Nobelovac Daron Acemoglu: Obnovljeni liberalizam može odgovoriti na izazov populizma

S povratkom predsjednika Trumpa u Bijelu kuću, trebalo bi biti sasvim jasno da establišmentski liberalizam više nije održiv. Potreban nam je novi liberalizam koji je vjerniji svojim izvornim vrijednostima, ali prilagođen našem vremenu.

Establišmentski liberalizam je liberalizam onakav kakav se počeo prakticirati u glavnoj struji zapadnih zemalja i njihovih institucija tokom poslijeratnog perioda, od Drugog svjetskog rata pa nadalje, i to od strane stranaka centra-desnice i centra-ljevice.

Ali obnovljeni liberalizam mora ponovo otkriti svoje najinspirativnije korijene: energiju koja dolazi iz protivljenja nepravednoj i neograničenoj upotrebi moći; posvećenost slobodi mišljenja i slavljenju različitih pristupa našim zajedničkim problemima; i brigu za zajednicu, kao i za pojedinca, kao osnovu napora da se poboljšaju mogućnosti za one u nepovoljnom položaju.

Sa radikalnim planom gospodina Trumpa da preoblikuje američke institucije, oživljavanje liberalizma je hitno: liberalizam je ponovo u opoziciji i u poziciji da govori istinu pred moći.

Liberalizam i njegov neuspjeh

U svojoj suštini, liberalizam uključuje skup filozofskih ideja zasnovanih na individualnim pravima, sumnji u koncentriranu moć i njenom ograničavanju, jednakosti pred zakonom i određenoj spremnosti da se pomogne najslabijim i diskriminiranim članovima društva.

Liberalizam nije samo apstraktna filozofija. On postavlja temelje institucijama i sistemima koji su doprinijeli vrhuncima ljudskog napretka.

Ipak, zemlje širom industrijaliziranog svijeta okrenule su se desničarskim populističkim strankama poput Nacionalnog fronta u Francuskoj, Stranke za slobodu u Nizozemskoj i AfD-a u Njemačkoj.

Mnogi protivnici tvrde da je liberalizam diskreditiran. Jedan od njegovih najpoznatijih kritičara, Patrick Deneen — autor knjige iz 2018. godine Zašto je liberalizam propao (Why Liberalism Failed) — nedavno je istaknuo nedostatke liberalizma “u sve tiranskijem savezu države i korporacija koji upravlja svakim aspektom naših života”.

Gospodin Deneen i drugi kritičari tvrde da su liberalne ideje bile pogrešne od samog početka, jer su pokušavale promijeniti kulturu odozgo prema dolje, putem elitnih institucija, i stavile individualnu autonomiju ispred zajednice.

Ova kritika zanemaruje mnoge uspjehe liberalizma (borbu protiv fašizma, pokret za građanska prava, otpor sovjetskom totalitarizmu). Zanemaruje i činjenicu da zemlje koje prelaze s autoritarnih političkih režima na demokratiju — pri čemu obično dolazi do povećanja građanskih sloboda i ograničavanja zloupotrebe političke moći i prisile — obično doživljavaju brži ekonomski rast, veću stabilnost, više ulaganja i bolje rezultate u zdravstvu i obrazovanju.

Zanemaruje i to da nam je potreban liberalizam jer živimo u svijetu kojeg oblikuju najveće korporacije koje je čovječanstvo ikada vidjelo i moćne vlade koje su oslobođene demokratskih normi i naoružane ogromnom fiskalnom moći i vještačkom inteligencijom.

Još važnije, ove kritike brkaju establišmentski liberalizam s vrlo drugačijim korijenima liberalizma iz prošlosti.

Ti se korijeni mogu nazrijeti u drugoj knjizi iz 2018. godine, Izgubljena historija liberalizma (The Lost History of Liberalism), autorice Helene Rosenblatt, koja opisuje osjećajnost i borbe osnivača liberalizma, od antičkog Rima do evropskih filozofa posljednja četiri stoljeća.

Ti liberalni mislioci imali su širu viziju, naglašavajući ljudsku pogrešivost, zajednicu i etičke odgovornosti povezane s uzajamnošću i radom za opće dobro — a ne samo radikalni individualizam i sveobuhvatni naglasak na autonomiju.

Gospođa Rosenblatt citira Cicerona, kojeg se može smatrati prvim filozofom liberalne tradicije: “Pošto nismo rođeni samo za sebe”, napisao je, “dužni smo dati svoj doprinos općem dobru i kroz razmjenu dobrih djela — kako u davanju tako i u primanju, bilo kroz vještinu, rad ili resurse kojima raspolažemo — jačati društveno jedinstvo među ljudima.”

Liberalni mislioci također su bili raznoliki. Friedrich von Hayek, jedan od najvažnijih liberalnih filozofa posljednja dva stoljeća, suočavao se s pitanjem kako kombinirati ljudsko neznanje i pogrešivost s institucijama koje štite slobodu. Napisao je da “se argument za individualnu slobodu prvenstveno temelji na priznanju neizbježnog neznanja svih nas u vezi s velikim brojem faktora od kojih zavise ostvarenje naših ciljeva i naše blagostanje.” Ipak, današnji liberalni progresivci bi čak i Hayeka isključili iz svojih redova.

Još jedno važno obilježje među osnivačima liberalizma: bili su u opoziciji i često su govorili istinu pred moćnicima. To je liberalizam činilo filozofijom koja je kritizirala način na koji ekonomske i političke elite koriste moć.

Ne možemo razumjeti probleme današnjeg liberalnog establišmenta bez priznavanja činjenice da je on postao establišment i nikada se nije prilagodio toj novoj stvarnosti.

Tri stuba

U Sjedinjenim Državama, establišmentski liberalizam postao je više-manje dvostranačka vladina filozofija nakon New deala i Drugog svjetskog rata. Republikanci od Dwighta Eisenhowera do Richarda Nixona prihvatili su je.

Konzervativna revolucija Barryja Goldwatera i Ronalda Reagana ukinula je dio regulativa iz ere New deala, smanjila poreze i pogodovala velikim korporacijama, ali su tri stuba establišmentskog liberalizma nastavila jačati:
(1) kulturni liberalizam, s naglaskom na individualizam, autonomiju i progresivne kulturne stavove;
(2) osnaživanje obrazovanih elita, u obliku i tehnokratije i meritokratije, ali koje se proteže dalje od tehničkih pitanja i uključuje i moralne vrijednosti; i
(3) naglasak na uspostavljanju procedura za predvidivu primjenu zakona i regulativa.

Svaki od ovih stubova imao je svoje pozitivne i negativne strane. Problem je bio u tome što je postojala vrlo mala ravnoteža moći. Način na koji je liberalizam postao dio establišmenta i pretvoren u praksu nije, nakon 1980-ih, ozbiljno niti dosljedno propitivan unutar Demokratske stranke u SAD-u i mnogih stranaka centra-ljevice u Evropi.

Ipak, historijski gledano, ova tri stuba establišmenta nisu bila suštinski dio liberalizma. U najboljem slučaju, trebalo ih je smatrati dijelom skupa praksi prilagođenih vremenu i okolnostima s kojima se moderna država suočavala.

Kulturni liberalizam bio je dio spektra vrijednosti koji je pomogao u smanjenju diskriminacije prema etničkim, vjerskim i seksualnim manjinama u Sjedinjenim Državama. Ravnoteža je tu osjetljiva. Jedno je braniti manjine (i to je vrlo u skladu s liberalizmom kao opozicionim pokretom); nešto sasvim drugo je nametati vrijednosti ljudima koji ih ne dijele (na primjer, određivati koje su riječi prihvatljive, a koje nisu).

Bez adekvatne ravnoteže moći, kulturni liberalizam sve se više pomjerao prema nametanju vrijednosti. Također je počeo shvatati slobodu isključivo kroz individualna prava, bez priznanja važnosti uzajamnog doprinosa zajednici.

Osnaživanje obrazovanih elita: Posljednje četiri decenije svjedočimo stalnom porastu ekonomske, društvene i političke moći visokoobrazovanih građana, a u novije vrijeme i onih s postdiplomskim kvalifikacijama.

Uspon obrazovanih elita djelimično je ekonomski, potaknut padom fizičkog rada u postindustrijskom društvu. Također je posljedica sve veće uloge koju su stručnjaci počeli igrati u državnim institucijama i intelektualnim kulama liberalnih demokratija. Establišmentski liberalizam i te elite opravdavali su ovaj uspon meritokratijom. No to je opravdanje također doprinijelo njihovom odozgo-nadolje pristupu u nametanju politika i kulturnog liberalizma.

Ostatak društva, dijelom kao reakcija, počeo je posmatrati tehnokratiju kao pristrasnu, a meritokratiju kao unaprijed namještenu igru.

Procedure i efikasno upravljanje: veliko obećanje liberalne demokratije bilo je isporučivanje široko dostupnih, kvalitetnih javnih usluga. To je britanski dvorski pjesnik John Betjeman sažeo kada je napisao: “Sjetite se za šta naša nacija stoji” — “Demokratija i funkcionalna infrastruktura”.

Ali demokratija više nije sinonim za funkcionalnu infrastrukturu. Svjedočili smo množenju propisa koji se bave sigurnošću i rizicima novih proizvoda, od automobila do lijekova, i papirologiji u vezi sa saveznim propisima o zaštiti okoliša i antidiskriminacijskim odredbama. Ove procedure su se s vremenom umnožile, a interesne grupe su ih koristile za postizanje vlastitih ciljeva (od NIMBY pokreta koji zaustavljaju izgradnju javnih stanova do progresivnih grupa koje preopterećuju savezne ugovore antidiskriminacijskom papirologijom).

Uslijedio je izražen pad efikasnosti u pružanju javnih usluga. Nedavno istraživanje ekonomista Lee Brooksa i Zachary Liscowa pokazuje da su se državni troškovi po milji autoceste od 1960-ih do 1980-ih više nego utrostručili, najvjerovatnije zbog dodatnih propisa uvedenih kako bi se spriječila šteta za određene grupe građana prilikom izgradnje novih cesta. Aktivisti i interesne grupe strogo su nadgledali provođenje tih regulacija. Drugi ekonomisti su pronašli slične sve veće neefikasnosti u građevinskoj industriji, sličnog uzroka: opterećujuće regulacije korištenja zemljišta.

Ova tri stuba zajedno su stvorila dojam da je liberalizam postao nametljiv, pa čak i neefikasan. Istina je da je dio tog nezadovoljstva proizveden putem talk show emisija, desničarskih medija i društvenih mreža. Ali dio tog nezadovoljstva bio je stvaran.

Novi liberalizam

Najmanje tri principa trebala bi voditi reformu liberalizma. Prvi je mnogo veći naglasak na slobodu govora i odbacivanje kontrole mišljenja. Ako je liberalizam dijelom zasnovan na našem neznanju, pogrešivosti i sumnji u ono što je ispravno, onda bi se uvijek trebao protiviti naporima da se uguše različita mišljenja i perspektive.

To ne znači da se određene vrste društvenih mreža ne mogu regulirati, ali znači da bi liberali trebali pozdravljati raznolikost stavova i kritiku, i prestati vršiti društveni pritisak na one koji odstupaju od prihvaćenih pravaca razmišljanja.

Također znači da bi elitni univerziteti trebali biti otvoreniji za različite ideje, uključujući i one konzervativnih mislilaca. Također bi, općenitije, trebali nastojati da diverzificiraju svoju socio-ekonomsku osnovu, posebno uključivanjem osoba iz ruralnih i radničkih sredina.

Drugi princip trebao bi biti eksplicitan pokušaj postizanja veće socio-ekonomske raznolikosti među političkim aktivistima i elitama. Dio problema i glavni izvor nedostatka ravnoteže moći jeste to što su progresivni aktivisti uglavnom iz viših srednjih slojeva, sa diplomama elitnih univerziteta (i malo veza s radničkom klasom).

Stranke centra-ljevice trebale bi izričito pozdraviti uključivanje radničke klase i osoba bez fakultetskih diploma, posebno na rukovodeće pozicije. Takve politike mogu biti uspješne. Nedavna istraživanja pokazuju kako su kvote za spol koje su uvele švedske socijaldemokrate 1990-ih — zahtijevajući da se lokalni kandidati smjenjuju između muškaraca i žena — bile učinkovite u unapređenju zastupljenosti žena, a također su podigle i kvalitet kandidata.

Treći princip trebao bi biti novi pristup regulaciji koji naglašava efikasnost i minimizira papirologiju i proceduralne prepreke. Moderna država, a posebno liberalne stranke i političari, mora pronaći način regulacije s minimalnom birokratijom i kašnjenjima. Moderna država također se mora fokusirati na osnovne regulative: jedno je nositi se s rizicima nuklearne tehnologije, novih farmaceutskih proizvoda, vještačke inteligencije i kriptovaluta, a sasvim drugo izgraditi birokratiju koja gomila dozvole za popravke ili licenciranje frizera i masažnih terapeuta.

Jedan od načina da se regulativa preoblikuje jeste eliminiranje mnogih nepotrebnih propisa i osnaživanje političara da pojednostave regulatorni proces, uz strogu odgovornost koja slijedi nakon provedbe — što znači da se, umjesto ograničavanja onoga što političari i birokrate mogu raditi prije nego što se politika provede, ozbiljna i dobro osmišljena odgovornost treba uspostaviti nakon provođenja politike, i to na osnovu uspjeha te politike.

Eksperimentisanje s različitim alternativama je ključno — a to je još jedna liberalna ideja koja je zaboravljena.

Demokratska stranka, vjerovatno i najveći krivac za greške establišmentskog liberalizma, može i treba preuzeti vodstvo. Mora se suprotstaviti gospodinu Trumpu kad je to potrebno, ali demokrate bi trebale eksperimentirati na lokalnom i državnom nivou tamo gdje imaju vlast. Tamo mogu pokazati kako mogu pojednostaviti regulative, promovirati više građana iz radničke klase u pozicije moći i udaljiti se od svih oblika kontrole mišljenja.

Piše: Daron Acemoglu (The New York Times)

S engleskog preveo: Resul Mehmedović (Dialogos)