Otto Skorzeny, od Hitlerovog tjelohranitelja do Mossadovog agenta

Otto Johann Anton Skorzeny, rođen u Beču 12. juna 1908, a preminuo u Madridu 5. jula 1975, bio je Nijemac austrijskog porijekla kojeg su u godinama nakon Drugog svjetskog rata nazivali "najopasnijim čovjekom na svijetu". Njegovo prezime bilo je poljskog porijekla, ali u venama nije imao jevrejske krvi: naprotiv, bio je SS oficir, vrlo odan Hitlerov prijatelj, iako više oportunista nego uvjereni nacista. Visok, krakat, s ožiljkom (Schmiss) koji mu je prelazio preko lijevog obraza (čuveni ožiljak od mačevanja kojim su se njemački studenti hvalili kao znakom hrabrosti), tražeći slavu i avanturu, pridružio se austrijskoj nacističkoj organizaciji u maju 1932, a SA odredima 1934. godine.

Nakon Anschlussa 12. marta 1938, kad su Nijemci izvršili invaziju na Austriju, zaposlio se kao građevinski inženjer, ali ga je napad na Poljsku potaknuo da se prijavi u Luftwaffe. Previsok (192 cm) da bi stao u kokpit aviona i prestar (sa trideset i jednom godinom), rizikovao je da ostane izvan rata, ali ga je SS primio u Hitlerovu tjelesnu gardu, Leibstandarte SS Adolf Hitler, gdje je fizička snaga bila važna. Skorzenyjev dar za oportunizmom i hrabrost donijeli su mu niz specijalnih zadataka koji su pokazali njegove sposobnosti tokom ruske kampanje 1941. godine. Odlikovan 1942, ranjen u potiljak, evakuiran i konačno otpušten iz bolnice, raspoređen je u štab u Berlinu. Iako razočaran udaljenošću od fronta, tamo je razvio svoje ideje o nekonvencionalnom komandoskom ratovanju, diveći se specijalnim jedinicama koje su obučavali Britanci.

Skorzeny je predložio razvoj specijaliziranih jedinica sposobnih za iznenadne napade, prodiranje iza neprijateljskih linija i borbu na partizanski način, kako bi vršili sabotaže, noseći pritom i neprijateljske uniforme ako je potrebno. Konačno, u aprilu 1943, Walter Schellenberg, šef odjela za vanjsku obavještajnu službu SS-a pri Glavnom uredu za sigurnost Reicha (organizacija na čijem je čelu bio Heinrich Himmler), povjerio je Skorzenyju komandu nad školama za obuku u tehnikama sabotaže, špijunaže i paravojnih operacija. Zadatak je uključivao i komandu nad Waffen SS Sonderverband z.b.V. Friedenthal (jedinica SS komandosa za specijalne namjene) stacioniranom u blizini Berlina. Prva misija jedinice bila je Operacija François, koja se sastojala od slanja grupe padobranaca-komandosa u Iran kako bi uspostavili kontakt s disidentskim planinskim plemenima i potaknuli ih na sabotažu Transiranske željeznice koju su kontrolisali Sovjeti.

Operacija nije uspjela zbog nepouzdanosti Iranaca, ali ideja i sam Skorzeny svidjeli su se Hitleru, koji je svom zemljaku naložio da potraži Mussolinija (uhapšenog u Italiji 25. jula 1943.), oslobodi ga i sigurno dovede u Njemačku. To je bila Operacija Hrast (Unternehmen Eiche), kojom je, velikim dijelom zahvaljujući ulozi SS padobranaca, oslobođen Mussolini zatočen na Gran Sassu. Skorzeny je preuzeo sve zasluge, a Hitler ga je unaprijedio i odlikovao Viteškim križem Željeznog križa. Od tada se Skorzeny posvetio samo operacijama dostojnim najboljih ratnih filmova, koje su mu donosile sve veću i neprolaznu slavu, iako su gotovo sve propale ili prekinute prije nego što su i počele.

Nakon Operacije Hrast uslijedila je Operacija Dugi skok (Unternehmen Weitsprung), koja se sastojala od plana atentata na "Veliku trojku" (Staljina, Churchilla i Roosevelta) tokom Teheranske konferencije 1943. godine; zavjera je, međutim, otkrivena (Skorzeny je kasnije negirao da je organizovao takav plan, vjerovatno kako ne bi dobio dodatnu kaznu tokom suđenja na kraju rata). Zatim je došao red na Operaciju Konjićev skok (Unternehmen Rösselsprung) u maju 1944, pokušaj da se maršal Tito uhvati živ na Balkanu. I ona je propala, ali to je bilo malo važno jer je Skorzenyjeva slava nastavila rasti, čak i među njegovim neprijateljima. Priličan uspjeh postignut je Operacijom Panzerfaust u oktobru 1944, otmicom sina admirala Miklósa Horthyja u Budimpešti kako bi ga se prisililo da podnese ostavku na mjesto regenta Mađarske u korist Ferenca Szálasija, pronacističkog vođe Partije strelastog križa.

Krajem 1944, tokom početnih faza njemačke ofanzive u Ardenima, Skorzeny je zajedno sa svojim komandosima pokrenuo Operaciju Greif: njegovi ljudi, prerušeni u Amerikance, u savezničkim vozilima i govoreći odličan engleski, uvukli su se između savezničkih linija stvarajući haos i izvodeći brojne sabotaže. Operacija je bila djelomičan uspjeh, jer su nakon početne pometnje Amerikanci shvatili šta se događa te uspjeli uhvatiti i strijeljati gotovo sve Skorzenyjeve komandose. Njegov posljednji zadatak bio je obuka Werwolf jedinica, snaga sastavljenih od vrlo mladih boraca regrutovanih u SS (čak i desetogodišnjaka), organizovanih za pružanje otpora, vršenje sabotaža i ciljanih atentata na njemačkim teritorijama pod savezničkom okupacijom.

Na kraju sukoba, uprkos činjenici da kao SS oficir nije bio direktno uključen u Holokaust ili druge masakre nad civilnim stanovništvom ili ratnim zarobljenicima, Skorzenyju je suđeno kao izvršiocu Operacije Greif, zbog kršenja Haške konvencije iz 1907. koja je borbu u neprijateljskoj uniformi izjednačavala s kriminalnim djelom. Posljednjeg dana suđenja, 9. septembra 1947, bivši agent britanske Uprave za specijalne operacije (SOE) svjedočio je u Skorzenyjevu korist, te on nije osuđen. To je pokazalo kako je zapadni svijet, već usred Hladnog rata, blagonaklono gledao na korištenje bivših nacističkih oficira za suprotstavljanje Sovjetima.

Skorzeny je, da ne bi bilo sumnje, pobjegao iz sabirnog logora 1948. godine, skrivajući se prvo na jednoj bavarskoj farmi, zatim u Salzburgu, Parizu i konačno u Francovoj Španiji, gdje se nastanio bez promjene imena i odakle je, kako se tvrdi, vodio organizaciju ODESSA. Godine 1953. služio je kao vojni savjetnik egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nassera, nakon što je istu ulogu obavljao i za argentinskog predsjednika Juana Peróna (navodno je imao aferu s Evitom Perón). Godine 1963. Skorzenyja je navodno regrutovao Mossad, za koji je izveo neke operacije. "Najopasniji čovjek svijeta" umro je u Madridu u dobi od samo šezdeset sedam godina od raka pluća.

Izraelski časopis za sigurnost i obavještajne poslove Matara objavio je 1989. članak u kojem se tvrdi da je Otta Skorzenyja 1963. regrutovao Mossad kako bi dobio informacije o njemačkim naučnicima koji su radili na egipatskom projektu razvoja raketa za upotrebu protiv Izraela. Dnevni list iz Tel Aviva Yedioth Ahronot također je tvrdio da im je priču potvrdio vlastiti izvor unutar Mossada. Bivši direktor Isser Harel, šef Mossada u vrijeme navodnog Skorzenyjevog angažmana, potvrdio je u svojim knjigama priču da su neki bivši nacisti regrutovani kako bi pružili informacije o arapskim zemljama u koje su pobjegli i gdje su sarađivali s vlastima.

Ian Black i Benny Morris u svojoj knjizi Mossad - Israel's Secret Wars tvrde da je Skorzeny možda sarađivao s Mossadom ne znajući za koga radi, dok Tom Segev u svojoj biografiji o Wiesenthalu iz 2010, Simon Wiesenthal: The Life and the Legend, kaže da je bivši SS-ovac ponudio pomoć Izraelu pod uslovom da ga slavni lovac na naciste ukloni sa svoje liste traženih ratnih zločinaca. Wiesenthal je to naravno odbio, ali je Skorzeny na kraju ipak odlučio sarađivati s Mossadom. Segev kao glavni izvor navodi višeg agenta Mossada Rafija Meidana, koji je izgleda odigrao primarnu ulogu u regrutovanju Skorzenyja.

Yossi Melman i Dan Raviv u knjizi iz 2016. The Strange Case of a Nazi Who Became an Israeli Hitman tvrde da je tim Mossada počeo razvijati plan za ubistvo Skorzenyja, budući da je Austrijanac bio na vrhu liste ljudi koje treba eliminisati, ali je šef (ramsad) Isser Harel umjesto toga odlučio pokušati ga regrutovati, jer bi njegov agent koji radi kao savjetnik predsjednika Nassera mogao pribaviti vitalne informacije o nacistima koji pružaju pomoć Egiptu. Ako je, kako se čini, zaista bio regrutovan, vjerovatno je vodio operacije zajedno s katsama (obavještajnim oficirima) Avrahamom Ahituvom i Rafijem Eitanom.

Prema Michaelu Bar-Zoharu i Nissimu Mishalu (Mossad, 2010) i drugim anonimnim izvorima (koje ponovo prenose Melman i Raviv), upravo su Ahituv i Eitan u ljeto 1963. otišli u Skorzenyjevu vilu u Španiji na razgovor. Skorzeny je zapravo očekivao da će biti ubijen, dijelom i zato što je prošlo samo godinu dana od Eichmannovog vješanja u Jerusalemu i lov na naciste je bio "ponovo otvoren". Avraham Ahituv, šef njemačkog ogranka Mossada, požurio je da ga umiri: "Trebamo pomoć. Znamo da imate vrlo dobre kontakte u Egiptu." Nakon što je saslušao dvojicu katsa, Skorzeny je dobio instrukcije i prošao obuku u Izraelu u objektima Mossada: njegov posao bio je atentat na njemačkog raketnog naučnika Heinza Kruga, koji je radio za egipatsku vladu. (Krug je zapravo eliminisan nakon što je kontaktirao Skorzenyja, od kojeg je tražio pomoć upravo zato što se bojao Mossada: članak koji se pojavio u Der Spiegelu 22. januara 2018. budi sumnje u umiješanost bivšeg austrijskog oficira u ovo ubistvo, tvrdeći da je Isser Harel to naručio drugima), kao i postavljanje pismo-bombe koja je ubila pet Egipćana u egipatskom vojnom raketnom postrojenju Fabrika 333. Od samog početka Skorzeny je zapanjio izraelsku obavještajnu službu trudom i količinom informacija koje je stavio na raspolaganje, dajući imena i adrese Nijemaca u Egiptu i evropskih kompanija koje su pomagale arapskim zemljama u snabdijevanju ratnim materijalom.

Kad je 1965. izbio skandal s njemačkim naučnicima, koji je presudio padu Issera Harela, "završila je i saradnja između Mossada i Otta Skorzenyja, najnevjerovatnijeg špijuna koji je ikada radio u službi Izraela".

Odlomak iz knjige: Marco Lucchetti, Tajna historija Mossada