Roy Gutman (1992): Povratak iz mrtvih. Oslobođeni zatvorenici opisuju masakre

POVRATAK IZ MRTVIH

Oslobođeni zatvorenici opisuju masakre

Karlovac, Hrvatska, 4. oktobra 1992.

Nakon četiri užasna mjeseca zarobljeništva, prva velika grupa preživjelih iz koncentracionih logora kojima u Bosni upravljaju Srbi stigla je na slobodu. U njoj su očevici čiji iskazi potvrđuju ranije optužbe da je tokom srpskih osvajanja dolazilo do masovnih ubistava civila.

Jasmin Kaltak (22) rekao je da se krajem juna u koncentracionom logoru Keraterm, dobrovoljno prijavio za rad u odredu za “žetvu pšenice”. U stvari, bila je to zapravo žetva ljudskih tijela. Kaltak kaže da su on i drugi zatvorenici u tri dana sahranili čak i dvogodišnju djecu te da su u kamione ukrcali 250-300 leševa muškaraca i žena koje su pokupili po kućama u sedam muslimanskih sela južno od Prijedora. Kaltak kaže da je bilo još 14 radnih grupa, po dvojica muškaraca u svakoj, koje su radile isti posao, što ukazuje na vjerovatnoću da su tokom etničkog čišćenja tih sela ubili hiljade ljudi.

Mirsad Sinanbegović (35), sjeća se noći 22. juna, kad su srpski stražari ubacili plinske bombe u veliku prostoriju u Keratermu u kojoj je bio zatvoren, nakon čega su pucali po svakome ko je pokušao izaći boreći se za zrak. Sinanbegović kaže da je bilo ubijeno oko 125 ljudi, a da ih je u tom pokolju ranjeno još 45. Ranjenike su zajedno s mrtvima ukrcali na kamione, niko ih više nije vidio. Neke od žrtava nisu bile starije od 13 godina. “Bilo je toliko krvi da smo morali skinuti cipele”, izjavio je.

Sinanbegović je ispričao da je on jedan od 90 preživjelih te da ga je spasilo to što se, kako su ga učili u vojsci, bacio na pod u trenutku kad je pušten plin. Po njemu su padala tijela drugih zatvorenika, kaže on.

“Ne mogu vam opisati krike”, kazuje Kaltak, koji se nalazio u susjednoj prostoriji. “Neki od ranjenika molili su da ih ubiju. ”Kasno u četvrtak navečer i u petak rano ujutro, pod zaštitom Međunarodnog Crvenog križa, u Karlovac je stigao 1.561 bivši zarobljenik, uglavnom Muslimani iz logora Trnopolje. Svaki od dvanaestak nasumice odabranih rekao je da je bio ili premlaćivan ili mučen ili je bio svjedok ubistva. Svi su oni uhapšeni nenaoružani, u svojoj ili komšijinoj kući, a tokom zatočeništva nisu bili optuženi ni za kakav zločin.

Muškarci su dali intervju iz prolaza ograđenog drvenom ogradom, koji su hrvatske vlasti podigle na glavnom trgu ovog gradića, 40 kilometara jugozapadno od Zagreba, kako bi bili nadgledani do dolaska međunarodnih humanitarnih organizacija koje će ih prebaciti u inostranstvo.

Ešef Dženanović stajao je jecajući dok su bivši logoraši oko njega, očiju punih suza, grlili i ljubili prijatelje i rođake koji su ih dočekali. Niko nije dočekao 33-godišnjeg zavarivača, što je po njemu bio dokaz da su srpske jedinice silovale njegovu ženu, majku i sestru te ih zatim ubile zajedno s njegova dva sina od šest i devet godina. Dženanović je već čuo priče iz različitih izvora o pokolju njegove porodice, od komšije Muslimana i prijatelja Srbina. Upitao me: “Šta da sad radim? Šta mi savjetujete?”

Među bivšim zatvorenicima nalazilo se šest ljudi koji su preživjeli pokolj u Skender Vakufu 21. augusta, o kojem se mnogo izvještavalo. Svjedoci kažu da je uz pratnju srpskih snaga na putu za Travnik, koji je bio pod kontrolom Muslimana, streljano više od 200 zarobljenika logora Trnopolje i pobacano u provaliju u blizini Skender Vakufa, grada u sjevernoj Bosni.

M.M, čovjek koji je htio otkriti samo inicijale svog imena i prezimena, ispričao je da je njemu i drugima bilo naređeno da kleknu na rub provalije. “Počeli su vikati na nas, psovati i pucati. Ja sam skočio u ponor. Na sreću, pao sam na dio koji nije bio previše strm. Otkotrljao sam se dolje i pravio se da sam mrtav. Našao sam jedan leš, pa sam to tijelo prebacio preko sebe”, priča M.M.

Priča kako se počeo pomicati niz provaliju prema malom potoku. Kad su stražari primijetili da se kreće, počeli su po njemu pucati, no leš ga je zaštitio. “Osjećao sam kako meci pogađaju mrtvo tijelo. Ležao sam ondje otprilike dva sata, praveći se da sam mrtav. Nisam se više usudio pomicati, dok su oni nastavili s ubijanjima.” Nakon tri dana lutanja po obližnjim šumama, M.M-a je uhvatila lokalna policija. Ispitali su ga, a potom odveli u bolnicu u Skender Vakuf gdje su mu liječili ranu, ali su ga tukli i lokalni policajci i vojna policija.

Kaltak je kazao da su se on i njih još devet od 250 muškaraca u njegovoj prostoriji dobrovoljno javili u odred za “žetvu pšenice”. Stražari su zatim nasumice odabrali njih još 20 kako bi popunili radni odred. On kaže da su ih odvezli u selo Tukovi gdje su sakupljali drva za “žene srpskih vojnika koji su na frontu”, a zatim u selo Sredice gdje je započelo stravično trodnevno sakupljanje leševa.  “Tijela su se nalazila u kućama i ispred njih, a mnoga su bila i iza kuća”, kaže on. Zatvorenici su iza kuća sahranjivali djecu staru samo dvije godine, a leševe žena i muškaraca, “koji su bili svježi, još nezaraženi crvima”, ukrcavali su u kamione. Kaltak kaže da nisu znali kuda odvoze leševe.

Nakon toga su otišli u druga sela. “Najviše leševa bilo je u Bišćanima, Zecovima i Čarakovu”, priča Kaltak. Većina žrtava bili su muškarci. Ruke su im bile vezane iza leđa žicom. Tijela koja su se počela raspadati ili su već bila zaražena crvima, zatvorenici su slagali na hrpe od po tri do pet leševa. Oficir saniteta, u uniformi JNA, sa zaštitnom maskom na glavi, takvu hrpu bi poprskao bijelom tekućinom, a zatim zapalio lomaču. Leševi su izgorjeli tako da je od njih ostajao samo pepeo.

Šef policije u Prijedoru Simo Drljača, kad je od njega zatraženo da komentariše procjenu da je oko 30.000 ljudi iz njegove regije pobijeno, izjavio je da on nema nikakve podatke o broju mrtvih.

Kaltak priča da je njegova radna grupa, po naređenju Srba, pljačkala kuće iz kojih su protjerani Muslimani. Kućanske aparate i druge stvari tovarili su na kamione kojima su odvoženi u dva skladišta u Prijedoru.

Mnogi od zatvorenika koji su ovamo stigli iz Trnopolja prethodno su bili zatvoreni u Keratermu, fabrici keramičkih pločica u Prijedoru, ili u Omarskoj, rudniku željeza koji se nalazi na putu između Prijedora i Banje Luke. Nakon međunarodnog protesta, koji je uslijedio nakon što je Newsday 2. augusta objavio izvještaj o masovnim ubistvima u logorima, vlasti bosankih Srba zatvorile su Keraterm i Omarsku i sve zatvorenike prebacile u Trnopolje. Njihovo prebacivanje u Hrvatsku rezultat je dugotrajnih pregovora između Međunarodnog Crvenog križa i vlasti bosanskih Srba, koje su na mirovnim pregovorima u augustu u Londonu obećale da će zatvoriti sve logore. Osim rijetkih oslobađanja pojedinaca i malog broja pobjeglih, ovo je prva veća grupa zatvorenika oslobođenih iz srpskih logora.

Nakon psihičkih i fizičkih trauma kroz koje su prošli, pred bivšim se zatvorenicima sad nalazi još jedna － kuda dalje. Prema izjavama Petera Kesslera, glasnogovornika Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice, “nijedna zemlja još nije ponudila utočište” za njih. Hrvatska, prepuna izbjeglica, dopustit će im da ostanu samo dvije sedmice. Kessler kaže da ako strane zemlje ubrzo ne ponude smještaj za bivše zatvorenike, 3.500 ljudi zatvorenih na Manjači, također u sjevernoj Bosni, neće moći biti oslobođeno. Aktivisti Međunarodnog Crvenog križa prošlog mjeseca procijenili su da Srbi u logorima drže između 20.000 i 40.000 civila.

Svjedočenja preživjelih ukazuju na to da je na hiljade ubijeno samo u tri logora sjeverozapadne Bosne. Na svakom od tih mjesta ponavljalo se isto: tokom noći stražari su odvodili veliki broj zatvorenika, koji više nisu nikad viđeni.

Admir Krajišnik (21) kaže da je bio zatvoren u golemom kompleksu Omarske, u maloj upravnoj zgradi koju su prozvali “Bijelom kućom”. Svake noći stražari su prozivali pet do deset muškaraca i odvodili. “Ujutro, kad bismo izašli, na travi bismo vidjeli četiri ili pet tijela kako leže.” Ostale odvedene muškarce nikad više nisu vidjeli.

Besim Javor (49) bio je zatvoren u Trnopolju od juna do septembra, i pričao nam je o noćima kad su stražari odvodili pet, osam ili više muškaraca koji se više nikad nisu vratili. Posljednji takav događaj, prema njegovim riječima, bio je 21. septembra. Tada je odvedeno pet muškaraca.

Ponekad bi dolazili “Srbi koje smo poznavali, pa bi ušli i prozvali zatvorenika, odveli ga i ubili. Jedne je noći na takav način ubijeno osam muškaraca”, kaže on. Mnoštvo zatvorenika je zakopano u dvorištima kuća koje se nalaze u blizini logora.

Vlasti u Keratermu ubijale su pet do šest ljudi svake noći, sjeća se Kaltak. Čuvari su pitali zatvorenike šta su po zanimanju, “i ako bi našli nekoga ko je bio na visokom položaju ili je bio školovaniji, ubili bi ga. Mislim da su svi intelektualci grada Prijedora jednostavno nestali”, kaže on.

U drugim slučajevima, koje su također opisali očevici, srpske snage sigurnosti bi nasumice birale svoje žrtve.

Dženanović, čovjek koga ovdje nije dočekao niko iz njegove porodice, kaže da je živio u Garecima, selu južno od Prijedora s većinskim srpskim stanovništvom, te da je njegova kuća bila prva na ulazu u selo. “Oni su isto učinili i s porodicom koja je živjela u posljednjoj kući u selu, također muslimanskom”, rekao nam je. Osim porodice, on je izgubio i svu svoju imovinu. “Uzeli su mi auto, dvije krave, ukrali su moje sijeno i drva za ogrjev, pokrali sve iz moje kuće, čak vrata i prozore.”

Mnoge Muslimane začudilo je u kojoj su mjeri njihove komšije i prijatelji sudjelovali u represijama nad nesrbima.

Kad je Kaltak 13. augusta stigao u Trnopolje, otkrio je da je upravitelj logora Slobodan Kuruzović, njegov nekadašnji direktor u osnovnoj školi u Prijedoru. Tokom dana, kad je Kuruzović bio tamo, pokazivao je zanimanje za zatvorenike i prema njima se odnosio s mnogo pažnje, kaže Kaltak, ali horor bi počeo noću, kad bi on otišao.

Kaltak priča da je u četvrtak, dok su se zatvorenici ukrcavali u 34 autobusa, tamo bio Kuruzović, koji se od njih oprostio rekavši: “Svi moji učenici odlaze.”

Jedan ga je muslimanski zatvorenik ispravio rekavši: “Mislite, mučenici.”

Odlomak iz knjige: Roy Gutman, Svjedok genocida