1990. Kina je u ime Pakistana testirala nuklearnu napravu nazvanu Pak-1 na poligonu Lop Nur. Taj tzv. “Događaj br. 35” najvjerovatnije je bio uranijska implozijska bomba, zasnovana na kineskom dizajnu CHIC-4. Pakistan je također postigao sporazum sa Sjevernom Korejom o nabavci balističkih projektila Nodong u zamjenu za pakistansku tehnologiju obogaćivanja uranija.

Nuklearni testovi 1998.

Tokom 1990-ih Pakistan se intenzivno pripremao za moguće nuklearne probe. Zvaničnici programa odabrali su planine Ras Koh u jugozapadnoj pokrajini Balučistan kao poligon za testiranje. Inženjeri su, u sklopu priprema, duboko u zemlji izbušili okna za testne eksplozije. Pakistan je također znatno unaprijedio svoju raketnu tehnologiju razvivši balističku raketu srednjeg dometa Ghauri, nastalu na osnovu sjevernokorejskog projektila Nodong.

Premijer Mohammad Nawaz Sharif suočio se s ogromnim pritiskom da odobri nuklearne testove nakon što je Indija u maju 1998. izvela vlastite nuklearne probe. “Mi u Pakistanu održavat ćemo ravnotežu s Indijom u svim oblastima,” izjavio je ministar vanjskih poslova Gohar Ayub Khan, jedan od zagovornika testiranja. “Nalazimo se u bespoštednoj utrci u naoružanju na potkontinentu.” Međunarodni lideri su, međutim, pozivali Sharifa da ne odgovori na indijske pokuse. Sjedinjene Države su čak ponudile ukidanje Presslerovog amandmana i dodatnu vojnu pomoć ukoliko bi Pakistan odustao od testiranja.

Na kraju su pakistanske vlasti ipak nastavile s pripremama za test – kodnog imena Chagai-I – nakon što je premijer Sharif izdao naredbu: “Dhamaka kar dein” (“Izvedite eksploziju”). U pratnji vojske, dijelovi bombe prebačeni su avionom do Ras Koha, gdje su sastavljeni i postavljeni u pripremljena okna zajedno s kablovima za dijagnostiku. Dana 28. maja 1998. — manje od tri sedmice nakon indijskih nuklearnih proba — Pakistan je detonirao svoje prve nuklearne naprave na poligonu Ras Koh. “Danas smo izravnali račune i izveli pet uspješnih nuklearnih testova,” objavio je Sharif. Ukupni učinak eksplozija procijenjen je na oko 9 kilotona, što je pokrenulo rasprave o tome koliko je bombi zapravo bilo testirano. Dva dana kasnije Pakistan je izveo još jedno testiranje, nazvano Chagai-II.

Današnja pakistanska nuklearna strategija

Za razliku od Indije, Pakistan ni danas nema doktrinu nekorištenja nuklearnog oružja kao prvi (tzv. no first use) u svom nuklearnom arsenalu. Nakon testova 1998. premijer Sharif je istakao da je pakistanska bomba “u interesu nacionalne samoodbrane (…) kako bi odvratila agresiju, bilo nuklearnu ili konvencionalnu”. Godine 2002. predsjednik Pervez Musharraf izjavio je da će Pakistan “odgovoriti svom snagom” ako bude napadnut.

Poslije napada 11. septembra 2001., Sjedinjene Države su izrazile veliku zabrinutost da bi politička nestabilnost i vjerski radikalizam u Pakistanu mogli omogućiti nedržavnim akterima poput Talibana pristup nuklearnim materijalima. Uz pomoć zapadnih zemalja, pakistanska vlada preduzela je korake da poboljša sigurnost svog nuklearnog programa, mada su zabrinutosti i dalje prisutne.

Za komandovanje i kontrolu pakistanskim nuklearnim naoružanjem nadležno je civilno Nacionalno komandno tijelo (National Command Authority – NCA). Prema procjenama iz 2016. godine, Pakistan posjeduje oko 100–120 nuklearnih bojevih glava, iako raspolaže materijalom dovoljnim za više od 200.

Piše: Resul Mehmedović (Dialogos)