Šta činiti s dotrajalim liderima

Svježi lideri

Što je kriza veća, to će ljudi žešće podržavati moćne vođe koje su kadri narušiti stari poredak. Ili, kako je to jedne prilike kazao francuski predsjednik Charles de Gaulle: “Historija je susret volje i izuzetnih perioda.” 

Prvi veliki šok za poslijeratni period prosperiteta dogodio se sedamdesetih godina, ekonomski rast je stagnirao i inflacija je uzela maha zbog potrošnje socijalne države i šokova naftnih cijena. Kao i u svakoj krizi, došlo je do toga da su se neke zemlje okrenule populistima koji su obećavali lahke odgovore i nacionalnu slavu, ali do osamdesetih se malo njih okrenulo pionirskim reformatorima, na čelu s Margaret Thatcher u Britaniji, Ronaldom Reaganom u Sjedinjenim Državama i Deng Xiaopingom u Kini.

U tim slučajevima nataložena kriza bila je manje iznenadni šok negoli već duže prisutan strah od gubitka ekonomskog statusa. Thatcher i Reagan su se zakleli da će stati u kraj “socijalizmu” i nadoknaditi poniženja sedamdesetih, kad je Britanija postala prva razvijena zemlja koja je tražila pomoć MMF-a, a Sjedinjenje Države bile ponižene OPEC-ovim povećanjem cijena nafte. Međutim, Deng je posjetio Singapur i Nju Jork, i postalo mu je jasno da su te kapitalističke ekonomije dosta razvijenije od njegove.

Stagflaciju sedamdesetih godina bilo je moguće pratiti u različitim stepenima nazad do nezgrapne državne kontrole, a rješenje koje je potaknula ova generacija lidera u osnovi je prijedlog za smanjenje učešća države. U Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji reforma je uključivala neku mješavinu popuštanja centralne kontrole nad ekonomijom, smanjenja poreza i birokratije, privatizacije državnih poduzeća i ukidanja kontrole cijena. U Kini su ove reforme uključivale i oslobađanje seljaka da obrađuju vlastitu zemlju i otvaranje vanjskoj trgovini i investicijama. S obzirom na to da su se Sjedinjene Države i Velika Britanija počele oporavljati osamdesetih, a napose zbog toga što je kineska ekonomija uzela maha, ovi uzori poslužili su kao inspiracija drugim reformatorima.

Do devedesetih su se – pod novom ortodoksijom slobodnog tržišta – mnoge države počele otvarati za vanjsku trgovinu i tokove kapitala, a neke su se počele i uveliko zaduživati kod inostranih kreditora. Potaknuta ovim rastućim dugovima, valutna kriza snašla je Meksiko 1994. godine, proširila se Azijom u periodu 1997-1998, a potom preselila u Rusiju, Tursku i Brazil. Točak života nastavio se vrtiti i tako su ove krize generirale podršku novoj generaciji lidera: Kim Dae-Jungu u Južnoj Koreji, Luizu Inaciou Luli da Silvi u Brazilu, Erdoganu u Turskoj, a Putinu u Rusiji.

Ovaj kvartet je stavio pod kontrolu rasipnu potrošnju i udario temelje budžetskim i trgovinskim višcima, smanjenju dugova i padu inflacije, što je pomoglo podupiranju najvećeg buma ikad kad je riječ o podizanju država u razvoju. U pet godina prije 2010. godine, 107 od 110 država u razvoju za koje postoje podaci zabilježilo je porast dohotka po glavi stanovnika sličan Sjedinjenim Državama. Ova stopa sustizanja od 97 posto kontrast je prosjeku od 42 posto koji je zabilježen za svaki prethodni petogodišnji period pedeset godina unazad. Sve poprilično velike ekonomije u razvoju bile su u fazi sustizanja, a lideri Južne Koreje, Rusije, Turske i Brazila, doprinijeli su više od bilo kojih drugih lidera onome što je postalo poznato kao “uspon ostalih”.

Kim Dae-jung iz Južne Koreje vjerovatno je bio najimpresivniji pokretač promjena u grupi ovih lidera. Karizmatični disident koji je više puta bio zatvaran za vrijeme autoritarnih režima sedamdesetih i osamdesetih, naposlijetku je odnio pobjedu na izborima za vrijeme samog vrhunca azijske finansijske krize 1998. godine. Krenuo je u razbijanje tajnih veza među političarima, državnim bankama i vodećim konglomeratima i to je dozvolilo korejskim kompanijama da nagomilaju ogromne dugove koji su se smanjivali tokom krize. Nijedan član ove generacije lidera nije učinio više da reformira osnovnu strukturu ekonomije svoje države i to je jedan od razloga zašto Južna Koreja ostaje ekonomski jača od Rusije, Turske ili Brazila.

Ipak, postignuća drugih lidera Kimove generacije također su bila izvanredna. Slijedeći savjete reformatora kao što je ruski ministar finansija Alexei Kudrin, Putin je napao inherentnu korupciju gotovo bizantijskog sistema poreza i smanjio broj poreza s dvije stotine na šesnaest, kombinirajući više poreza na dohodak u jednu zajedničku, manju paušalnu stopu, zamijenivši više agencija za naplatu jednom, pa čak i otpuštajući svu poreznu policiju. Reforme su povećale prihode i pomogle u stabilizaciji nacionalnih finansija prvi put nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Erdogan je 2003. godine preuzeo vlast u Turskoj, a i on je također poslušao jasne savjete o tome kako popraviti finansije svoje nacije. Reformirao je rasipnički penzioni sistem, privatizirao državne banke, donio zakon o lakšem gašenju poduzeća koja bankrotiraju i obećao da će budžet držati u plusu. Turci su u sljedećoj deceniji – slično Rusima – osjetili višestruki rast prosječnog dohotka po glavi stanovnika, na više od 10.000 dolara. Obje zemlje su prešle iz redova siromašnih zemalja u srednju klasu, barem na neko vrijeme.

Jedna sasvim prirodna zamjerka ovom argumentu jeste da su Rusija i Turska doživjele ovaj rast usred svjetskog buma i da za to nisu zaslužni ni Erdogan niti Putin. Iako su sreća i globalne okolnosti bile dio ove priče, valjana politika potaknula je Rusiju i Tursku koje su imale solidniji rast i nižu inflaciju u tom periodu od ekonomija kojima su upravljali manje pouzdani populisti kao što su Hugo Chavez u Venecueli i Nestor Kirchner u Argentini.

Ista mješavina sreće i dobre politike obilježila je uspon Lule u Brazilu. Izabran 2002. godine, zamijenio je Fernanda Henriquea Cardosu, reformatora koji je započeo borbu protiv hiperinflacije. Međutim, ljevičar-radikal Lula imao je karizmu i ulični kredibilitet da dovrši ovu borbu. U centralnu banku je postavio borca protiv inflacije i pripremio teren za stabilan bum. Slijedeći trag snažnih ekonomskih lidera prije njega, Lula je kombinirao osnovno razumijevanje onoga što je potrebno njegovoj zemlji da se oporavi s popularnom crtom koja je potrebna da bi se teške reforme plasirale, te je tako pomogao da se njegova zemlja izvuče iz iznimno teškog perioda.

 

Dotrajali lideri

Jednostavan način da se na ovo pravilo gleda jeste sljedeći: veoma učinkovite reforme su vjerovatne u prvom mandatu, manje vjerovatne u drugom i kasnijem, jer liderima ponestaje ideja ili podrške za reforme, nadalje, skloni su tome da se okrenu stvaranju velikog naslijeđa ili bogatstva za prijatelje i porodicu. Međutim, postoje iznimke: Lee Kuan Yew vladao je Singapurom više od trideset godina i nikad nije izgubio energičnost kad je riječ o reformama – ali ipak opći obrazac vrijedi. Na kraju – kao što reče američki esejist Ralph Waldo Emerson – svaki junak postane dosadan.

Čak je i Reagan postao žrtva “prokletstva drugog mandata” i niza skandala, umora od popularnosti i otpora kongresa što je američkim predsjednicima otežavalo uvođenje promjena nakon njihovih prvih mandata. Thatcher nikad nije izgubila žar za reformama, ali čak su se i njene kolege konzervativci umorili od njenog beskompromisnog stila i naposlijetku su je izgurali nakon dvanaest godina. Deng, vjerovatno najveći ekonomski reformator 20. stoljeća, vladao je samo devet godina, dok nije izgubio poziciju vojnog i partijskog lidera nakon protesta na trgu Tienanmen 1989. godine. Ta epizoda postavlja značajno mjerilo za politički vijek čak i najboljih ekonomskih vođa. Do tada je Kina već bila nametnula ograničenje dva mandata, kako bi spriječila da se vođe predugo zadržavaju, ali je faktički ukinula ovu zabranu 2018. godine zarad Xi Jinpinga, proglasivši ga predsjednikom sve dok želi obavljati tu dužnost.

Danas su Erdogan i Putin u svojim četvrtim mandatima na najvišim pozicijama, i oni su najupečatljiviji primjeri starih i dotrajalih lidera. Erdogan je početkom svog trećeg mandata 2011. godine odustao od ekonomske reforme i počeo s agresivnijim promoviranjem islamskih društvenih običaja i rasipanjem novca za ponovno stvaranje onoga što je on smatrao islamskom veličinom Turske osmanskog doba. Erdoganov plan da popularni istanbulski park pretvori u Osmanlijama inspiriran trgovački centar doveo je do širokog revolta srednje klase 2013. i pobune protiv dotrajalih vlada širom država u razvoju.

Autori koji su požurili da objasne ove pobune usredotočili su se na uspon srednje klase i zahtjeve za političkim slobodama, ali njihove analize imale su jedan problem. Tokom prethodnih petnaest godina, u dvadeset i jednoj od najvećih država u razvoju, srednja klasa se u prosjeku povećala za 18 posto totalne populacije, dakle, na nešto više od polovice stanovništva. Međutim, do ovih protesta je došlo u zemljama gdje se srednja klasa jako brzo proširila – na primjer, u Rusiji – ali i u onim zemljama gdje je do toga dolazilo dosta sporo kao što je Južna Afrika. Najveći protesti snašli su zemlje u kojima se srednja klasa širila blizu prosjeka od 18 bodova: Egipat, Brazil i Tursku. Ukratko rečeno, nije bilo nikakve jasne poveznice između rasta srednje klase, lokacije i intenziteta protesta.

Međutim, svaki od ovih protesta bio je okrenut protiv već ostarjelog režima. Iako se gotovo svaka ekonomija u razvoju uzdizala u periodu globalnog buma 21. stoljeća, mnogi lideri su to pripisivali sebi i počeli su izmišljati i praviti trikove – izbjegavali su ograničenje mandata, prebacivali se s pozicije premijera na predsjedničku – dakle, ostati na vlasti. Između 2003. i 2013. godine, u dvadeset najvažnijih ekonomija u razvoju, prosječni mandat vladajuće stranke udvostručio se s četiri na osam godina.

Do 2013. sedam od dvadeset najvažnijih ekonomija u razvoju počelo je proživljavati političke nerede: Rusija, Indija, Južna Afrika, Egipat, Turska, Brazil i Argentina. A svaki od ovih protesta bio je usmjeren protiv režima koji je bio na vlasti više od osam godina: to je bila pobuna protiv dotrajalih lidera.

Berze su predosjećale raspad. Od 1988. godine glavne države u razvoju održale su više od stotinu državnih izbora i stvorile sedamdeset i šest novih lidera. Devetnaest ovih lidera, uključujući Putina, Erdogana, Lulu i Manmohana Singha u Indiji, vladali su dva puna mandata. Kako su njihovi mandati postajali sve duži, tako su se berze okrenule protiv cijele skupine. Ova tržišta nadmašivala su svjetski prosjek za tržišta u razvoju za 16 posto tokom prvog mandata ovih lidera, a onda su jedva dokučile svjetski prosjek u drugom mandatu.

Da bismo odredili trenutak u kojem se tržišta obično okreću protiv takvih lidera, pogledao sam isti skup izbora i izdvojio lidere koji su vladali barem pet godina. Za ovu grupu od trideset devet lidera, berza je nadmašila prosjek zemalja u razvoju za blizu 20 posto tokom prva četrdeset i tri mjeseca njihovih mandata – dok se gotovo 80 posto ovog rasta dogodilo tokom prva dvadeset i četiri mjeseca. Tržište se nakon četrdeset i tri mjeseca počelo kriviti. Ova spoznaja izgleda kao snažna potvrda da je najvjerovatnije da će lideri država u razvoju pokrenuti značajne ekonomske reforme u ranim godinama vladavine. Naravno, tržišta imaju tendenciju da rastu kad investitori imaju razloge da očekuju da će doći do uspona ekonomije i pada inflacije.

Ista analiza za razvijene države nije pokazala jasnu povezanost između prihoda na berzi i dotrajalih režima. Nedostatak ove veze ne znači da lideri nisu bitni u razvijenim ekonomijama – već samo da lideri imaju puno veći potencijal stvaranja promjene rasta u ekonomijama koje se razvijaju. Osjetivši sve ovo, tržišta oštrije reagiraju na politiku u državama u razvoju.

Odlomak iz knjige: Ruchir Sharma, Deset pravila uspješnih nacija

Povezani članci

Back to top button