Četnička silovanja u Brezovom Polju (1992): “Želimo da svijet sazna”

“Želimo da svijet sazna”

Tuzla, Bosna i Hercegovina, 23. augusta 1992.

Piše: Roy Gutman

Srpski vojnici u sjevernoj Bosni sistematski su silovali 40 mladih Muslimanki iz grada koji su osvojili početkom ovog ljeta, rekavši nekima od njih da im je bilo tako naređeno, kažu ove djevojke. Izjave žrtava silovanja, koje svoje patnje opisuju do zastrašujućih pojedinosti, potvrđuju izvještaji o tome da su srpski osvajači Bosne silovali Muslimanke ne zato što bi to bio popratni dio rata već zato što se radilo o provođenju temeljne ratne taktike.

“Imamo naređenje da silujemo djevoke”, Mirsada (23), jedna od 20 mladih žrtava koje je intervjuisao novinar Newsdaya, kaže da joj je to rekao mladi čovjek koji ju je oteo. Ona kaže da joj je rekao da “se srami što je Srbin”, dodavši da je “sve to što se događa ratni zločin”.

Hafiza, također 23, kaže da je pokušala odvratiti vojnika koji ju je silovao od njegovih namjera. “Pokušala sam plakati i preklinjati, govorila sam mu da i on ima majku i sestru, žene u svojoj porodici. On je samo šutio, nije uopće želio razgovarati, a onda mi je rekao: “Moram, moram.” Ja sam mu rekla: “Ne moraš ako ne želiš.” Ali nije ga uspjela zaustaviti.

U jednom sličnom slučaju koji se dogodio u Brezovom Polju, mjestu na rijeci Savi, agresorske snage su ušle u selo i skupile sve stanovnike te ih prema spolu i starosti podijelile za namijenjene im sudbine, a zatim silovali 40 žena.

Žrtve silovanja bile su intervjuisane u izbjegličkom centru, jedinom utočištu koje imaju nakon uništenja njihovih kuća, porodica i osnovnih stvari za ekonomsko preživljavanje. Dopustile su da ih citiramo i fotografišemo uz obećanje da će se navesti samo njihova imena i dob.

“Želimo da svijet zna istinu o tome što nam se dogodilo. Da to znaju sve majke. Sve žene”, rekla je Senada (17), koja je svojeručno napisala izjavu i predala je glavnom ginekologu u tuzlanskoj bolnici, tražeći da je proslijede Newsdayu. “Ne bih nikome poželjela da proživi ono što sam ja proživjela. To je gore od bilo kakve druge kazne na svijetu.”

Ono što se dogodilo u Brezovom Polju samo je jedan od brojnih pokazatelja na koji način su se odvijala sistematska silovanja tokom srpskog osvajanja Bosne. U odvojenim intervjuima u Tuzli, četiri mlade žene iz sela Liplje nedaleko od Zvornika ispričale su kako su ih njihovi srpski tamničari držali zatvorene deset dana u improvizovanoj kući gdje su ih svake noći silovala trojica ili više muškaraca. Vodeća bosanska ženska organizacija iznijela je optužbu da je u Bosni trenutno zatočeno više od 10.000 žena u srpskim zatvoreničkim logorima gdje ih njihovi zarobljivači više puta siluju, iako o tome nema potvrde vjerodostojnih izvora. Druga česta pojava je silovanje trudnica i žena srednjih godina.

Dr. Melika Kreitmayer, šefica ginekološkog tima koji je pregledao izmedu 25 i 40 žrtava iz Brezovog Polja, kaže da su ona i njene kolege uvjereni da je cilj silovanja bio “poniziti Muslimanke, povrijediti ih i uništiti njhovu ličnost, izazvati šok (…). Te žene nisu bile silovane zato što je vojnike na to natjerao nekakav nagon. One su bile silovane zato što je to bio ratni cilj.” I nastavlja: “Mišljenja sam da je neko izdao naredbu za silovanje djevojaka.” Ona kao dokaz navodi to što su neke mlade žene ispričale kako su bile odvedene u kuću, ali da nisu bile silovane, samo im je bilo rečeno da drugima kažu kako su bile silovane.

Dr. Kreitmayer, koja je muslimanskog porijekla i u čijoj se radnoj grupi nalaze i srpski i slovenački doktor, izrekla je činjenice koje nisu izazvale negodovanje njenih kolega. Dr. Nenad Trifković, Srbin, rekao je: “Užasnuti smo onim što smo čuli.”

Prema navodima mladih žena, silovatelji su sa žrtvama diskutovali o silovanju kao o zadatku koji moraju obaviti. Žene kažu da su mnogi od njih ohrabrivali sebe uzimanjem bijelih pilula, koje su ih, čini se, stimulisale. Tvrdnja muškaraca da su postupali po naređenjima potvrđena je kad je stigla nova grupa paravojnih jedinica, odanih jednom od najokrutnijih ratnih vođa, Vojislavu Šešelju, militantnom nacionalisti iz Sarajeva. Žene kažu da su zapovjednici iz one prethodne skupine pokušali zaštiti žene iz Brezovog Polja od Šešeljevih sljedbenika.

“Ne brinite. Ove su djevojke već silovane”, Zlata (23), prisjeća se riječi koje je jedan od oficira rekao Šešeljevim sljedbenicima.

Prema izjavama žrtava, pripreme za masovna silovanja započele su rano ujutro 17. juna, kad su srpski vojnici u uniformama JNA i s maskama na licu izašli iz kombija i okupljali sve Muslimane Brezovog Polja provodeći “etničko čišćenje”. Snažne muškarce u dobi od 18 do 60 godina ukrcali su u autobuse i poslali na ispitivanje u Luku, zloglasni srpski zatvorenički logor nedaleko od Brčkog u kojem je 90 posto zatvorenika bilo ubijeno, prema iskazima preživjelih s kojima je razgovarao novinar Newsdaya.

Zatim su, prema navodima žrtava, natrpali oko 1.000 žena, djece i staraca u osam autobusa, vozili ih okolo dva dana i četiri strašne noći i pod oružjem čuvali bez hrane i vode na parkingu u obližnjem mjestu zvanom Ban Brdo. Srpski vojnici koji su se vraćali s fronta svake noći ulazili su u autobuse i, držeći im nož pod grlom, odvlačili žene i djevojke na nepoznata mjesta, sjeća se Senada (17) i nastavlja: “Izbacili bi ih ujutro, njihova odjeća bila je rastrgana i bile su krvave.”

Naposlijetku je grupa stigla u Caparde gdje je oko 50 pripadnika srpskih paravojnih jedinica, bradatih sljedbenika ratnog vođe po imenu Arkan, opljačkalo majke i nasilu ih odvojilo od njihovih kćerki. Majke su odvezene autobusom i ostavljene u blizini ratišta. U međuvremenu su u skladištu namještaja Osnovo u Capardama, gdje su kćerke bile zatvorene, muškarci, uglavnom dugih brada u stilu srpskih rojalista iz Drugog svjetskog rata, poznatih pod imenom četnici, odabrali, kako je jedan od silovatelja rekao, 40 najljepših mladih žena iz Brezovog Polja te ih silovali u grupama od po 10.

Hadžira (21) ispričala je kako je pitala Dragana, čovjeka koji ju je silovao, zašto oni to čine. “Rekao mi je da smo mi bile najčišći, najprivlačniji i najljepši konvoj koji je prošao kroz Caparde i da nas nisu mogli pustiti da prođemo jer smo bile predivne.” Žrtve su imale od 15 do 30 godina, bile su zdravog izgleda, pažljivo odjevene i lijepog ponašanja.

“Došli bi i potapšali nas po ramenu”, sjeća se Hadžira. “Svima drugima rekli bi da smo ‘otišle po vodu’. Neke od djevojaka vratile su se dva sata kasnije. Neke bi došle ujutro. I svaka od njih sjela bi na pod i plakala.”

Njihove su majke stigle u Tuzlu 23. juna, izvan sebe zbog svojih otetih kćerki i traumatizirane putovanjem koje je počelo još jednom vožnjom autobusom, a završilo prisilnim pješačenjem dugim 15 kilometara u području borbenih dejstava, po putu zatrpanom ljudskim tijelima i životinjskim lešinama. Njihove su kćerke stigle četiri dana kasnije, nakon što su ih, zajedno s nekoliko staraca, od kojih su, kažu, neki umrli tokom puta, prisilili da pređu miniranu cestu.

Mlade su žene bile iscrpljene i u stanju šoka, kažu doktori. Većina ih je imala, prema tvrdnjama grupe ginekologa koji su ih kasnije pregledali, maternice inficirane stafilokokom i drugim bekterijama koje se nalaze u prljavštini i izmetu. Gotovo svaka od 20 žena koje su dale izjavu za Newsday, rekla je da su muškarci koji su ih silovali bili prljavi i smrdljivi, a da su neki bili i okrvavljeni.

Zdravstveni i psihički stresovi mladih žena iz Brezovog Polja samo su dio njihove tragedije, jer je svaka od njih izgubila oca ili brata kao i materijalnu sigurnost. One su žene u cvijetu mladosti, no malo koja ima kuda otići, jer su silovanja trajno narušila njihovo povjerenje. Gotovo svaka od njih zaplakala je dok je razgovarala s novinarom Newsdaya.

Njhova trauma nije završena, kaže Kreitmayer, jer su mnoge od njih možda u drugom stanju. Ona kaže da će bolnica za njih osigurati hormonska sredstva za izazivanje pobačaja.

Čini se da ih najdublje ranjava moralna sramota. Ove su žene živjele na selu gdje su predbračni spolni odnosi zabranjeni, a Kreitmayer je potvrdila da su sve, osim jedne, do silovanja bile djevice. Većina njih smatra da su uništene za čitav život.

“Mi sve mislimo da smo izgubile sve što smo imale”, kaže dvadesetpetogodišnja Hajra. “Svi su nas napustili. Nalazile smo se u smrtnoj opasnosti. Svaka žena koja je silovana osjeća isto.”

Satka (20) kaže da je osjećala prezir prema muškarcu koji ju je silovao “jer nije imao osjećaja za mene. Ja nisam bila njegova djevojka. To je bilo zvjerstvo.” Kaže da je osjećala stid jer “sam bila poštena djevojka. Bila sam djevica. Moje je djevičanstvo uzeo neko ko to nije zaslužio. Neko koga voliš to zavređuje, a ne jedna zvijer.”

Mejra (17) kaže da joj je čovjek koji ju je silovao prijetio ručnom bombom. “Stavio mi je bombu u ruku i rekao: ‘Svi su Srbi dobri, i ja sam dobar Srbin.’ I da se nisam složila s tim, mogao nas je oboje ubiti tom bombom.” Mladić je uzeo bombu nazad i stavio je na stol. Mejra kaže da je pretpostavljala da mu je bilo naređeno da je siluje. “On se nije izvinjavao, ali je rekao da to mora učiniti. Rekao mi je da je za mene bolje da to učini on nego šešeljevci, koji imaju običaj da njih desetorica siluju jednu ženu.”

Čini se da takve izgovore nije imalo priliku čuti nekoliko trudnica koje su također bile silovane, a koje su bile toliko potresene da su tražile da pobace svoju djecu.

Dr. Kreitmayer kaže da je jedna medicinska sestra iz Brezovog Polja, “pred očima izgubila” majku, oca, muža i četvorogodišnje dijete. Žena je ispričala doktorima da su srpski osvajači odlučili da nju neće ubiti nego da će je odvesti u svoju vojnu bolnicu. “Svaki dan radila je za njih, a svaku noć bila je silovana. Bila je očajna. Rekla im je da je trudna drugi ili treći mjesec, ali ih nije bilo briga”, priča Kreitmayer. Žena je došla na ginekologiju “tako bolesna da je očajnički tražila pobačaj”, kaže doktorica.

Za mlade žene iz Brezovog Polja stid se smjenjuje s bijesom. Svaki put kad bi se novinar vratio u školu u kojoj one žive, veća grupa žrtava odlučila bi sudjelovati u razgovoru. Silovanje je proteklih godina bilo tako rijetka pojava u Bosni da je malo stručnjaka, terapeuta koji bi mogli pomoći ovim ženama, a Kreitmayer kaže da je ovo prva pojava masovnih silovanja i nasrtanja na žene.

Žrtve kažu da bi im u ovom trenutku bilo draže biti bilo gdje drugdje nego u Bosni i Hercegovini. Većina ih kaže da, kad jednom odu odavde, više se nikad neće vraćati.

Odlomak iz knjige: Roy Gutman, Svjedok genocida